Freud i poricanje iskonske prirode

Freud i poricanje iskonske prirode

Freud i svi koji su bezuvjetno prihvatili njegove riječi i slijede njegov pravac pripadaju skupini materijalista. Oni su, također, porekli iskonsku odliku sklonosti obožavanja Boga i vjerskog podučavanja, ali su zato svojim riječima dali izvjesnu primjesu psihologije i psihoanalize. Budući da govorimo o vjerskoj iskonskoj prirodi i moralnoj savjesti, potrebno je dati određena pojašnjenja.

Bez sumnje, Freud je bio inteligentan psiholog i dosjetljiv psihoanalitičar, ali treba imati u vidu da psihologija nije isto što i antropologija. Upravo kao što je ljekar stručnjak za čovjekovo zdravlje – a zdravlje nije cijeli čovjek, Freud je psiholog – a psiha nije cijeli čovjek. Ukoliko bi neko sve ljude zatočio u okvir psihologije, sigurno bi nanio zlo čovječnosti.

Ekstremno pripisivanje prednosti psihologiji ne donosi ništa manju štetu od štete pripisivanja prvenstva fizici, hemiji i fiziologiji. Opasnost od Freuda veća je od opasnosti ekstremnih mehanicista. Ograničavanje čovjeka samo na psihološki vid je zlokobno poput ograničavanja čovjeka na njegove tjelesne, fizičke ili hemijske osobine.^[1]

Freud se u spoznaji čovjeka iznad svega oslanja na seksualni poriv. Umjesto da istražuje čovjeka, on je istraživao strast, a čovjeka je posmatrao kroz prizmu seksualnih prohtjeva. Po Freudovom mišljenju, čovjek će biti sretan samo onda kada svoju spolnu strast zadovolji u skladu sa svojim željama. On uopće ne obraća pažnju na čovjekove moralne i duhovne vrline. Buni se protiv vjerskog naučavanja i civilizacijskih zakona svijeta pitajući zašto oni ne udovoljavaju ljudskim putenim porivima i ne daju im neograničenu slobodu, te zašto ne uklone nasilje prema čovjekovoj putenosti.

Izbor neke teme, od strane osobe koja je stigla do zrelosti, ograničava se na suprotni pol – a većina udoovljavanja seksualnim prohtjevima koji su izvan okvira reprodukcije i širenja potomstva, što se zabranjuje kao iskvarenost i izopačenost. Ovakvo postupanje kod jedne skupine ljudi uveliko umanjuje slast putenosti te se na taj način ovoj skupini čini velika nepravda.

Jedina stvar koja je dosad slobodna i koja izlazi izvan okvira zabrane jeste ljubav prema suprotnom polu i djelatnost rađanja – što je, također, čin podložan udaru ograničenja. Jer, kao prvo, veza sa suprotnim polom mora biti zakonski dopuštena; a drugo, svaka osoba se mora zadovoljiti tek jednom osobom suprotnog pola.^[2]

Freud tako gaženjem ljudskosti brani spolne požude i čak podstiče neograničenu slobodu u zadovoljavanju spolnih strasti. Slijeđenje Freudove škole mišljenja, ugađanjem vlastitim spolnim požudama, dovodi do gubljenja čednosti i rušenja morala. Freudovo naučavanje zadalo je velik udarac osnovama porodičnih vrijednosti i porodične ljubavi, kao i odgoju djece. Freudovi govori o spolnim strastima sadrže zlonamjerne zahtjeve.

Draga omladino, želim da vas po ovom pitanju upozorim na opasnosti od Freudovih riječi o seksualnim nastranostima i želim da se, prije nego što postanete nesretni, sačuvate od prljavštine njegovih misli. Znajte da se mnoštvo uglednih evropskih i američkih naučnika suprotstavlja Freudovim naučavanjima, koja smatraju moralnom kugom, vatrom koja razara dom i porodicu i uništavačem ljudske sreće.

Kompleks niže vrijednosti u Freudovoj školi psihoanalize jedno je od važnih pitanja na koja treba obratiti pažnju. Osobe koje su zahvaćene ovim poremećajem i koje, na različite načine, u svom biću osjećaju poniženost, ispoljavaju stanovite reakcije. Koliko li je samo šutnji, osamljivanja, oholosti, skrušenosti, davanja savjeta i iznošenja dokaza, koji se mogu uočiti kod ljudi, a koji potiču iz kompleksa niže vrijednosti, i očituju se samo kroz navedeno.

