Govor imama Husejna uoči Ašure

Autor: Muhammed Sadik Nedžmi
Izvor: Vječna poruka
Share

Govor imama Husejna uoči Ašure

U sumrak devetog dana muharrema, nakon što mu je neprijatelj dao jednu noć vremena, Husejn ibn Ali je, nakon akšam namaza, došao među pripadnike Beni Hašima i svoje prijatelje i obratio im se sljedećim riječima:

“Slava Bogu na najuzvišeniji način i zahvala na teškoćama i blagodatima, mukama i olakšanjima. Bože moj! Slavim Tebe koji si našu porodicu oplemenio poslanstvom, podučio nas Kur'anu, upoznao nas s našom vjerom i doktrinom, darovao nas ušima (pravom sluha), očima (pravom vida) i svjetlom srca i što nas nisi svrstao u grupu nevjernika i onih koji Boga ne poznaju.

Ja nisam vidio prijatelja boljih od mojih i ne poznajem porodicu (Ehli-bejt) i rodbinu iskreniju i požrtvovaniju od moje porodice i rodbine, da vas Bog sve nagradi dobrom.”

Zatim je rekao:

“Moj djed, Poslanik Božiji, s.a.v.s., me obavijestio da ću biti pozvan u Irak, da ću doći do mjesta po imenu Amura ili Kerbela i da ću na tom mjestu postati šehid. I evo došlo je vrijeme tog šehadeta. Po mom uvjerenju neprijatelj će već sutra započeti borbu s nama i stoga ste odsada slobodni jer vas ja oslobađam vašeg zavjeta i svima vam dozvoljavam da iskoristite tamu noći i da svaki od vas uzme jednog od članova moje porodice, krene prema svome mjestu i gradu i spasi se od smrti. Ovaj čovjek progoni samo mene i ako do mene dođe, s drugima neće imati posla. Da vam Bog svima podari dobro i nagradu.”

Posljednja provjera

Dok je išao od Medine do Kerbele, Husejn ibn Ali je na različitim mjestima nagovijestio svoj šehadet, dao dopuštenje svojim prijateljima da mogu otići, oslobodio ih od zavjeta i po posljednji put to je ponovio uoči Ašure:

“Doista, obećani trenutak se približio. Ja sam vas oslobodio zavjeta kojeg ste mi dali. Iskoristite tminu noći i krenite prema svojim gradovima i zavičajima.”

Ovo je bio ustvari posljednji ispit ili provjera od strane Husejna ibn Alija, a rezultat je bila reakcija njegovih prijatelja: svaki je na svoj način izrazio vjernost i ustrajnost do posljednje kapi krvi, i svi su izašli uspješni i pouzdani. Navest ćemo izjave nekoliko njegovih vjernih prijatelja i porodice.

Prva osoba koja je počela govoriti nakon govora imama Husejna bio je njegov brat Abbas ibn Ali. On je rekao:

“Ne dao nam Allah da doživimo da te ostavimo i odemo prema svojim zavičajima.”

Potom su se i ostali članovi porodice Beni Hašima nadovezali na govor hazreti Abbasa i potvrdili ga.

Imam Husejn je onda pogledao Akilovu djecu i rekao:

“Od vas je dovoljno što je Muslim ubijen. Idite, ja sam vam dopustio”, ali oni su mu odgovorili: “Šta ćemo odgovoriti ako odemo pa budemo pitani zašto smo ostavili svog imama i poglavara? Ne, tako nam Allaha, nikada nećemo učiniti tako nešto, već ćemo naš imetak, život i djecu žrtvovati za tebe i do kraja se ispred tebe boriti.”

Muslim ibn Avsedže je također bio jedan od onih koji su se izjasnili. On je rekao:

“Ako te mi napustimo, kakvo opravdanje ćemo imati pred Bogom? Tako mi Allaha, neću se razdvojiti od tebe dok ne zabijem svoje koplje u prsa tvojih neprijatelja i dok se ne budem svojom sabljom borio protiv njih sve dok je drške u mojoj ruci, a kad ne budem imao nikakvo oružje, onda ću se nastaviti boriti kamenjem sve dok ne predam dušu svom Stvoritelju.”

Jedan od tih ljudi je bio i Sa'd ibn Abdullah koji je govorio:

“Tako mi Allaha, nećemo odustati od tebe sve dok pred Bogom ne pokažemo da smo zaštitili pravo Poslanika u vezi s tobom. Tako mi Allaha, kada bih znao da ću biti ubijen, pa moje tijelo paljeno pa pepeo ponovo proživljavan i tako sedamdeset puta, opet ne bih odustao od pomaganja tebi. Svaki put bih po proživljenju žurio da ti pomognem. Sada znam da je ova smrt samo jednom, a poslije toga je beskrajna Božija blagodat.”

Zuhejr ibn Kajn je rekao:

“Sine Allahovog Poslanika, tako mi Allaha, volio bih da na putu podrške tebi budem ubijen i opet proživljen pa ponovo ubijen i do hiljadu puta, ako će moja pobigija tebe ili nekog od mladića Beni Hašima spasiti od smrti.”

