Iskrice ličnosti Imama Ride, a.s. – 1

Share

Iskrice ličnosti Imama Ride, a.s.

Sve vrline i dobrote sa svim svojim dimenzijama i oblicima bili su se sjedinili u blagodarnom biću Imama Ride, a.s. Allah, dž.š., je i njega kao i njegove očeve ukrasio uzvišenim osobinama, davši mu časnost i veličinu, učinivši ga bajrakom i znakom nad ummetom njegovog djeda, kako bi pomoću njega izgubljeni i zbunjeni našli put a umovi se prosvjetlili njegovim svjetlom. On je od svog djeda, Poslanika, s.a.v.a., naslijedio ćudoredna svojstva, koja su bila očita i izrazita na svakom koraku njegovog plemenitog života. Upravo ona svojstva koja su Poslaniku, s.a.v.a., dala prednost nad ostalim vjerovjesnicima, a on je lijepim i izvrsnim moralom uspio izazvati promjenu u ljudima, i odvratiti ih od nesuvislih vjerovanja džahilijeta. Imam Rida, a.s., je trebao uzvišenim moralom svoga djeda kojim je njegovo biće bilo ukrašeno, osloboditi islam od novog džahilijeta. Ibrahim ibn Abas govori o Imamu Ridi, a.s., i njegovom moralu:

“Niti sam vidio niti čuo da je neko bolji od Ebu-l-Hasana Ride, a.s. Nikada nikome nije nanio zlo, nikada nije prekinuo nečiju riječ, ničiju nadu nije prekinuo već je uvijek ispunjavao potrebe. Svoje noge nije ispružao pred onima s kojima je sjedio. Prije njih se nije naslanjao, nije vrijeđao svoje sluge. Kada bi se smijao nije podizao glas. Skupa je jeo hranu sa svojim slugama. Noću je malo spavao, a većinu noći bi od mraka do zore provodio u ibadetu. Činio je mnogo dobra, puno je davao milostinju, a većinom je to činio noću.”[1]

Imam Rida, a.s., iako je bio na položaju prestolonasljednika – što je formalno gledano najveći položaj – ipak je obavljao svoje lične poslove ne prepuštajući ih svojim slugama, to je jedna od njegovih lijepih moralnih osobina.

Čak kažu da je jednog dana htio da se okupa, ali pošto nije želio nikome narediti da mu za to pripremi hamam, on se uputio u gradsko kupatilo. Vlasnik kupatila nije vjerovao da će prestolonasljednik doći u javno kupatilo zato što se kraljevi kupaju na dvoru. Imam je ušao u kupatilo. Jedan vojnik se kupao. Vidjevši Imama reče mu da mu pospe vode po glavi. Imam je to i uradio. U tom trenutku neko ulazi u kupatilo. S obzirom da je poznavao Imama Ridu, a.s., poče vikati na onog vojnika: “Propao si! Zar mučiš sina Poslanikove kćerke!?” Vojnik se prestravi, pao je pred noge Imama Ride, a.s., i ponizno rekao: “O sine Poslanikov, zašto me nisi odbio kada sam ti rekao?” Imam Rida, a.s., sa osmjehom na usnama mu uzvrati: “Ovo je način da se stigne do nagrade, i nisam htio propustiti djelo zbog kojeg će me Bog nagraditi.”[2]

Sljedeća njegova osobina bila je da pošto bi sjeo za sofru da jede, tu bi sjedile sluge, straža i čuvari. Na taj način ih je učio da usprkos formalnih prednosti svi se nalaze na istom nivou. Ibrahim ibn Abas kaže: “Čuo sam od Ali ibn Musaa Ride, a.s.: “Pošto se zakunem da ću osloboditi, oslobodit ću roba, a zatim ću osloboditi sve koje imam. Zatim je pokazao na jednog od svojih crnih sluga rekavši: “Ukoliko mislim da sam bolji od ovoga, zbog bliskosti sa Poslanikom, s.a.v.a., to će biti samo ako imam dobrih djela, e tada ću biti bolji od njega.”[3]

Neko je rekao Imamu Ridi, a.s.: “Tako mi Allaha, niko na ovom svijetu nema plemenitijeg oca od tebe.” Imam Rida, a.s., reče: “Bogobojaznost im je donijela časnost, a pokoravanje Bogu ih je sačuvalo.”

