Granice tevhida i širka
Granica između tevhida i širka
Šta je tačna granica između tevhida i širka, bilo spekulativnog ili praktičnog?
Koja vrsta razmišljanja je razmišljanje u duhu tevhida i koja vrsta razmišljanja je razmišljanje u duhu širka?
Koja vrsta djela je djelo u duhu tevhida i koja vrsta djela je djelo u duhu širka?
Da li je vjerovanje u biće mimo Boga širk (širk po biti), a neophodnost tevhida po biti je to da ne vjerujemo u postojanje ničega – pa čak ni kao stvorenja – osim Boga (kao oblika jedinstva bitka)?
Jasno je da je Božije stvorenje djelo Božije; djelo Božije je samo jedan od Njegovih aspekata, a nije Njegov par i ne stoji naspram Njega. Božija stvorenja su očitovanja izlijevanja Njegove milosti. Vjerovanje u stvorenje kao stvorenje nadopunjuje i usavršava vjerovanje u tevhid, a nije suprotno od tevhida. Prema tome, granica između tevhida i širka nije postojanje ili nepostojanje druge stvari, čak i da se radi o Njegovom stvorenju.
Da li je vjerovanje u ulogu stvorenja u ostavljanju uticaja i u uzročnosti širk (širk u stvaranju i djelovanju)? Da li je neophodnost tevhida u djelima to da poričemo zakon posljedičnosti u svijetu i da smatramo svaki uticaj neposrednim i izravnim od Boga te da vjerujemo da uzroci nemaju nikakvu ulogu?
Naprimjer, da vjerujemo da vatra nema nikakvu ulogu u izgaranju, voda u napajanju, kiša u nicanju i rastu, lijek u ozdravljenju. Bog je Taj Koji izravno čini da nešto sagorijeva, izravno napaja, izravno utiče da bilje niče i raste i izravno daje ozdravljenje. Postojanje i nepostojanje ovih činilaca potpuno je jednako. Božija navika je da svoje poslove obavlja u prisustvu ovih stvari.
Naprimjer, ako neki čovjek ima naviku da uvijek piše pismo dok mu je kapa na glavi, postojanje i nepostojanje kape nema uticaja na pisanje pisma, ali onaj ko piše pismo ne želi da ga piše bez kape. U skladu sa ovim mišljenjem, postojanje i nepostojanje pojava koje se nazivaju činioci i uzroci jeste poput ovoga. Ako budemo vjerovali u nešto drugo, mi ćemo smatrati da Bog ima sudruga, štaviše mnoštvo sudruga u djelovanju.
Ni ovaj stav nije ispravan. Isto kao što vjerovanje u postojanje stvorenja nije jednako sa širkom po biti, nije jednako sa vjerovanjem u drugog boga ili postojanjem nekog drugog pola mimo Boga, već upotpunjuje i usavršava vjerovanje u jedinstvenu Bit Božiju, vjerovanje u uticajnost, uzročnost i posjedovanje uloge stvorenja u poretku u svijetu također nije širk u stvaranju, već upotpunjuje i usavršava vjerovanje u Božije stvaranje (imajući u vidu činjenicu da isto kao što stvorenja nemaju nezavisnost po biti, ona nemaju nezavisnost ni u uticaju, postoje zahvaljujući Njegovom postojanju i uticajna su zahvaljujući Njegovom uticaju).
Naravno, budemo li vjerovali da stvorenja u pogledu djelovanja imaju nezavisnost i potpunu slobodu i budemo li razmišljali da je odnos Boga prema svijetu kao odnos proizvođača u industrijskoj proizvodnji prema proizvodu (naprimjer, proizvođač automobila i automobil), gdje proizvod ima potrebu za proizvođačem, ali nakon što bude napravljen, nastavlja raditi po svom mehanizmu, i proizvođač ima ulogu u izradi proizvoda, a ne u njegovom radu nakon što se napravi, pa ako proizvođač automobila i umre, automobil će nastaviti raditi; dakle ako budemo mislili da je odnos uzroka u svijetu – kakvi su voda, kiša, struja, toplota, zemlja, biljke, životinje, čovjek i ostalo – sa Bogom takav odnos (kao što su mu'tezilije ponekad davale ovakva mišljenja), to je zasigurno širk. Stvorenju za nastanak i opstanak treba Stvoritelj. Za opstanak i uticajnost ima potrebu za Njim u istoj mjeri u kojoj je ima pri nastanku.
