Nadnaravnost Kur'ana
Nadnaravnost Kur'ana
Riječ ‘i'džaz u arapskom jezikom ima više značenja, a između ostalih i ova: „izmicanje“ (fewt), „nemoć“ (‘adžz), „nekoga oslabiti i učiniti nemoćnim“ (ta'džiz). Tako se kaže: „'A'džezehu el-emru“, tj. „Nadišlo ga je“, ili: „'A'džeztu Zejden“, tj. „Učinio sam ga nemoćnim“.
U islamskoj terminologiji „'i'džaz“ se veže za radnju onoga ko za sebe tvrdi kako ima misiju koju mu je povjerio sam Allah da učini nešto što je izvan prirodnih zakona i što drugi nisu u mogućnosti učiniti, a s ciljem da potvrdi istinitost svoje tvrdnje.
Ovakvo djelo potvrda je istinitosti istaknute tvrdnje ukoliko je moguće da ova tvrdnja bude istinita. Jer, ukoliko nije moguće racionalno utvrditi istinitost tvrdnje, ili to učiniti pomoću vjerodostojnih predaja od Vjerovjesnika ili Imama, za koga se zna da je bezgrešan, onda to nije potvrda istinitosti, te se ovakvo što u islamskoj terminologiji ne naziva nadnaravnim djelom (mu'džiza), čak i ako ljudi nisu u mogućnosti učiniti nešto slično. Npr., ako bi neko tvrdio da je bog, racionalno nije moguće da takva tvrdnja bude istinita, jer postoje vjerodostojni dokazi koji ukazuju da to nije moguće. Ili, ako bi neko ustvrdio da je vjerovjesnik nakon Vjerovjesnika islama, takva tvrdnja jeste lažna, jer postoje predaje od Vjerovjesnika islama i njegovih bezgrešnih nasljednika koje kategorički potvrđuju da je Muhammed, s.a.v.s., posljednji vjerovjesnik. Kad je tvrdnja kategorički ništavna, kakva je onda korist potvrde koju donosi onaj ko to tvrdi. Nakon što se racionalno utvrdi nemogućnost tvrdnje ili njena ništavnost na temelju vjerodostojnih predaja, onda Uzvišeni Allah i ne mora dodatno proglašavati njenu ništavnost.
Može se desiti da neko tvrdi za sebe da ima misiju koju mu je povjerio Uzvišeni Allah te da pritom uradi nešto što drugi ljudi nisu u stanju uraditi, ali tako da takvo što bude potvrda njegove laži. Tako se bilježi predaja prema kojoj je Musejlema (el-Kezzāb) pljunuo u bunar u kome je bilo malo vode s namjerom da se količina vode poveća, ali se desilo da je voda u potpunosti istekla iz bunara. Također, bilježi se da je pomilovao po glavi djecu iz plemena Benu Hanife i prstom protrljao po njihovim desnima, ali se desilo da je svako dijete koje je pomilovao po glavi ostalo ćelavo, a ono dijete čije je desni protrljao počelo je kusati.[1] Ako onaj ko tvrdi za sebe da ima misiju i pritom učini nešto slično kao potvrdu, onda Uzvišeni Allah ne mora ovakvo što dodatno poništavati, jer i to je dovoljno da pokaže ništavnost njegove tvrdnje. U islamskoj terminologiji to se ne naziva nadnaravnim djelom (mu'džizom).
Također, u islamskoj terminologiji ne smatra se nadnaravnim djelom ono što učini sihirbaz, mađioničar ili poznavalac nekih teorijskih znanosti, pa čak i ako uradi nešto što drugi nisu u stanju uraditi. Uzvišeni Allah ne mora ovakvo što dodatno poništavati ukoliko se zna da se ovaj u datom djelu oslanjao na prirodne stvari kao što su sihiri, mađioničarstvo i sl. Ako takva osoba tvrdi da ima misiju povjerenu od Allaha i pritom uradi određeno djelo kao potvrdu istinitosti svoje tvrdnje, onda date teorijske znanosti imaju svoja poznata i utvrđena pravila koja moraju dovesti do određenih posljedica ukoliko se precizno primjenjuju. Prema tome, neobičnosti medicinske znanosti o prirodi stvari, čak i ako nisu poznate većini ljudi te, štaviše, čak i ako nisu poznate i samim ljekarima, izlaze izvan okvira definicije nadnaravnog djela.
