Iskonska potreba za posvećenjem

Iskonska potreba za posvećenjem

Religijsko vjerovanje ne određuje čovjeku samo niz obaveza koje su u suprotnosti sa prirodnim sklonostima, već u njegovim očima mijenja izgled svijeta. Pored osjetilnih elemenata, ono predstavlja i druge elemente koji grade svijet. Suhoparni, hladni, mehanički, materijalni svijet mijenja u živi, svjesni i obaviješteni.

Religijsko vjerovanje preokreće čovjekovo shvatanje svijeta i stvaranja.

William James, američki filozof i psiholog s početka dvadesetog stoljeća, kaže:

“Onaj svijet koji nam nudi religijsku misao, nije samo materijalni svijet čiji se izgled promijenio, već je u građi tog svijeta nešto više od onoga što može imati jedan materijalista.”^[1]

Pored svega, u suštini svakog pojedinca postoji sklonost prema zbiljama i istinama koje su svete i dostojne obožavanja. Čovjek je središte čitavog niza potencijalnih nematerijalnih sklonosti i nadarenosti koje su spremne za njegovanje. Čovjekove sklonosti se ne svode samo na materijalne, a duhovne sklonosti nisu čisto nametnute i stečene. Ovo je stvarnost koju nauka potvrđuje.

William James kaže:

“Koliko god da motivi i poticaji naših težnji izviru iz Ovog svijeta, većina naših težnji i želja proizlazi iz natprirodnog svijeta, jer se većina njih ne uklapa u materijalne računice.”^[2]

Ove sklonosti – budući da postoje – trebaju se njegovati i odgajati. Ako se ne budu pravilno njegovale i ne budu iskorištene na pravilan način, bit će okrenute u pogrešnom smjeru i nanijet će nezamislive štete, poput obožavanja kipova, obožavanja ljudi, obožavanja prirode i hiljade drugih obožavanja koja su posljedica upravo ovoga.

Erich Fromm kaže:

“Nema osobe koja nema potrebu za nekom vjerom, koja ne želi granice za svoje usmjerenje i koja ne želi uzeti nešto za predmet svog vezivanja. Moguće je da ona sama ne bude svjesna cjeline svojih uvjerenja kao vjere, izdvojenih od nereligijskih uvjerenja. Moguće je i suprotno: da misli da nema nikakve vjere i da smisao svoga vezivanja za cilj, koji naizgled nije religijski, poput moći, novca, uspješnosti, smatra samo pokazateljem zanimanja za praktične stvari i one saglasne sa dobrobiti. Ne radi se o tome da li čovjek ima vjeru ili nema, već o tome koju vjeru ima.”^[3]

Ovaj psiholog želi reći da čovjek ne može živjeti bez posvećenja i obožavanja. Pod pretpostavkom da ne upozna i ne obožava Jednoga Boga, uzet će nešto drugo kao uzvišeniju zbilju i kao predmet vjerovanja i svoga obožavanja.

Prema tome, s obzirom da je nužno da čovjek ima ideju, ideal i vjerovanje i da, s jedne strane, jedino religijsko vjerovanje može staviti čovjeka pod svoj zbiljski uticaj, a s druge strane, čovjek po svojoj biti traga za nečim što bi smatrao svetim i obožavao, jedini izlaz je da ojačamo religijsko vjerovanje.

Časni Kur'an je prva knjiga koja, prije svega, sasvim jasno religijsko vjerovanje predstavlja kao vrstu usklađenosti sa poretkom stvaranja:

Zar oni, mimo Allahove vjere, još drugu žele? A Allahu se predaje, sve što je na Nebesima i sve što je na Zemlji, milom ili silom.[4]

Potom Kur'an religijsko vjerovanje predstavlja kao dio suštine ljudi:

Okreni lice svoje ti, kao vjernik pravi, čistoj vjeri, Allahovoj prirodi, prema kojoj On ljude stvori.[5]

[1] Vjera i duša.

[2] Vjera i duša.

[3] Psihoanaliza i vjera.

[4] Ali ‘Imran, 83.

[5] Er-Rum, 30.