Svijet je sāmo izlijevanje milosti, sāma veza, sāma povezanost, sāma ovisnost i sāmo “bivanje od Njega”. Stoga je uticajnost i uzročnost stvari uticajnost i uzročnost Boga. Stvaralaštvo, snage i moći svijeta – uključujući i čovjeka i drugo mimo njega – isto su što i stvaralaštvo Božije i širenje Njegovog djelovanja. Štaviše, vjerovanje u to da stvari posjeduju ulogu u poslovima u svijetu jeste samo po sebi širk, jer je to vjerovanje nastalo tako što smo nesvjesno povjerovali u nezavisnost biti stvorenja u odnosu na Bit Uzvišenog i upravo zbog toga, ako bi stvorenja imala neku ulogu u uticajnosti, onda bi te uticajnosti bile pripisane drugim polovima. Prema tome, granica između tevhida i širka nije u tome da vjerujemo ili ne vjerujemo u ulogu, uticajnost i uzročnost nečega mimo Boga.
Da li je granica između tevhida i širka vjerovanje u natprirodnu moć i uticajnost? Odnosno, vjerovanje da neko stvorenje ima moć koja je iznad uobičajenih prirodnih zakona, bilo da se odnosi na meleka ili čovjeka (naprimjer Poslanika i Imama) jeste širk, a uvjerenje u moć i uticajnost u uobičajenim granicama nije širk. Isto tako, vjerovanje u moć i uticajnost čovjeka koji je preselio sa Ovog svijeta je širk, jer je mrtav čovjek neživa priroda i sa stanovišta prirodnih zakona neživa priroda nema svijest, moć, niti volju.
Prema tome, vjerovanje u moć percipiranja mrtvog čovjeka, upućivanje selama, veličanje, poštovanje, zazivanje i traženje nečeg od njega je širk, zbog toga što nužno za sobom povlači vjerovanje u natprirodnu snagu za nekoga mimo Boga. Također, vjerovanje u tajanstvene i nespoznate uticaje za neke stvari, pitanje vjerovanja u uticaj određene zemlje, naročito u izlječenju bolesnika, ili uticaj posebnog mjesta na uslišenje dove također je širk, jer nužno za sobom povlači vjerovanje u natprirodnu snagu neke stvari, zato što se sve prirodno može spoznati, podvrgnuti eksperimentu, osjetilno je i opipljivo. Na osnovu toga, vjerovanje u svaki vid uticaja stvari nije širk, već je širk vjerovanje u natprirodnu uticajnost stvari.
Prema tome, egzistencija se dijeli na dva dijela: prirodnu i natprirodnu. Natprirodna je u posebnom Božijem djelokrugu, a priroda je u posebnom djelokrugu Njegovih stvorenja ili je zajednička Bogu i stvorenjima. Jedan niz radnji posjeduje natprirodnu dimenziju, kao što je oživljavanje, uzimanje života, opskrbljivanje i sl., a ostalo su obične i uobičajene radnje. Natprirodne radnje spadaju u posebni Božiji djelokrug, a ostalo je djelokrug Njegovih stvorenja. Ovo je iz aspekta spekulativnog tevhida.
Međutim, što se tiče djelatnog tevhida, svaka vrsta duhovne pažnje prema nekome mimo Boga, tj. pažnje koja ne bude posredstvom lica i jezika onoga koji usmjerava pažnju, i vanjštine lica i uha osobe koja je predmet pažnje, već osoba koja usmjerava pažnju želi uspostaviti jednu vrstu srčane i duhovne veze između sebe i suprotne strane, njega prizvati i usmjeriti na sebe, putem njega tražiti blizinu i od njega tražiti uslišenje – sve je to širk i obožavanje nekog mimo Boga, jer robovanje (ibadet) nije ništa drugo do ovo, a robovanje nekome mimo Boga po sudu razuma i nužnosti zakona nije dozvoljeno i uzrokuje izlazak iz islama. Pored toga, obavljanje ovakve vrste obreda, osim što je izvršavanje praktičnih obreda, robovanje za nekoga mimo Boga i potpuno je isto kao djela koja su mušrici obavljali za svoje idole, iziskuje vjerovanje u natprirodnu snagu ličnosti koja je predmet pažnje (Poslanik ili Imam, što je stav nekih ekstremnih skupina).
Ovaj stav se u našem vremenu donekle raširio i u jednom posebnom sloju smatra se pokazateljem intelektualnosti.
Međutim, s obzirom na tevhidska mjerila, ovo stajalište je sa aspekta tevhida po biti uprljano širkom koliko i stav nekih islamskih pravaca, a sa aspekta tevhida u stvaranju i djelovanju, jedan je od širkom najuprljanijih stavova.