Nije ružno da Uzvišeni Allah nekoga od Svojih stvorenja odlikuje darujući mu znanje o nečemu, pa čak i ako je to složeno i nedostupno većini ljudi, ali je ružno da se neznalica zavara svojim neznanjem te da se lašcu dogodi nadnaravno djelo, jer on ljude odvodi u zabludu i skreće ih s Pravog puta.
Nužno je da vjerovjesnik izvede nadnaravno djelo
Nužno je da Uzvišeni Allah obaveže sve ljude. Ovakva tvrdnja jeste kategorička i utemeljena je na vjerodostojnim dokazima i racionalnim argumentima. Ovakvo što potrebno je ljudima da bi se usavršili i ostvarili najveću sreću i napravili uspješnu trgovinu. Da ih Uzvišeni Allah nije ničim obavezao, to bi značilo da On ne zna za potrebu ljudi da budu obavezani, a Uzvišeni Allah daleko je iznad toga, ili bi ovakvo što moglo značiti da On time želi spriječiti ljude da se usavrše, što bi bila škrtost, a to nije moguće za Onoga Ko je apsolutno darežljivi i plemeniti, ili bi, pak, moglo značiti da ih On želi obavezati, ali nije u stanju učiniti ovakvo što, što bi predstavljalo nemoć, a to nije moguće za Onoga Ko je apsolutni Moćnik. Prema tome, prijeko je potrebno da Uzvišeni Allah obaveže ljude, a to nužno znači da mora postojati neko od ljudi ko će im to prenijeti i objasniti nejasnoće,”kako bi stradao onaj ko će stradati uz dokaz očiti, i da bi živio onaj ko će živjeti uz dokaz očiti”.[2]
Također, činjenica je da je Allahovo izaslanstvo uzvišena funkcija koju mnogi zazivaju i ka kojoj mnogi teže. Kao rezultat toga može doći do nemogućnosti razlikovanja onoga ko govori istinu od onoga ko laže, odnosno do nerazlikovanja onoga ko vodi u zabludu od onoga ko poziva na Pravi put. Zbog toga, onaj ko tvrdi da je Allahov izaslanik mora izvesti jasan dokaz koji će potvrditi istinitost njegove tvrdnje i vjernost (dosljednost) u prenošenju. Taj dokaz ne može biti uobičajeno djelo koje može izvesti i neko drugi, nego treba biti isključivo izvan zakona prirode.
Nadnaravno djelo dokaz je istinitosti tvrdnje onoga ko tvrdi da je Allahov izaslanik, jer ono izlazi izvan okvira zakona prirode i nije moguće da ga neko izvede bez intervencije Uzvišenog Allaha i Njegove pomoći. Ako bi onaj ko zaziva vjerovjesništvo bio lažac u svojoj tvrdnji, onda bi nadnaravno djelo uz pomoć Allaha, dž.š., bilo zavođenje neznanjem i pohvala nevaljalog, a to nije moguće za Mudroga. Zato, kad se dogodi nadnaravno djelo, to je dokaz istinitosti i pokazatelj zadovoljstva Uzvišenog Allaha njegovim vjerovjesništvom.
