Pohvaljenost suzdržanosti od Ovog svijeta

Poslanik, s.a.v.a., u hadisu Ebu Zerru kaže:

“O Ebu Zerre, blago li onima koji se sustežu na Ovom svijetu i koji su srca svoja vezali za Budući svijet. Oni su ti koji su Zemlju Božiju uzeli za prostirku, zemlju za postelju i vodu za lijep miris. Knjigu Božiju učinili su sebi bliskom poput potkošulje, moljenje su učinili ogrtačem i odvojili su se od Ovog svijeta sustezanjem od njega.”

Blago onome ko nije privržen Ovom svijetu i ko razmišlja samo o Budućem svijetu. Takvi su spoznali zbilje Ovog svijeta i znaju gdje se nalaze zbiljske vrijednosti. Oni su spremni sjediti na zemlji i zemlju učiniti svojom posteljom. Za njih nema razlike između skupocjenih tepiha i zemlje. S druge strane, mi privrženici Ovog svijeta nikako nismo spremni sjediti na zemlji i stidimo se ako neko vidi da sjedimo na njoj. Moramo u sebi dovesti do pojave stanja na osnovu kojeg će biti svejedno da li sjedimo na tepihu ili na zemlji i da, ako dužnost bude iziskivala, možemo ponizno pored nekog siromaha sjediti na zemlji da se s njim družimo i da se ne stidimo.

Oni koji se sustežu ne misle da sebe moraju namirisati skupim mirisima, već im je dovoljno da sebe očiste i namirišu vodom koja teče na zemlji. Njihova veza sa Bogom toliko je jaka da kada uče Kur'an, osjećaju kao da im se Bog obraća, ili kada se mole, osjećaju kao da razgovaraju sa Bogom. Među ljudima su: gledaju ih očima, ali su im srca na drugom mjestu. Njihov udio od Ovog svijeta je to da ga ostavljaju iza sebe i da ga smotaju kao gomilu papira. Budući da je Ovaj svijet prolazan i propada, oni se okreću ka Bogu i onome što je vječno.

Više puta je rečeno da ove odgojne upute nemaju za cilj potpuno odricanje od Božijih blagodati ili da ne znače da su oni koji raspolažu ovosvjetskim blagodatima loši ljudi. Ovi savjeti su radi toga da bi se smanjila naša privrženost Ovome svijetu i da razmišljamo o tome šta nam dužnost nalaže. Ako bi nam dužnost nalagala da oblačimo lijepu odjeću, da se vozimo u dobrim autima i tome slično, s obzirom da je dužnost i Bogu milo, učinit ćemo to. Ali ako budemo blagodati uživali radi udovoljavanja sebi, onda smo zakoračili na opasan put, i htjeli ili ne, bit ćemo povučeni ka nekim radnjama koje nisu predmet Božijeg zadovoljstva zato što su htijenje duše i želja Božija nespojivi. Put želja i obožavanja strasti odvojeni su od puta obožavanja Boga i nikada se ne približavaju jedno drugom:

Jesi li vidio onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah svjesnog u zabludi ostavio, i sluh njegov, i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio?![1]

Dakle, ova objašnjenja imaju za cilj smanjivanje privrženosti srca Ovom svijetu, podsticanje na to da budemo skromni, da ne razmišljamo o skupim tepisima i o luksuznom životu; a nisu u značenju da treba sebe zamarati i da se ne trebamo koristiti Božijim blagodatima. Jedan sufija je Imama Sadika, a.s., upitao: “Zašto si obukao ovu skupocjenu odjeću, zar ti nisi sin Alija, a.s.?” Imam, a.s., odgovori: “U vrijeme Alija, a.s., ljudi su živjeli u siromaštvu i gladi, pa je zbog toga bilo potrebno da imam muslimana živi skromno, da siromašni ne bi bili povrijeđeni i uznemireni zbog svoga siromaštva. Ali kada su ljudi dospjeli u izobilje i mnoštva blagodati, dobri su zaslužniji od drugih da se koriste blagodatima.”

Kada to uvjeti iziskuju, muslimani trebaju ići za tehnološkim razvojem i mijenjati način svog života, da bi se pred nevjernicima sačuvali čast i obraz muslimana. Pored toga, ako muslimani ne budu pratili tehnološki i naučni razvoj potreban za jedno savremeno i civilizirano društvo, u tom slučaju morat će svoje ruke pružati prema nevjernicima, zbog čega će biti poniženi i prezreni.

Ako bi se islamsko društvo htjelo zadovoljiti minimumom, onda bi moralo upotrebljavati samo rukotvorine, za transport koristiti primitivna sredstva, također se naoružavati samo primitivnim oružjem. Sa ovakvim stavom, koji traži jednostavnost i zadovoljenje minimumom, ne treba se truditi da bi se nešto novo otkrilo ili stvaralo. U takvom slučaju zasigurno bismo bili pod vlašću nevjernika i takvo društvo bi bilo poniženo, porobljeno i ovisno, a Bog Uzvišeni ne prihvata da Božansko društvo bude porobljeno od strane nevjernika i ovisno o njima, jer:

A Allah neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike.[2]

A On je učinio da moć pripada samo Allahu, Njegovom Poslaniku i vjernicima:

…A snaga je u Allaha, i u Poslanika Njegova, i u vjernika…[3]

S obzirom da industrijska zaostalost za sobom povlači eksploataciju i kulturni imperijalizam (kulturnu invaziju), truditi se na polju stvaralaštva i napredovanja ummeta dužnost je od Boga propisana i izostavljanje ove dužnosti ne može se ničim opravdati. Brojne preporuke koje su Poslanik islama, s.a.v.a., i imami, a.s., u vezi sa usvajanjem znanja i nauka davali najbolji su dokazi ove tvrdnje. Poslanik, s.a.v.a., kaže:

“Tražite znanje, makar i u Kini.”[4]

Ovo bi značilo: Usvojite svaku vrstu znanja potrebnu islamskom društvu!

Na kraju ovog dijela Poslanik kaže:

“O Ebu Zerre, dobra djela su njiva Budućeg svijeta, a imetak i djeca su njiva Ovog svijeta.”

(Ako neko želi Budući svijet, mora činiti dobra djela, a ako želi Ovaj svijet, neka ide za imetkom i djecom.)

[1] El-Džasije, 23.

[2] En-Nisa, 141.

[3] El-Munafikun, 8.

[4] Biharul-envar, sv. 1, str. 177.