Drugi mu čovjek reče: “Ti si, Allaha mi, najbolji čovjek…” Imam mu odgovori: “Ne zaklinji se čovječe! Bolji od mene je onaj ko je bogobojazniji, i ko Mu je pokorniji. Tako mi Allaha ovaj ajet nije opozvan: i učinili vas narodima i plemenima, da biste se upoznavali. Uistinu! Najplemenitiji od vas kod Allaha, je najbogobojazniji između vas.[4]

Zuhd Imama Ride, a.s.

Zuhd (suzdržavanje) na ovom svijetu i okretanje od njenih ukrasa i izazova. O njegovom zuhdu govori Muhamed ibn ‘Ibad kada kaže: “Ljeti je Rida sjedio na hasuri, zimi na kostrijeti, nosio je vunenu grubu odjeću, a kada bi izlazio među ljude onda bi nosio lijepu odjeću.”[5]

Sufjan Sevri odlazi kod Imama – a Imam je nosio odjeću od puplina, pa poče negodovati rekavši: “Da si obukao odjeću slabiju od te.” Imam nježno uze njegovu ruku, i uvuče je u rukav, kad ispod odjeća od grube vune. Pa mu reče: “Sufjane! Puplin je za ljude, a vuna za Boga…”[6]

Kada je Imam Rida, a.s., postavljen na položaj prestolonasljednika, on se držao na distanci od svakog vida ispoljavanja moći, kojoj nije pridavao nikakav značaj, nije pokazivao sklonost prisustva zvaničnim skupovima, čak nije volio ni veličanje vladara koje su činili ljudi.

Velikodušnost

Imamu Ridi, a.s., nije bilo ništa draže na svijetu od dobročinstva ljudima i dobrote prema siromasima. Zabilježen je veliki broj prilika kada iskazuje svoju velikodušnost i dobročinstvo, poput:

1 – Udjelio je sve što ima siromasima, kada je bio u Horasanu, i to na dan Arefe, pa mu je prigovorio Fadl ibn Sehl, rekavši: “Zbilja je to gubitak…” A Imam mu je odgovorio: “Ne, ovo je dobit, ne računaj gubitkom ono što učiniš zarad Božije nagrade i plemenitosti.”[7]

Ovim riječima Imam Rida, a.s., mu daje do znanja da udjeljivanje na Božijem putu i briga o potrebitima s namjerom postizanja Božijeg zadovoljstva, ne samo da nije gubitak, već je čisti profit, dok je gubitak dijeljenje bez šerijatski opravdanog razloga, poput udjeljivanja ogromne količine novca koje vladari i ministri daju pjevačima i zabavljačima.

2 – Došao je čovjek kod Imama Ride, a.s., nazvao selam i rekao: “Ja sam od onih koji vole vas, vašeg oca i pretke, a.s. Dolazim sa hadža. Potrošio sam novac i nemam ništa da bih nastavio put. Ukoliko bi mi pomogao da stignem do svog grada, tamo bih taj iznos podjelio u ime sadake.” Pa mu reče Imam: “Sjedi, Allah ti se smilovao.” Pa se okrenu ljudima razgovarajući sa njima dok se nisu razišli. Ostali su on, Sulejman Džaferi i Hejseme. Pa im se Imam Rida, a.s., izvinuo, ušao je u kuću zatim izišao, zatvorio je vrata i ponad vrata je promolio vrećicu rekavši: “Gdje je onaj Horasanac?” Onaj čovjek ustade, odazvavši se. Imam Rida, a.s., mu reče: “Uzmi ovih dvjesta dinara, troši za put i ne daji sadaku u moje ime (sve je tvoje).” Čovjek ode odatle obradovan onim što je dobio od Imama. A njemu se obrati Sulejman riječima: “Nek sam ti žrtva, dao si obilno i ponio se milosno, ali zašto si sakrio svoje lice od njega?”

