Izbjegavanje ovog svijeta i smatranje budućeg svijeta primarnim

Smatranje ili nesmatranje materijalnih i ovosvjetskih poslova primarnim precizno je i složeno pitanje. Mjerilo utvrđivanja toga ne može biti tvrdnja same osobe, nego njene nutarnje namjere. Naprimjer, ako osoba jede radi uživanja, onda primarnost pripisuje materijalnom svijetu, iako to poriče jezikom, a ako joj namjera bude da uživanjem u slasti hrane zahvaljuje Bogu, onda je primarnost pripisala Budućem svijetu, jer je njen cilj zahvaljivanje Bogu. Stoga u Časnom Kur'anu, nakon spominjanja jednog broja blagodati, zahvalnost Uzvišenom Bogu navodi se kao cilj korištenja tih blagodati. Prema tome, cilj je zahvaljivanje Bogu i to je okolnost u kojoj sve materijalne radnje poprimaju Božansku boju. Većina ljudi ne obraća pažnju na duhovne dimenzije svojih djela i u tolikoj mjeri je ovisna o materijalnim užicima da nije u stanju imati drugi cilj, osim materije i materijalnih užitaka. Nema sumnje da je čovjeku potreban učitelj za postizanje duhovnih stupnjeva i za davanje primarnosti onosvjetskim stvarima, jer je moguće da se čovjek odvoji od umjerenosti i da krene koračati iz krajnosti u krajnost.

Oni koji žele krenuti putem usavršavanja i pročišćavanja duše s ciljem slabljenja ovosvjetskih aspekata i smanjivanja želje za užicima, moraju dobro shvatiti da su onosvjetski užici bolji i preči. Da bismo skrenuli svoje poglede sa ovosvjetskih užitaka, trebamo sebi sugerirati da su ovosvjetski užici u odnosu na onosvjetske bezvrijedni i ništavni. Zbog ovoga Poslanik, s.a.v.a., i bezgrješni imami, a.s., u svojim govorima nastoje ljude uputiti ka davanju prednosti i izabiranju Onog svijeta u odnosu na Ovaj, a ne potiču ih da se prođu Ovog svijeta i da ostavljaju Ovaj svijet u potpunosti, zato što čovjek, ako Ovaj svijet smatra uvodom za Onaj svijet, ne samo da nije privrženik Ovog svijeta, već je privrženik Onog svijeta. Često korištenje dopuštenih užitaka očuva čovjeka od upadanja u nedozvoljene stvari i iz ovog aspekta se korištenje dozvoljenih užitaka ubraja u ibadete. Pored toga, nekada korištenje dozvoljenih stvari biva povod razvoja i pripremljenosti za veće dužnosti.

Imam Musa ibn Džafer, a.s., u vezi s planiranjem dana kazuje: “I odvoji jedan sahat za dozvoljene užitke jer korištenjem dozvoljenog (halalom) dobijaš snagu za izvršavanje drugih obaveza.”

Poslanik rečenicom: “Čuvaj se toga da zbog dugih nada odgađaš svoje poslove”, ukazuje na zbilju da je uzrok pojave odgađanja čovjekova želja za stjecanjem užitaka. Dakle, čovjek stalno ide za postizanjem ovosvjetskih užitaka, a ovo biva uzrok odgađanja ispunjavanja vjerskih dužnosti. Drugim riječima, ili će čovjek koristiti prilike za ostvarivanje brzo prolaznih materijalnih užitaka, ili će se opredijeliti za postizanje onosvjetskih užitaka. S obzirom da Ovaj svijet vidi nečim konkretnim i stvarnim, svoje vrijeme koristi na putu ove prve opcije. Ustvari, njegova vjera u Ovaj svijet jača je od vjere u Onaj i on daje prednost ovim konkretnim brzo prolazećim užicima nad vječnim onosvjetskim užicima. Začuđujuće je i to da je većina nas pogođena jednom razinom širka jer ne vjerujemo da je Onaj svijet bolji od Ovog:

Većina ovih ne vjeruje u Allaha, a da druge Njemu ne smatra ravnim.[1]

Ako čovjek uradi bilo šta za nekog osim Boga, čak i kada bi to bilo s ciljem postizanja onosvjetske nagrade, učinio je širk. U čistom tevhidu ne postoji nijedan drugi cilj osim Boga. Čak ni strah od Džehennema i želja za Džennetom nisu cilj, kako je Ali, mir neka je na njeg, rekao:

“Bože moj, ne robujem Ti zbog straha od kazne Tvoje niti zbog pohlepe za nagradom Tvojom, već Te nalazim dostojnim robovanja, pa Ti robujem.”[2]

Duge nade prijete čovjekovoj sreći. Zbog ovoga je Imam Ali, mir neka je na njeg, najviše strahovao od toga da ljudi budu pogođeni dugim nadanjima i da svoje vjerske obaveze žrtvuju zbog svojih želja:

“Za vas se najviše bojim dviju stvari: slijeđenja strasti i dugih nadanja, zato što slijeđenje strasti odvraća od istine, a duga nada uzrokuje zaboravljanje Onog svijeta.”[3]

[1] Jusuf, 106.

[2] Biharul-envar, sv. 41, str. 14.

[3] Biharul-envar, sv. 77, str. 419.