Zehrina ljubaznost i milost
Iskrice Zehrine, s.a., ličnosti
Zehrina ljubaznost i milost
Hazreti Fatima je preuzela od svoga plemenitog oca osjećaj ljubavi, naklonosti, ljubaznosti i samilosti. Ona je više nego i prema kome drugome gajila ljubav prema svome dragom ocu. Prema njemu je imala čistu ljubav, naklonost i odanost i njegovom svetom biću je davala prednost nad sobom. Preuzela je i nosila na svojim plećima breme upravljanja kućnim poslovima svoga oca. Činila je sve ono što bi uzrokovalo smiraj i spokoj kod njega i u njemu je stvarala osjećaj mira i rasterećenosti. Žurila je u izvršavanju svega onoga što je proizvodilo zadovoljstvo njenog oca. Sipala je vodu na njegovo čisto tijelo kako bi se on oprao. Spremala je hranu za svoga plemenitog oca i prala je njegovu odjeću. Nada sve to, nesebično se zalagala i sudjelovala sa ženama muslimankama u nošenju hrane i pitke vode te napajanju ranjenika na ratnim poprištima. Kada je u Bitci na Uhudu vidjela da se ne zaustavlja krvarenje na nježnom tijelu njenoga oca, ona je vidala njegove rane. Da bi zaustavila krvarenje, uzela je komad hasure i spalila je. Kada se pretvorila u pepeo, privila ga je na ranu na tijelu svoga oca i krv je stala… Kada se kopao hendek, donijela je komad hljeba svome ocu i dala mu ga, a on joj je rekao:
„Fatima draga, šta si mi to donijela?“
„Donijela sam ti komad hljeba koji sam ispekla za svoje sinove, ali nisam se mogla smiriti, već sam ga tebi donijela da jedeš.“
Poslanik je rekao: „Kćeri moja, ovaj komad hljeba je prva hrana koja ulazi u usta tvoga oca nakon tri dana.“[1]
Čista Zehra je uspjela nadomjestiti i ispuniti Poslanikovu emocionalnu prazninu koja je nastala gubitkom oca i majke na početku njegovog života i njegove vjerne supruge Hatidže u najtežim okolnostima perioda poslanstva i borbe na Božijem putu.
Majčinsko ponašanje koje je Zehra pokazala prema ocu i koje je historija djelimično prenijela ističe i naglašava činjenicu da je hazreti Fatima mogla u okrilju te pažnje doseći veliki životni uspjeh i bez ikakve sumnje još jedanput mu vratiti taj emocionalni izvor koji je za Božijeg Poslanika bio pomagač na putu podnošenja teškoća njegove velike poslanice.
Upravo odavde shvatamo tajnu ponavljanja ove rečenice Poslanikovim jezikom kada kaže:
فَاطِمَةُ أُمُّ أَبِيهَا
„Fatima je majka svoga oca.“[2]
Zato vidimo da on postupa s njom kao s majkom, ljubi njene ruke i pri povratku u Medinu prvo ide da vidi Zehru, baš kao što se pri svim putovanjima i ratovima s njom opraštao i od nje odlazio u posljednjem trenutku. Božiji Poslanik je s ovog bistrog vrela uzimao emocionalnu poputninu za svoje putovanje jer, kao što primjećujemo u Poslanikovom ponašanju, on je u različitim teškoćama, problemima, dolascima gostiju više puta ulazio kod svoje Zehre. Ona mu je uzvraćala tako što je pazila njegovo sveto biće baš kao što majka pazi svoje dijete. Uzimala ga je u naručje i smanjivala bi mu muke. Posvetila bi se služenju njemu i pokoravala bi mu se.
[1] Ehlul-bejt, str. 141-142.
[2] Usdul-gabe, sv. 5, str. 520; El-Isti’ab, sv. 4, str. 380.