Prethodno smo, odbacujući gledište nekih islamskih pravaca, rekli da su oni poricali uticajnost i uzročnost stvari, smatrajući da vjerovanje u uticajnost i uzročnost stvari nužno iziskuje vjerovanje u druge polove i izvore pored Boga. Rekli smo i da stvari zauzimaju položaj drugih polova u odnosu na Boga onda kada imaju nezavisnost po biti. Odavde postaje jasno da su ovi pravci nesvjesno vjerovali u jednu vrstu nezavisnosti stvari po biti koja nužno povlači za sobom širk po biti, ali su zanemarili to i htjeli su negirajući uticaj stvari utvrditi tevhid u stvaranju. Zato, istovremeno dok su negirali širk u stvaranju, nesvjesno su potvrdili jednu vrstu širka po biti.
Ista ova zamjerka vrijedi i za stav nekih ekstremnih skupina, koje su također nesvjesno povjerovale u jednu vrstu nezavisnosti stvari po biti. Stoga su pripadnici tih skupina smatrali da posjedovanje uloge koja nadilazi granicu uobičajenih uzroka nužno povlači za sobom vjerovanje u pol ili snagu pored Boga, zanemarivši činjenicu da je natprirodni uticaj bića – čije je cjelokupno postojanje ovisno o volji Istine i nema nikakav neovisan aspekt samo po sebi – jednako kao i prirodni, prije nego je oslonjen na njega, oslonjen na Istinu i on nije ništa drugo do korito za prolazak izljeva milosti Božije do stvari. Da li je posredovanje Džibrila u donošenju Objave i znanja, posredovanje Mikaila u skrbništvu, posredovanje Israfila u oživljavanju i posredovanje Meleka smrti u uzimanju duša širk?
Sa stanovišta tevhida u stvaranju, ovaj stav je najgori oblik širka, jer na jedan način oni vjeruju u podjelu poslova između Stvoritelja i stvorenja. Natprirodne radnje svrstali su u posebni djelokrug Boga, a prirodne radnje u posebni djelokrug Božijih stvorenja ili zajednički djelokrug Boga i stvorenja. Vjerovanje u posebni djelokrug Božijih stvorenja je sami širk u djelovanju, isto kao što je vjerovanje u zajednički djelokrug, također, drugi oblik širka u djelovanju.
Za razliku od raširenih pretpostavki, spominjani stavovi nekih ekstremnih skupina nisu samo jedno stajalište oprečno imametu. Prije nego je oprečno imametu, takvo stajalište oprečno je tevhidu i oprečno je čovjeku. Tevhidu je oprečno zato što njegovi sljedbenici vjeruju u podjelu poslova između Stvoritelja i stvorenja. Pored toga, povjerovali su u jednu vrstu skrivenog širka po biti, o čemu je dato objašnjenje. Oprečno je čovjeku zato što ne spoznaje čovjekovu ljudsku sposobnost, koja ga je uzdigla iznad meleka, budući da je on po izričitom kur'anskom tekstu Božiji halifa, a melecima je naređeno da mu se poklone, i spušta ga na razinu životinje. Pored toga, razdvajanje mrtvog i živog stavom da mrtvi čak ni na Drugom svijetu nisu živi i da je cjelokupna čovjekova ličnost njegovo tijelo koje se pretvara u mrtvu prirodu, jedno je materijalističko i protivbožansko razmišljanje i mi ćemo uskoro, u poglavlju o proživljenju, raspravljati o tome.
Razdvajanje nepoznatog, tajanstvenog i nespoznatog djelovanja u odnosu na jasno i poznato te smatranje prvog, za razliku od drugog, natprirodnim – još je jedna vrsta širka.
Ovdje shvatamo riječi Božijeg Poslanika koji je rekao:
“Širk je skriveniji od hoda mrava po ravnom kamenu u tamnoj noći.”
Istina je da je granica između tevhida i širka u odnosu Boga, čovjeka i svijeta smatranje da je sve od Njega i da se Njemu vraća. Granica tevhida i širka u spekulativnom tevhidu je smatranje da je sve od Njega (innâ lillâhi). Sve dok za neku zbilju i biće po biti, svojstvima i djelima, sa odlikama i identitetom spoznajemo da je od Njega, spoznali smo je ispravno, u skladu sa stvarnošću i tevhidskim pogledom, bilo da ta stvar posjeduje ili ne posjeduje jedan ili više učinaka i bilo da ti učinci imaju natprirodnu dimenziju ili ne, jer Bog nije samo Bog natprirodnog, Bog neba, Bog melekuta i Bog džeberuta, već je Bog čitavog svijeta. On je blizak prirodi i posjeduje sjedinjenost i opstojnost s njom, onoliko koliko i sa natprirodnim. Posjedovanje natprirodnog aspekta biću ne daje dimenziju božanstva.