Freud je i sam patio od kompleksa niže vrijednosti, naročito u mladosti, jer je kao Jevrej bio predmet ismijavanja i ponižavanja. Svi koji su pisali o njegovoj biografiji istakli su ovu važnu činjenicu:

Sigmund Freud je rođen 6. maja 1856. godine u malom gradiću Frajbergu, u pokrajini Moravska. Njegovi roditelji i rodbina potiču iz jedne stare jevrejske porodice koja je prije nekoliko stoljeća, zbog progona i nasilja kojima su bili izloženi Jevreji, bila prinuđena na iseljavanje iz Palatina u Bavarskoj, da bi se nastanili u Moravskoj.

Ovdje vrijedi istaći da su Freuda, zbog njegovog porijekla i vjere, učenici u razredu uvijek izvrgavali zlobnim ponižavanjima. Reakcija koju je Freud ispoljavao zbog ovih zlobnih zlostavljanja bila je sklonost ka odvajanju i osamljivanju.^[3]

Freud je, dakle, u djetinjstvu vrijeđan i omalovažavan zbog svog jevrejskog porijekla. To je bio razlog gubljenja samopoštovanja i narušavanja njegove ličnosti. Takvo ophođenje ga čini pesimističnim i zlonamjernim prema vjeri, koja je bila uzrok njegovog sramoćenja i omalovažavanja, što je zadalo udarce njegovom samopoštovanju.

Pomisao na vjeru ga je uvijek mučila i uvijek je osjećao nezadovoljstvo zbog rasprava o vjeri.

Freud je raspravu o vjerskom osjećaju sveo na ovu rečenicu: “Ja se u raspravi o ovim neizmjerno teškim pitanjima uvijek osjećam neugodno i uvijek priznajem da imam takav osjećaj.”^[4]

Zato Freud kaže da se potisnuti nagoni iz djetinjstva ne mogu dokinuti i uništiti, već se prebacuju u podsvijest i tokom života predstavljaju izvor različitih posljedica i reakcija?

Sada je pogodna prilika da iskoristimo Freudovu psihoanalizu kako bismo ispitali i istražili njegovu podsvijest, pa da vidimo na koji način se kroz Freudov život ispoljavala njegova potisnuta ličnost i kompleks niže vrijednosti, koji se zbog vjere kod njega pojavio u djetinjstvu.

Upravo kao što smo istakli, prva Freudova reakcija na kompleks niže vrijednosti bila je izdvajanje i osamljivanje. Međutim, ovo ga sigurno nije zadovoljavalo i nije liječilo njegove unutarnje komplekse. On se morao osvetiti vjeri koja mu je izazvala mnoga poniženja. Morao je za pretrpljene udarce nekako uzvratiti. Freud je to i učinio. Zaklonjen psihoanalizom, napao je na vjeru. Koliko je god mogao, svojim oštrim perom nastojao je potkopati vjeru. A budući da mu je cilj bio suprotstavljanje istini, izrekao je mnoštvo nedokazanih i nesuvislih tvrdnji.

Prvi stub i oslonac vjere u ljudskom društvu jeste vjerovanje u Boga. Učeni teolozi su uzvjerovali u Boga upravo slušajući zov svoje nutarnje iskonske savjesti, kao i kroz razmišljanje o pažljivo zamišljenim i ustrojenim bićima u Svijetu.

Teolozi kažu da je, prema kategoričnom sudu čistog i zdravog razuma, nemoguće da sav ovaj zapanjujući red nastane na temelju slučajnosti. Nesumnjivo je da je Mudri Utemeljitelj i Moćni Stvoritelj planski stvorio svijet postojanja te je svaku stvar stvorio sa tačnim proračunom i dao joj odgovarajuće mjesto u Stvaranju.

Freud već na prvom koraku poriče iskonsku božansku prirodu, a na drugom koraku potpuno zanemaruje nalaze učenjaka i u ime psihoanalize vjeru poima kao određen broj psiholoških činilaca.