Imam Rida, a.s., mu reče: “To sam učinio zbog bojazni da ne bih vidio znak poniženja na njegovom licu zbog traženja da mu se udovolji potrebi. Jer čuo sam hadis od Poslanika, s.a.v.a.: “Sakriveno dobročinstvo ima vrijednost sedamdeset hadževa, a ko objelodani zlo je usamljen…” Vjerovatno si čuo da pjesnik kaže:

“Kad mu odem jednom tražeći ono što mi treba

svojima ću se vratiti sačuvanog obraza.”[8]

3 – Kada bi Imamu Ridi, a.s., donosili poslužavnik sa hranom, on bi na poslužavniku ostavljao najbolju hranu govoreći da to odnesu potrebitima, učeći tada ajet: Pa zašto nije savladao uspon?[9] Pa je rekao: “Allah, dž.š., je znao da nema svako mogućnost da oslobodi roba, usljed toga mu je ostavio put prema Džennetu.”[10]

4 – Prenosi se da mu je siromah rekao: “Udjeli mi u mjeri svoje čestitosti.” Imam mu odgovori: “Nisam u mogućnosti toliko.” Siromah je shvatio da se pogrešno izrazio pa je po drugi put rekao: “Udjeli mi u mjeri moje čestitosti.” Imam Rida, a.s., reče: “U tom slučaju da.” Zatim reče: “Slugo, daj mu dvjesta dinara.”[11]

5 – U primjere njegove veličanstvene plemenitosti je i ono što prenosi Ahmed ibn Ubejdullah od Gafarija: “Dugovao sam čovjeku iz porodice Rafi’ – Poslanikovog roba, i on je uporno tražio da mu vratim dug. To je dovelo do toga da poslije sabah namaza u Poslanikovoj džamiji odem do Imama Ride, a.s., koji se nalazi u ‘Uridu.[12] Pošto sam se približio njegovoj kući vidio sam ga da izlazi iz nje u košulji i ogrtaču. Kada sam ga ugledao postidio sam se od njega, ali pošto je on mene vidio, ja mu nazvah selam, a to je bilo u mjesecu ramazanu, rekavši: “Nek sam ti žrtva, dugujem jednom od vaših prijatelja – naveo sam njegovo ime – i on me zbog toga bruka. Imam reče: “Čekaj dok se vratim.” Na tom mjestu sam ostao sve dok nisam klanjao akšam namaz. Bio sam postač i prošlo je neko vrijeme, pa sam htio da se vratim. Kad eto Imama, ljudi su ga bili okružili a on je sirotinji i potrebitima davao novac. Krenuo sam sa njim dok nismo stigli do kuće i on uđe. Zatim je izišao i pozvao i mene da uđem. Ja ga poslušah. Ušao sam u Imamovu kuću. Govorio sam mu o emiru Medine, kada sam to završio on mi reče: “Mislim da još nisi iftario.” Rekoh: Nisam. Pa je rekao da mi donesu hrane a naredio je i slugi  da jede sa mnom. Kada sam završio sa iftarom, naredio mi je da podignem jastuk. Kada sam ga podigao ugledao sam zlatne dinare, uzeo ih i stavio u svoj rukav. Imam je naredio svome slugi da me otprati do kuće i on me dopratio do kućnih vrata. Kada sam ušao u kuću zatražio sam lampu pa sam izbrojao zlatnike. Bilo je ukupno 48 komada. Ja sam bio dužan 28 zlatnika. Na jednom zlatniku ugledah da piše: “Čovjeku duguješ 28 dinara, ostatak je za tebe.”[13]

Poštovanje gostiju

Imam Rida, a.s., je poštovao goste, spuštao je na njih svoju kišu dobrote i sam ih je usluživao. Sljedeći događaj će nam rasvijetliti kulminaciju njegovog gostoprimstva.