Prethodno smo rekli da je svijet, prema islamskom svjetonazoru, po svojoj suštini “od Njega”. Časni Kur'an u brojnim ajetima nadnaravne postupke, kao što su oživljavanje mrtvih i izlječenje od rođenja slijepih pripisuje određenim poslanicima, ali uz to dodaje riječi “uz Njegovu dozvolu”. Ove riječi su pokazatelj da su ove radnje u svojoj suštini “od Njega”, kako neko ne bi pomislio da poslanici imaju neovisnost od sebe. Prema tome, granica spekulativnog tevhida i spekulativnog širka je u “bivanju od Njega”. Vjerovanje u postojanje bića koje nije “od Njega” je širk. Vjerovanje u uticaj bića čija uticajnost nije od Njega također je širk, bilo da je uticaj natprirodan, kao stvaranje svih Nebesa i zemalja ili jedan mali i beznačajni uticaj kao što je okretanje jednog lista.
Granica tevhida i širka u praktičnom tevhidu je “kretanje prema Njemu” (innâ ilejhi râdži‘ûn). Pažnja prema bilo kojem stvorenju – kako vanjska tako i duhovna – uvijek kada bude u obliku usredsređenosti na put kojim se ide ka Istini, a ne na odredište, ona je pažnja prema Bogu. U svakom kretanju i na svakom putu pažnja prema putu samom, zato što je put i pažnja prema znakovima, strelicama i pokazateljima puta (kako ne bi došlo do gubljenja i udaljavanja od cilja), jer su oni znakovi, pokazatelji i strelice, jeste kretanje na putu do cilja i kretanje prema cilju.
انتم السبیل الاعظم و الصراط الاقوم
“Vi ste veličanstvena staza i postojan put.”[1]
Dakle, poslanici i evlije su putevi Božiji.
و اعلاما لعباده و منارا فی بلاده و ادلاء علی صراطه
“Putokaz ste robovima Njegovim, svjetionici u gradovima Njegovim i upućivači na put Njegov.”[2]
Oni su znakovi i pokazatelji kretanja ka Bogu.
الدعاة الی الله و الادلاء علی مرضاة
“Oni ste koji pozivaju ka Bogu i koji ukazuju na zadovoljstvo Božije.”[3]
Odnosno, oni su upućivači i vodiči ka Istini.
Prema tome, nije pitanje to da posredništvo, zijaret i prizivanje evlija i očekivanje natprirodnih djela od njih predstavlja širk, pitanje je nešto drugo. Prvo trebamo znati da li su se poslanici i evlije tako uspeli u razinama Božije blizine da budu do te mjere predmetom darivanja blagodati Uzvišenog ili ne? Iz Časnog Kur'ana može se shvatiti da je Bog jednom dijelu Svojih robova podario ovakve položaje i stepene.[4]
Drugo pitanje je da li ljudi koji traže posredništvo, idu na zijarete i traže da im se ispune potrebe, sa tevhidskog stanovišta imaju ispravno shvatanje ili ne. Da li oni stvarno “krećući se prema Njemu” idu na zijaret ili zaboravljajući na Njega uzimaju za cilj osobu koju zijarete? Bez sumnje, većina ljudi sa ovakvom pažnjom u podsvijesti ide na zijaret. Moguće je da postoji manjina koja – čak i u podsvijesti – nema tevhidsko shvatanje. Njih treba poučiti tevhidu, a ne smatrati zijaret širkom.
Treće pitanje je to da su govori i djela koji ukazuju na veličanje, hvaljenje i uzdizanje, kao i hvaljenje apsolutno savršene i apsolutno neovisne biti, u vezi sa nekim drugim mimo Boga – širk.
Apsolutno slavljeni i apsolutno čisti od svake manjkavosti i nedostatka jeste On. Apsolutno veliki je On. Onaj na Koga se isključivo vraćaju sve hvale jeste On.
Ono po čemu opstoje sve snage i moći, Njegova je Bit.
Ovakve vrste opisa – bilo u obliku riječi ili djela – kada se odnose na nekoga mimo Boga, predstavljaju širk.
[1] Dijelovi iz Zijaretu-l-Džami‘a.
[2] Isto.
[3] Isto.
[4] Pogledati ogled Velaha ve velajatha autora ove knjige.
