Hazreti Fatima, s.a., i darežljivost i požrtvovanost

Iskrice Zehrine, s.a., ličnosti

Hazreti Fatima, s.a., i darežljivost i požrtvovanost

 

Hazreti Fatima je i u darežljivosti slijedila put svoga oca. Ona je imala na umu njegove riječi u kojima kaže:

السَّخِيُّ قَرِيبٌ مِنَ الله، قَرِيبٌ مِنَ الْجَنَّةِ، قَرِيبٌ مِنَ النَّاسِ، بَعِيدٌ مِنَ النَّارِ، وَإِنَّ اللهَ تَعَالَى جَوَادٌ يُحِبُّ الْجَوَاد

„Darežljiva osoba je bliska Bogu, narodu i Džennetu i daleko je od Džehennema. Sam Bog je Posjednik darežljivosti i milosrđa i voli one koji su takvi.“

Velikodušnost i požrtvovanost su bili Poslanikovi slogani do te mjere da je jedna od njegovih supruga u vezi s tim rekla:

„Tokom života Poslanik nije proveo tri dana zaredom sitog stomaka. Stalno je govorio:

وَلَوْ شِئْنَا لَشَبِعْنَا وَلَكِنَّهُ كَانَ يُؤْثِرُ عَلَى نَفْسِهِ

‘Da smo htjeli, mogli smo jesti do sitosti, ali smo davali prednost drugima nad sobom.’“[1]

Hazreti Zehri je više nego bilo kome drugom doličilo da slijedeći svoga oca drugima da prednost nad sobom. Poznato je da je ona noć uoči vjenčanja poklonila svoju vjenčanu haljinu siromašnoj ženi. Prisjetimo se ajeta iz sure Ed-Dahr koji su dokaz njene nesebičnosti i darežljivosti koja pobuđuje potrebu za pohvalom te velike žene.

Prenosi se od Džabira ibn Abdullaha Ensarija da je rekao:

„Jednog dana Božiji Poslanik je obavio ikindiju namaz s nama. Kada je završio namaz, sjeo je, a ljudi su se okupili oko njega. Tada je u džamiju ušao star i oronuo čovjek iz skupine muhadžira s otrcanom odjećom na tijelu. Poslanik ga je pitao o njegovom stanju, a on mu je odgovorio:

‘Ja sam gladan i siromašan čovjek i nemam ništa obući. Udovolji mojim potrebama.’

Poslanik mu je odgovorio:

‘Ni ja sam nemam nešto što bi moglo zadovoljiti tvoje potrebe, ali svako ko uputi neku osobu na put dobra, u nagradi će biti poput onoga ko je uradio to dobro. Sada kreni u kuću onoga ko voli Boga i Njegovog Poslanika, a i Bog i Njegov Poslanik vole njega. On daje prednost drugima nad sobom na Božijem putu. Idi u Fatiminu kuću.’

Fatimina kuća se nalazila u blizini Poslanikove kuće koja je bila posebno namijenjena za njega i njegove supruge. Poslanik je rekao:

‘Bilale, ustani i uputi ovog čovjeka do Fatimine kuće.’

Beduin je zajedno s Bilalom krenuo. Kada su stigli ispred Fatiminih vrata, glasno su uzviknuli:

‘Selam vama, o vjerovjesnička porodico, gdje se okupljaju meleki i Gospodar svjetova putem pouzdanog Džibrila spušta Kur’an.’

Fatima, s.a., je odgovorila:

‘I vama selam, ko ste vi?’

‘Ja sam starac, beduin. Došao sam izdaleka do tvoga plemenitog oca, prvaka, donosioca radosne vijesti. Kćerko Božijeg Poslanika, ja nemam ništa obući i gladan sam. Pomozi mi, Allah ti se smilovao.’

Tih dana čista Zehra, Ali i Božiji Poslanik, mir s njima, tri dana nisu bili ništa jeli. Poslanik je znao u kakvom su oni stanju. Fatima, s.a., je mu donijela ovčiju kožicu koja je bila štavljena listom mimoze na kojoj su Imam Hasan i Imam Husejn noću spavali, rekavši:

‘O čovječe, uzmi ovu kožicu, možda te Uzvišeni Gospodar opskrbi nečim boljim.’

On je odgovorio:

‘O kćeri Božijeg Poslanika! Ja sam ti se požalio na glad, a ti mi daješ ovčiju kožicu. Šta ću ja s gladnim stomakom?’“

Bilal kaže:

„Kada je hazreti Zehra čula ove riječi siromaha, skinula je ogrlicu koju joj je bila poklonila Fatima, kćerka Hamze ibn Abdulmuttaliba, sa svog vrata i bacila je beduinu rekavši:

‘Uzmi ovu ogrlicu i prodaj je, možda ti Gospodar da nešto bolje od nje.’

Čovjek je uzeo ogrlicu i krenuo prema džamiji Božijeg Poslanika. Poslanik je sjedio u prisustvu svojih prijatelja kada je starac ušao i rekao:

‘O Božiji Poslaniče, Fatima mi je poklonila ovu ogrlicu i rekla mi je da je prodam.’“

Bilal dalje pripovijeda:

„Poslanik je vidjevši ovaj prizor zaplakao i rekao: ‘Kako ti Bog neće dati bolje od toga kada ti je ovu ogrlicu poklonila Fatima, kćerka Muhammedova, velikodostojnica Ademovih, a.s., kćerki.’

Ammar ibn Jasir je ustao iz skupine Poslanikovih prijatelja i rekao: ‘O Božiji Poslaniče, dopuštaš li mi da kupim ovu ogrlicu?’

Poslanik je odgovorio: ‘Ammare, kupi je, jer kada bi i džinni i ljudi imali udjela u ovoj ogrlici, Bog ih ne bi kaznio džehennemskom vatrom.’