“Došao je Imamu Ridi, a.s., gost. Bila je noć. Imam Rida, a.s., je razgovarao s njim, iznenada plamen lampe poče da treperi. Gost je ustao da to sredi, ali Imam Rida, a.s., žurno priđe lampi i napravi plamen, zatim se obrati svome gostu riječima: “Zaista mi smo ljudi koji ne upošljavaju svoje goste.”[14]

Imam Rida, a.s., i oslobađanje robova

Sljedeća uzvišena osobina Imama Ride, a.s., je oslobađanje robova na Božijem putu. Najomiljenije djelo za Imama Ridu, a.s., bilo je oslobađanje robova iz okova ropstva. Prema navodima prenosilaca hadisa Imam Rida, a.s., je oslobodio hiljadu robova.[15]

Imam Rida, a.s., i dobrota prema robovima

Kao i svi drugi i robovi su također imali bogatog udjela u Imam Ridinoj, a.s., dobroti. Abdullah ibn Salt, prenosi od čovjeka iz Belha: “Bio sam saputnik sa Imam Ridom, a.s., na putu prema Horasanu. Jednog dana zatražio je hranu i za objedom je iskupio sluge svih rasa. Rekao sam mu: “Nek sam ti žrtva, bilo bi bolje da si ih odvojeno pozvao.” Imama su ove riječi oneraspoložile, pa reče: “Ćuti, Bog je jedan, majka nam je jedna, otac nam je jedan, svako je pod okriljem svojih djela za koja će dobiti satisfakciju.”[16]

Zaista je metod Imama Ehli bejta, a.s., bio takav da su stremili ka iskorjenjivanju rasne i nacionalne diskriminacije, usmjeravajući ka tome da su ljudi isti, niko nije vrijedniji od drugog osim kroz aspekt bogobojaznosti i činjenja dobrih djela.

Znanje Imama Ride, a.s.

Očiti aspekt ličnosti Imama Ride, a.s., bilo je potpuno raspolaganje svim znanjima i spoznajama, po mišljenju svih povjesničara i prenosioca predaja bio je najučeniji čovjek svog doba, najbolji i najupućeniji u propise vjere, najbolji u filozofiji, medicini i ostalim znanstvenim granama.

Abduselam Harevi, koji je bio uvijek u blizini Imama Ride, a.s., govori o veličini i obimu njegovog znanja: “Nisam vidio učenijeg od Ali ibn Musaa Ride, nisam vidio učenjaka a da nije svjedočio ovo što ja svjedočim. Me'mun je organizirao susret određenog broja vjerskih učenjaka, pravnih stručnjaka i teologa. On ih je nadvisio do posljednjeg, tako da nije ostao nijedan od njih a da nije priznao njegovu izvrsnost i svoju nedostatnost.” Čuo sam ga da govori: “Sjedio sam u Revdi, a Medina je bila puna učenih ljudi. Međutim, kada god bi neko od njih naišao na problem, dolazili bi meni i ja bi im davao odgovor…”[17]

Imam Rida, a.s., bio je najučeniji čovjek svog vremena, kao što je i bio najeminentnija adresa islamskog svijeta kojoj su se obraćali učenjaci i fakihi u vezi sa onim stvarima koje nisu mogli aspolvirati u propisima šerijata i o fikhskim ograncima.