Ovo što smo istaknuli jeste pravilo koje u sličnim situacijama primjenjuju svi razumni ljudi ne sumnjajući u njega. Kad bi neko od ljudi tvrdio da je izaslanik nekog vladara u vezi s pitanjima koja se odnose na podanike, bilo bi prijeko potrebno da, prije svega, iznese dokaz koji će potvrditi njegovu tvrdnju ukoliko podanici sumnjaju u to. Taj dokaz morao bi biti veoma jasan i očit. Otud, kad bi im izaslanik rekao: “Dokaz istinitosti moje tvrdnje jeste to da će mi vladar sutra odati posebnu počast koju odaje i svojim ostalim izaslanicima!” i kad bi vladar znao šta se desilo između njegovog izaslanika i podanika, a zatim izaslaniku odao počast u određeno vrijeme, taj vladarev postupak bio bi dokaz istinitosti tvrdnje izaslanika i niko razuman ne bi posumnjao u to, jer odlika moćnog vladara jeste to da brine i štiti interese svojih podanika i ne bi priličilo da on potvrdi tvrdnju onoga ko lažno tvrdi da je njegov izaslanik, jer taj želi ugroziti interes njegovih podanika. Kad svi razumni ljudi osuđuju ovakav postupak, onda je nemoguće da to bude od onoga koji je savršeno mudar. Na ovo značenje ukazuju i ovi kur'anski ajeti: “A da je on o Nama kojekakve riječi iznosio, Mi bismo ga za desnu ruku uhvatili, a onda mu žilu kucavicu presjekli![3]
Ovim kur'anskim ajetima Uzvišeni Allah želi kazati: Nije moguće da Muhammed, kome smo nesumnjivo povjerili vjerovjesništvo i izveli nadnaravno djelo kao potvrdu njegove istinitosti, o Nama iznosi kojekakve priče. A kad bi to i učinio, Mi bismo ga za desnu ruku uhvatili i žilu kucavicu presjekli mu.
Naša šutnja na kojekakve priče predstavlja naše odobravanje i otvaranje mogućnosti da se u Allahov zakon unese ono što nije ispravno. Prema tome, mi moramo štititi Allahov zakon u fazi njegovog opstojanja, baš kao što je to bilo obavezno i u fazi njegovog nastajanja.
Dokaz nadnaravnog djela o istinitosti onoga koji zaziva vjerovjesništvo zavisi od činjenice da razum određuje šta je lijepo, a šta ružno. Međutim, eš'arije negiraju ovu činjenicu i osporavaju razumu određivanje onoga što je ružno, a što lijepo. Zbog toga oni moraju zatvoriti vrata potvrđivanju vjerovjesništva, i to je jedna od stvari koje umanjuju vrijednost njihovog stava. Dakle, iz njihovog ovakvog stava nužno proizlazi zatvaranje vrata potvrđivanja vjerovjesništva, jer nadnaravno djelo dokaz je istinitosti vjerovjesništva ukoliko ljudski razum smatra neprimjerenim da takvo djelo izvede lažov. Ako, pak, ljudski razum nije u stanju utvrditi tu činjenicu, onda niko neće biti u stanju razaznati između onoga ko govori istinu govori i onoga ko laže u zazivanju vjerovjesništva.
Na ovu nejasnoću odgovorio je El-Fadl ibn Rozbehan ističući da je za Uzvišenog Allaha, iako može učiniti nešto ružno, ipak uobičajeno da nadnaravno djelo veže za onoga ko govori istinu, zahvaljujući čemu nikad neće počastiti lažova takvim djelom. Otuda eš'arije i smatraju da nema potrebe da se zatvaraju vrata potvrđivanju vjerovjesništva. Međutim, ovaj odgovor očigledno je slab i razgolićen.
Prvo, ono što on kaže da je uobičajeno za Allaha ne odnosi se na ono što je pojmljivo osjetilima, na nešto što je dostupno ljudskom osjetilu sluha i vida. Tako je spoznaja takvih stvari ograničena na razum, a ako razum nije u stanju odrediti dobro i ružno, kako to smatraju eš'arije, onda niko neće biti u stanju spoznati da to nadnaravno djelo pripada Allahu.