Ammar je upitao beduina: ‘Za koliko prodaješ ogrlicu?’

‘Za stomak sit hljeba i mesa, jemensko platno kojim mogu prekriti stidna mjesta, u kojem mogu za Gospodara molitvu obaviti i jedan dinar kojim mogu platiti troškove da dođem do svoje porodice…’

Ammar je prije prodao svoj udio od plijena Bitke na Hajberu koji mu je Poslanik bio podario i nije ostavio ništa od toga. On je rekao starcu: ‘Ja ću za tu ogrlicu dati 20 dinara, 200 hadžerskih dirhema i jemensko platno. Dat ću ti i svoju jahalicu da te odvede do kuće. Uz to ću te još najesti hljebom i mesom.’

Beduin je odgovorio: ‘O čovječe, koliko si ti darežljiv!?’

Tako ga je Ammar odveo do njegove kuće i ispunio sve ono što mu je obećao.

Beduin se vratio kod Božijeg Poslanika. Poslanik ga je upitao: ‘Jesi li se najeo i dobio odjeću?’

‘Da, oca i majku bih žrtvovao za tebe. Štaviše, sad više nemam nikakve potrebe.’

Poslanik, s.a.v.a., mu je rekao: ‘Onda prouči dovu za Fatimu zbog onoga što je uradila za tebe.’

Beduin je rekao:

‘Bože, mi nismo stvorili Tebe, već si Ti naš Stvoritelj. Mi nemamo nikog osim Tebe koga obožavamo. Ti si Taj Koji nam daje sve vrste opskrbe. Bože, daruj Fatimi blagodati kakve oči nisu vidjele niti uši čule.’

Poslanik je nakon dove tog čovjeka izgovorio amin. Potom se okrenuo prema svojim prijateljima i rekao:

إِنَّ اللهَ قَدْ أَعْطَى فَاطِمَةَ فِي الدُّنْيَا ذَلِكَ، أَنَا أَبُوهَا، وَمَا أَحَدٌ مِنَ الْعَالَمِينَ مِثْلِي، وَعَلِيٌّ بَعْلُهَا، وَلَوْ لَا عَلِيٌّ مَا كَانَ لِفَاطِمَةَ كُفْوٌ أَبَدًا، وَأَعْطَاهَا الْحَسَنَ وَالْحُسَيْنَ، وَمَا لِلْعَالَمِينَ مِثْلُهُمَا سَيِّدَا شَبَابِ أَسْبَاطِ الْأَنْبِيَاءِ، وَسَيِّدَا شَبَابِ أَهْلِ الْجَنَّةِ

‘Prijatelji moji, Bog je Fatimi podario na Ovom svijetu takve blagodati jer ima oca kao što sam ja, a na svijetu nema osobe poput mene. Ali je njen suprug i da nije Alija, nikada se ne bi našao neko ravan njoj. Nadalje, Bog joj je podario Hasana i Husejna da se u cijelom svijetu ne može naći neko njima sličan. Njih dvojica su predvodnici mladića Poslanikovog poroda i predvodnici mladića Dženneta.’

Na tom skupu su Mikdad, Ammar i Salman sjedili naspram Poslanika. Poslanik ih je upitao:

‘Hoću li još šta dodati?’

Rekli su: ‘Da.’

Poslanik je rekao:

‘Džibril mi se spustio i rekao: Kada se Fatima oprosti od Ovoga svijeta i kada bude ukopana dva melaka, Munkir i Nekir će je u mezaru pitati:

Ko je tvoj Gospodar?

Ona će odgovoriti: Moj Gospodar je Allah.

Ko je tvoj Poslanik?

Ona će odgovoriti: Moj otac.

Pitat će je: Ko ti je zaštitnik?

Ali, onaj koji stoji pored mog mezara.

Prijatelji moji, da li želite da vam još govorim o Zehrinim vrlinama?

Gospodar je zadužio meleke da sa svih strana čuvaju Zehru. Oni su s njom u njenom životu, i oko njenog kabura u trenutku smrti se ne odvajaju od nje. Šalju mnoštvo selama na nju, njenog oca, njenog supruga i njene sinove. Ko god posjeti mene poslije moga preseljenja, kao da mi je došao u posjetu za života, a ko posjeti Fatimu, kao da je mene posjetio. Ko posjeti Alija ibn Ebu Taliba, kao da je posjetio Fatimu, a ko posjeti Hasana i Husejna, kao da je posjetio Alija. Ko posjeti djecu i potomke Hasana i Husejna, kao da je posjetio njih dvojicu.’

Tako je Ammar namirisao ogrlicu mošusom, umotao je u jemensko platno i predao ga Sahmu, slugi kojeg je kupio od imetka dobijenog poslije bitke na Hajberu. Rekao mu je: ‘Uzmi ovu ogrlicu i predaj je Božijem Poslaniku, a i ti sam si njegov.’

Sluga je donio ogrlicu, predao je Poslaniku i obavijestio ga o onome što mu je Ammar rekao. Poslanik mu je rekao:

‘Idi hitro do Fatime, podaj joj ovu ogrlicu i ti si njezin.’

Sluga je odnio ogrlicu Fatimi, s.a., i prenio ono što je Poslanik rekao. Hazreti Fatima je uzela ogrlicu i oslobodila slugu. Sluga se nasmijao, a Fatima, s.a., ga je upitala: ‘Zašto se smiješ?’

‘Veliki berićet ove ogrlice me potakao na smijeh. Ova ogrlica je nahranila gladnog, obukla neodjevenog, otklonila potrebu potrebitom, oslobodila slugu i na kraju se vratila svome vlasniku.’“[2]

[1] Ibid., str. 138.

[2] Biharul-envar, sv. 43 str. 56-58.