Ibrahim ibn Abbas govori: “Nisam nikada vidio Ridu da je upitan a da ne zna odgovor, nisam vidio učenijeg od njega o stvarima iz prošlih vremena pa sve do njegove sadašnjosti. Me'mun ga je iskušavao s pitanjima o svim stvarima, a on bi mu davao odlučne odgovore.”[18]

Me'mun je rekao: “Ne poznajem na Ovom svijetu nikog boljeg od ovog čovjeka – tj. od Imama Ride, a.s.”[19]

Poznavao je sve jezike

Sljedeći fenomen njegovog znanja sagledan je u potpunom poznavanju i sveobuhvatnom raspolaganju svim jezicima. Ebu Ismail Sindi kaže: “Čuo sam u Indiji da Allah ima Svoj dokaz među arapima, pa sam krenuo u potragu za njim. Upućen sam na Alija Ridu, a.s., pa sam otišao kod njega. Ne znavši arapski pozdravio sam ga na Sindi jeziku. Ali mi je odgovorio na mom jeziku. Počeo sam s njim razgovarati na Sindiju i on mi je odgovarao istim jezikom. Rekao sam mu: “Čuo sam da je Allahov dokaz među arapima, pa sam ga pošao tražiti.” On mi reče: “Ja sam taj.” Zatim mi reče: “Pitaj šta želiš.” Pa sam ga ja pitao neke stvari a on mi je odgovarao na mom jeziku.”[20]

Ovaj fenomen su potvrdili mnogi koji su ostvarili kontakt sa Imamom. Ebu Salte Hirevi kaže: “Rida je s ljudima razgovarao na njihovim jezicima, pa sam mu to spomenuo a on mi reče: “O Eba Salte, ja sam Allahov dokaz nad Njegovim stvorenjima, i Allah neće odrediti ljudima dokaz a da on ne razumije njihov jezik. Zar nisi čuo riječi Emiru-l-mu'minina, a.s.: “Dat nam je jasan govor,” i zar je to nešto drugo osima poznavanja jezika.”[21]

Jasir El-Hadim prenosi: “Ebu Hasan, a.s., je u kući imao sluge Slavena i Rimljana. Jedanput je bio blizu njih i čuo ih je kako razgovaraju slavenski i rimski i govore: “Svake godine smo kod kuće tri puta puštali krv (hiždama) ali to ovdje ne radimo.” Sutradan im je poslao nekog da im pusti krv.”[22]

[1] ‘Ujunu ahbari-r-Rida, 1/184; Biharu-l-envar, 49/90; Hajatu-l-Imami Muhammed El-Dževad, a.s., Bakir Šerif El-Kureši, str. 35.

[2] Nuru-l-ebsar, str. 138; ‘Ujunu-t-tavarih, 3/227.

[3] ‘Ujunu ahbari-r-Rida, 2/95; Biharu-l-envar, 49/95.

[4] ‘Ujunu ahbari-r-Rida, 2/236; Biharu-l-envar, 49/59; Hudžurat, 13.

[5] ‘Ujunu ahbari-r-Rida, 2/178; El-Menakib, 4/389.

[6] El-Menakib, 4/389.

[7] El-Menakib, 4/390.

[8] El-Kafi, 4/23; Menakibu Ali Ebi Talib, 4/390; Biharu-l-envar, 49/101/19.

[9] Beled, 11.

[10][10] El-Mehasin lil Berki, 2/146/20; Biharu-l-envar, 49/97/11.

[11] Menakibu Ali Ebi Talib, 4/390.

[12] Selo na 5-6 km. od Medine, pogledati Tarihe Kom, str. 224.

[13] Usule Kafi, 1/486/4; El-Iršad, 2/255; Biharu-l-envar, 49/97/12.

[14] El-Kafi, 6/283; Biharu-l-envar, 49/102/20.

[15] El-Ittihaf bi hubbi-l-ešraf, str. 58.

[16] El-Kafi, 4/23; Biharu-l-envar, 49/101/18.

[17] E'alamu-l-vura, 2/64; Kašfu-l-gumme, 3/106; Biharu-l-envar, 49/100.

[18] ‘Ujunu ahbari-r-Rida, 2/180; El-Fusulu-l-muhimme, str. 251.

[19] El-Iršad, 2/261.

[20] El-Haraidž ve-l-džaraih, 1/340/5; Biharu-l-envar, 49/50/51.

[21] El-Menakib, 4/362.

[22] El-Menakib, 4/362

  • 22 Juna, 2021