Ljubav nadomješta slabost djela
Ljubav nadomješta slabost djela
Ljubav je neodvojiva od djelovanja, pa ko zavoli, znak njegove ljubavi su djela, kretanja i trud, ali ljubav nadomješta slabost djela i biva zagovornik za svog vlasnika, odnosno kad god djela ne dostignu svoju pravu mjeru, ona je zagovornik čiji se zagovor prima kod Allaha.
Imam Zejnul-Abidin, a.s., u svojoj dovi poznatoj kao Eshar – dova u praskozorje, a koju od njega prenosi Ebu Hamza Sumali, te koja se ubraja u jednu od velikih i značajnih dova, kaže: “Spoznaja moja, o Gospodaru moj, moj je vodič ka Tebi, a ljubav moja prema Tebi moj je zagovornik kod Tebe. Ja imam pouzdanje u svog vodiča da će me odvesti Tebi i u svog zagovornika da ćeš njegov zagovor primiti!”[1]
Divan li je vodič i zagovornik spoznaja i ljubav! Neće se izgubiti čovjek čiji je vodič ka Allahu spoznaja, niti će čovjek ostati uskraćen za dosezanje cilja ako mu je zagovornik kod Allaha ljubav.
Imam Ali ibn Husejn kaže: “Bože moj, Ti znaš, iako moja pokornost Tebi nije trajala kao potpun čin, zaista je trajala kao ljubav i kao čvrsta odluka!”
Ovo je jedno ukazivanje iz brojnih suptilnih poruka Imama, jer čovjekova djela pokornosti mogu biti kratkog dometa i ne može se na njih osloniti kod Allaha, ali ono u šta zaljubljeni ne sumnjaju jeste njihova uvjerenost i odlučnost u ljubavi prema Allahu, kao i odlučnost u trajanju te ljubavi i pokornosti. U ovakvo šta ne sumnja čovjek koji je u svom srcu pronašao ljubav za Allaha, jer čovjek može podbaciti u pokornosti i učiniti ono što Allah ne voli, međutim, ono što se ne može desiti jeste to da – dok podbacuje u pokornosti i čini grijeh – prezire pokornost Bogu i gaji ljubav prema nepokornosti.
Organi se pokliznu u pravcu grijeha dok ih šejtan zavodi zajedno sa strastima. Organi mogu podbaciti u pokornosti Allahu, ali srca dobrih Allahovih robova ne nastanjuje ništa drugo doli ljubav prema Allahu te ljubav prema pokornosti i prezir prema nepokornosti. U dovi se kaže: “Bože moj, ja volim pokornost Tebi iako u njoj podbacujem, i prezirem grijeh iako ga činim, pa Ti me počasti Džennetom!”[2]
Ovo je razmak između osjećaja i organa, jer organi često ne sustižu osjećaje, ali su osjećaji dobrih ljudi iskreni prema Allahu, podvrgnuti vlasti ljubavi prema Bogu u potpunosti, dok organi podbacuju u tome. Međutim, kad se srce očisti, organi mu se neminovno pokoravaju, te tad moraju postupati onako kako im naređuju osjećaji. Tad se gubi ovaj razmak između osjećaja i organa, i to zbog iskrenosti i čistote srca.
[1] Biharu-l-envar, sv. 98, str. 82.
[2] Biharu-l-envar, sv. 94, str. 101.