Drugo, potvrđivanje ove prakse zavisi od vjerovanja u prethodne vjerovjesnike koji su izvodili nadnaravna djela, a da bi saznali da je uobičajeno da takvim djelom Uzvišeni Allah odlikuje onoga ko istinu govori. Međutim, oni koji ne vjeruju u prethodne vjerovjesnike, ili oni koji u to sumnjaju, nemaju načina da potvrde ovu uobičajenu Allahovu praksu (nadnaravno djelo) koju ističe Ibn Rozbehan i zato nadnaravno djelo njima ne može biti dokaz.
Treće, ako se činjenje i nečinjenje racionalno izjednačuju i razum nije u stanju odrediti dobro i ružno, šta onda sprečava Uzvišenog Allaha da promijeni Svoju ustaljenu praksu? On je svemoćan i nikome ne odgovara za Svoje djelovanje, pa tako može nadnaravno djelo vezati i za lažova.
Četvrto, ustaljena praksa jeste nešto što nastaje ponavljanjem određenog djela, a to zahtijeva protok vremena. Prema tome, koji je onda dokaz za prvo utvrđeno vjerovjesništvo, prije negoli što će nastati ustaljena praksa? Kasnije ćemo tretirati stavove eš'arija i objasniti njihovu neutemeljenost.
Najbolje nadnaravno djelo jeste ono koje najviše podsjeća na najrazvijenija dostignuća vremena
Nadnaravno djelo – kako smo već rekli – jeste ono djelo koje izlazi izvan okvira prirodnih zakona i predstavlja ono što drugi nisu u mogućnosti uraditi, a izvodi ga onaj ko tvrdi da ima zadaću koju mu je povjerio sam Allah, dž.š., i to kao potvrdu svojoj tvrdnji. Bez sumnje, o takvom čemu mogu pouzdano prosuđivati samo znalci iz oblasti koje se tiče dato nadnaravno djelo, jer znalci su ti koji najbolje poznaju svoju oblast i sve njene karakteristike i osobenosti. Oni su ti koji će prepoznati razliku između onoga što čovjek nije u stanju uraditi i onoga što je moguće. Otuda, znalci i jesu prvi koji počinju vjerovati u nadnaravno djelo, dok neupućeni sumnjaju zbog toga što ne poznaju osnove i načela dotične oblasti, baš kao i zbog toga što postoji mogućnost da se onaj ko tvrdi da ima zadaću od Allaha, dž.š., može oslanjati na načela poznata znalcima dotične oblasti, uslijed čega neupućeni oklijevaju da mu se povinuju. Zato je Uzvišeni Allah, iz Svoje mudrosti, odredio da svakog vjerovjesnika odlikuje takvim nadnaravnim djelom koje se najviše tiče najrazvijenije oblasti njegovog vremena te oblasti u kojoj ima najviše znalaca, jer oni će najprije povjerovati u takvo što i to će za njih biti relevantan dokaz. Tako je Uzvišeni Allah odlikovao Musaa, a.s., štapom i bijelom rukom s obzirom na to da su sihir i sihirbazi bili najrašireniji u Musaovo vrijeme. Upravo zato, čarobnjaci (sihirbazi) prvi su i povjerovali u istinitost nadnaravnog djela Musaa, a.s., i povinovali mu se, vidjevši, naime, kako se štap pretvorio u zmiju i progutao sve ono čime su oni izveli obmanu, a potom se vratio u svoje prvobitno stanje. Dobro upućeni u sihir vidjeli su sve ovo i znali su da ovakvo što izlazi izvan okvira sihira, pa su upravo zato povjerovali u to da je u ovom slučaju riječ o Allahovom nadnaravnom djelu te su očitovali svoje vjerovanje u prisustvu faraona, ne plašeći se njegove srdžbe niti njegove prijetnje.