U to vrijeme je bila stigla vijest o zarobljeništvu sina Muhammeda ibn Bešira el-Hadremija, koji je bio jedan od Imamovih prijatelja. Imam mu je rekao:

“Ti si slobodan. Idi i pokušaj osloboditi svog sina.” On je odgovorio: “Tako mi Allaha, neću ti prestati pomagati” i još je dodao: “Neka me raskomadaju i progutaju pustinjske zvijeri ako odustanem.” Imam mu je dao nekoliko komada skupocjene odjeće da ostavi kod ljudi kako bi oni mogli osloboditi njegovog sina.[1]

Kada je Husejn ibn Ali vidio reakciju članova porodice Beni Hašima, svojih ashaba i prijatelja i čuo njihove izjave, koje su bile pokazatelji njihove svijesti, osjećaja odgovornosti i potpune vjernosti svom Imamu i poglavaru, on je cijeneći njihov stav dovom:

“Neka vas Allah nagradi najboljom nagradom”, odlučno i jasno istakao: “Doista ću ja sutra biti ubijen i svi vi ćete biti ubijeni, čak i Kasim, a dojenče Abdullah će biti ubijeno uz mene.” Tada su njegovi prijatelji jednoglasno rekli: “Mi smo zahvalni Svevišnjem Allahu koji nas je počastio pomaganjem tebi i podario nam dostojanstvo i čast da poginemo pred tobom. Sine Allahovog Poslanika, zar da ne budemo sretni što ćemo s tobom biti u Džennetu?” Po predaji El-Haraidža, imam Husejn je sklonio zastore s njihovih očiju i svi su vidjeli svoje mjesto i blagodati koje su pripremljene za njih u Džennetu.[2]

Ispravka jedne poznate greške

U nekim knjigama zabilježen je jedan podatak od Sukejne bint Husejn u vezi s reakcijom jedne skupine prijatelja imama Husejna uoči Ašure, koji je donekle raširen i prihvaćen kod nekih koji u narodu pripovijedaju događaje na Kerbeli, ali po našem mišljenju taj podatak nije tačan i nema uporište u historijskim izvorima. On ukratko glasi: Sukejna bint Husejn je rekla: “Bila sam u šatoru. Govoreći o svom šehadetu, moj je otac rekao svojim prijateljima da ko god od njih nije privržen šehadetu, neka iskoristi noćnu tminu i vrati se svom gradu i zavičaju, i nije bio ni završio kada su se ljudi u grupama od po deset do dvadeset počeli razilaziti te je ostalo samo sedamdeset i još nekoliko njih…” Međutim, ovaj podatak o noći uoči same Ašure nije tačan, iz više razloga.

Kao prvo, u pouzdanim historijskim izvorima, koliko je nama poznato, ovakav podatak ne postoji. Zabilježen je samo u izvorima trećeg i četvrtog reda, kao što je knjiga Nasihu tavarih, u kojoj se ne spominje izvor podatka, i knjiga Me'ali sibtejn, koja je te podatke uzela iz knjige Nuru-l-ajn.[3]

Drugo, ovaj podatak je u suprotnosti s onim što smo ranije prenijeli od rahmetli šejh Mufida i Taberija – da su se oni, koji su se pridružili Husejnu ibn Aliju nadajući se nekom materijalnom dobitku, razišli onda kada im je Imam dao dopuštenje, i to još dok su bili u svratilištu Zubale, tako da su uz njega ostali samo oni koji su bili odlučni da budu uz njega do kraja svog života. Prema tome, odakle uopće tako veliki broj ljudi na Kerbeli uoči Ašure da bi se mogli razići tako u grupama od po deset do dvadeset? Ovu činjenicu potvrđuje i predaja rahmetli Tabersija, koji je nakon navođenja Imamovog govora u kojem je on dopustio svojim prijateljima da odu i nakon navođenja odgovora nekoliko njegovih prijatelja, na koje smo već ukazali, dodao: “Tada je imam Husejn, s.a., rekao: ‘Neka vas Svevišnji Allah nagradi najboljom nagradom’ i potom ustao i otišao u svoj šator.”[4] Da je istina da se skupina Imamovih prijatelja razišla uoči Ašure, rahmetli Tabersi bi to sigurno spomenuo, ali, kako vidimo, u njegovoj predaji nema ni traga o tom podatku.

Nije isključeno, u slučaju da je tačno ono što je preneseno od Sukejne bint Husejn, da se to odnosi na svratilište Zubale, jer kako vidimo u toj predaji, u njenom govoru se ne spominje noć uoči Ašure već je općenito riječ o jednoj noći,[5] ali su neki autori, najčešće oni koji pripovijedaju o događaju na Kerbeli, tu jednu noć uzeli kao noć uoči Ašure.

 


[1] Ove izjave su zabilježene u sljedećim izvorima: Tarihe Taberi, sv. 7, str. 322; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 3, str. 285; El-Iršad, str. 321; I'lamu-l-vera, str. 235; El-luhuf, str. 81; Mektelu-l-Husejn, sv. 1, str. 247.

[2] Preuzeto iz Mektelu-l-Husejn od Mukarrema, str. 258.

[3] U Ez-Zeri'a se spominju dvije knjige pod nazivom Nuru-l-ajn, koje su napisane o tragediji na Kerbeli i obje su izdate u Indiji. Autor jedne knjige je jedan od savremene uleme, a autor druge je nepoznat. U svakom slučaju ova knjiga ne može biti sama po sebi pouzdana.

[4] I'lamu-l-vera, str. 236.

[5] Vidi: Me'ali sibtejn.

  • 27 Septembra, 2019