Freudova teorija o vjeri našla je utočište u svim knjigama koje raspravljaju o njegovim uvjerenjima. Da biste razumjeli o čemu je riječ, na uvid vam nudim nekoliko rečenica iz dvije knjige:

Nijedna vjera nije utemeljena na dokazima. Vjera je fantaziranje koje svoju moć pribavlja na temelju primanja poticaja iz naših nagona.^[5]

Sa stanovišta psihologije, vjera, sa svojim propisima, načelima i simbolima, nije ništa drugo nego obznana zabrinutosti koje se posredstvom raznoraznih kompleksa stvaraju u svakoj osobi. Drugim riječima, Freud je uvjeren da su osnovni uzroci nastanka vjere dvije pojave:

1. 1. strah i strepnja čovjeka zbog poticaja njegovih nagona,
   2. strah čovjeka od neprijateljskih sila prirode.

Na ovaj način Freud, nasuprot Renaku, razumu kao činiocu ne nalazi mjesto u nastanku vjere i vjeru smatra svojevrsnom duševnom pojavom.^[6]

Prema psihoanalizi, naše vjersko zaključivanje o Univerzumu zavisi od stanja u našem djetinjstvu. Dijete posmatra sebe u odnosu na ogromni svijet izvan sebe. Majka djetetu –

pred svim nejasnim opasnostima koje mu prijete iz okolnog svijeta – predstavlja prvu osobu koja ga podržava i može se reći da je ona njegov prvi pomagač pri uznemirenosti. Ubrzo očevi preuzimaju ovu ulogu i čitavo kasnije razdoblje djetinjstva ispunjeno je ovom očevom ulogom. Adolescent se upoznaje sa svim opasnostima koje prijete njegovom životu. On je, poput djeteta u ranijem dobu, u odnosu na svijet i opasnosti koje u njemu postoje nejak i traži podršku i zaštitu poput one koju je za vrijeme djetinjstva imao od oca. Prema tome, nakon potrage u sjećanju za likom oca, za koga je u djetinjstvu smatrao da ima neograničeni autoritet, sada taj lik posmatra kao jednu zbilju i jedno božanstvo, odnosno kao neku vrstu nadljudske realizacije.^[7]

Da li zbilja gospodin Freud ne razumije, ili se zbog kompleksa niže vrijednosti, koji osjeća u sebi, pravi da ne zna kako bi se osvetio?

Da li je vjerovanje hiljada vjerskih učenjaka svijeta, koji su u prošlosti povjerovali u Boga, nastalo na osnovu Freudove psihoanalize?

Da li bajraktari znanja i predvodnici naučne revolucije svijeta današnjice vjeruju u Boga – kako je to tvrdio Freud – samo iz straha od neprijateljskih sila prirode?

Da li je čuveni naučnik Einstein zbog pobude svojih nagona ili iz straha od zemljotresa povjerovao u Boga?

Da li se Darwin, koji je vjerovao u Boga, iz straha od nebeske grmljavine i sijevanja munje, poput djeteta bacio u okrilje nebeskog oca?

Da li su Bergson ili Louis Pasteur, dva velika francuska naučnika, iz straha od morskih talasa ili užarene vulkanske lave povjerovali u Boga? Da li je vjera današnjih naučnika Evrope i Amerike, od kojih su neki dobili Nobelovu nagradu, posljedica straha od prirodnih pojava i psiholoških slabosti nastalih u vrijeme djetinjstva, te da li zbog toga oni traže utočište kod svog fiktivnog nebeskog oca?

 Sa kojom naučnom hrabrošću Freud i njegovi sljedbenici tvrde da nijedna vjera nije utemeljena na dokazima?

Kako ovi pojedinci tvrde da razum nema ništa sa osnovom vjere? Zašto su oni, bez ikakve osnove, smatrali da je vjerovanje hiljada svjetskih učenjaka zasnovano na strahu od neprijateljskih sila prirode i zašto su tako klevetali? Šta je predvodniku škole psihoanalize, koji stalno zagovara zbiljnost i istinitost, trebalo da govori takve laži i objede? Odgovore na ova pitanja ostavljam znalcima i razumnim ljudima, a mi dalje, uz Božije dopuštenje, nastavljamo raspravu o moralnoj savjesti.

 

[1] Ensane našenahte, str. 271.

[2] Andišehaje Frojd, str. 129.

[3] Andišehaje Frojd, str. 10.

[4] Andišehaje Frojd, str. 92.

[5] Frojd ve frojdizm, str. 150.

[6] Andišehaje Frojd, str. 86.

[7] Frojd ve frojdizm, str. 148.