Izbjegavanje ovog svijeta i neumjesni komentari
Izbjegavanje ovog svijeta i neumjesni komentari
Vrijedna spomena jeste činjenica da su u velikom broj ajeta i predaja navedena pitanja na koja se mogu iznijeti razni komentari, koji nekada mogu biti čak i oprečni. U komentiranju istih potrebna je stručnost i dubinsko promišljanje zato što je u ovakvim slučajevima mogućnost greške i izvođenja pogrešnih zaključaka velika. Za primjer možemo navoditi ajete i predaje o Ovom svijetu (dunja) i njegovoj pokuđenosti, ili o pohvaljenosti osamljivanja i odvajanja od Ovog svijeta, iz kojih su izvođeni raznorazni, nekada i oprečni zaključci. Od takvih komentara su i sufijski komentari izrečeni bez obraćanja pažnje na druge aspekte i neosporna islamska učenja. Prema ovom sufijskom učenju, čovjek se treba odvojiti od Ovog svijeta i daleko od zajednice predati se samo ibadetu ili se zbližavati sa životinjama i to u trenutku kada je ovakvo razumijevanje oprečno ajetima, predajama i neospornim izvorima vjere.
Ako su povlačenje u neki kutak i odvojenost od Ovog svijeta primarni, šta ćemo, u tom slučaju, sa vjerskim obavezama koja su društvenog karaktera kao što su udjeljivanje, borba protiv ugnjetavanja, naređivanje dobra i odvraćanje od zla te rad na uspostavi islamske vlasti, koje su ujedno od neospornih neophodnosti islama. Gdje će se provoditi ovi propisi? Da li je moguće ove obaveze izvršavati kao pojedinac i u osami? U skladu s tim, za izvlačenje zaključka o jednom vjerskom pitanju ipak je potrebno duboko promišljanje o svim učenjima vjere i obraćanje pažnje na sve aspekte i dimenzije.
U odgovoru na ovo pogrešno shvatanje reći ćemo: Ukoliko se želja za Ovim svijetom smatra ciljem i svrhom života, onda takvo šta i jest pokuđeno. Ali ako Ovaj svijet postane sredstvo kojim se postižu onosvjetska savršenstva, u tom slučaju ne samo da nije pokuđen, već je pohvaljen i častan. Samo smatranje Ovog svijeta sredstvom ima neke razine. Neke od tih razina su neophodne, a neke se ubrajaju među savršenstva. Granica neophodnosti određuje se time da korištenje ovosvjetskih užitaka i posvećenost materijalnim poslovima ne bude povod za činjenje grijeha ili neizvršavanje obaveza. Haram je ona želja za Ovim svijetom koja prouzrokuje činjenje grijeha i neizvršavanje obaveza, pa ukoliko se ovakva želja za Ovim svijetom ustali kod čovjeka kao jedna ružna navika, u tom slučaju je obavezna borba protiv takve navike.
Prema islamu, uzoran čovjek je onaj koji ni u jednom slučaju ne daje primarnost ovosvjetskim poslovima i nijedan ovosvjetski posao – čak i ako je dopušten – ne izvršava s ciljem postizanja materijalnih užitaka. Ovu razinu, koja je najuzvišenija razina čovječnosti, postigli su samo oni koji su dalekovidni i dubokoumni. Oni rade i djeluju na takav način da se sva njihova djela, čak i disanje, ubrajaju u ibadet. Svi njihovi tjelesni činovi, kao što su konzumiranje hrane, sportske aktivnosti, čak i dozvoljeni puteni užici, za njih su uvodi za onosvjetska savršenstva i iz tog aspekta računaju se kao obavezni ili pohvaljeni ibadeti.