Grčka medicina bila je poznata u vrijeme Isaa, a.s., a iscjelitelji su u to vrijeme činili čuda. To se proširilo i na području Sirije i Palestine, koje su bile grčke kolonije. Kad je Uzvišeni Allah poslao Svog vjerovjesnika Isaa, a.s., u ova područja, odredio je da njegov dokaz, odnosno potvrda njegovog vjerovjesništva, bude ono što se najviše tiče umijeća liječenja. Tako su se njegova nadnaravna djela ogledala u oživljavanju mrtvih, kao i u liječenju onih koji su slijepi od rođenja te gubavih eda bi se svi njegovi savremenici uvjerili u to da je takvo što izvan mogućnosti čovjeka i da nema veze s osnovama medicine, nego da nastaje izvan prirodnih zakona.
Kad je riječ o Arapima, oni su se isticali u oblasti klasične arapske stilistike (belaga), odlikovali se rječitošću (fesaha) i dostigli vrhunac u oblasti književnosti. Organizirali su javne skupove na kojima su se natjecali u recitiranju poezije te u govorništvu. Vrijednost čovjeka mjerila se prema njegovoj sposobnosti lijepoga govora. Pokazatelj posebnog odnosa Arapa prema poeziji jeste i izbor sedam kasida iz arapske poezije, koje su zlatom ispisivane na prefinjenom bijelom egipatskom platnu i isticane na zidovima Ka'be, pri čemu se za najbolju poeziju nekog pjesnika kazivalo da je to njegova „zlatnica“.[4]
Književnošću su se među Arapima bavili kako muškarci, tako i žene. En-Nabiga ez-Zubjanijj bio je prvi među pjesnicima. U za to određeno vrijeme dolazio bi na javna pjesnička natjecanja na trgu ‘Ukkaz, i tom bi prilikom za njega bio postavljen poseban crveni kožni šator, a ostali pjesnici dolazili su k njemu, recitirali mu svoje stihove, a on bi ih ocjenjivao.[5] Otuda je Uzvišeni Allah odlikovao Vjerovjesnika islama razgovijetnim govorom (bejan) i stilistikom Kur'ana. Tako je svaki Arap znao da je Kur'an Allahov govor i da je izvan mogućnosti čovjeka, što su priznali svi izuzev svojeglavih tvrdoglavaca. Na ovu činjenicu ukazuje i ono što se prenosi od Ibn es-Sekita, koji je upitao Ebul-Hasana er-Ridaa, a.s.:
“Zbog čega je Uzvišeni Allah poslao Musaa, a.s., sa štapom, bijelom rukom i osposobljenošću za sihir? Zbog čega je poslao Isaa, a.s., s osposobljenošću za liječenje, a Muhammeda, s.a.v.s., nakon svih vjerovjesnika, s riječima i govorom?”
Ebul-Hasan, a.s., odgovorio je: “Kad je Uzvišeni Allah poslao Musaa, a.s., u to vrijeme među njegovim savremenicima najviše je bio raširen sihir, pa im je Musa, a.s., došao od Allaha s onim što oni nisu bili u mogućnosti učiniti i što je poništilo njihov sihir. Na taj način donio im je dokaz o istinitosti svog vjerovjesništva. Uzvišeni Allah poslao je Isaa, a.s., u vrijeme kad su bile raširene bolesti i ljudi su trebali lijek, pa im je on od Allaha donio ono što oni nisu imali, ono čime je Isa, a.s., s Allahovim dopuštenjem, oživljavao mrtve, iscjeljivao slijepe od rođenja te gubave. Na taj način donio im je dokaz o istinitosti svog vjerovjesništva. Uzvišeni Allah poslao je Muhammeda, s.a.v.s., u vrijeme kad su se njegovi savremenici isticali u govorništvu i rječitosti (prenosilac dodaje: „Mislim da je rekao u poeziji“) i on im je od Allaha donio ono što je zasjenilo njihovu rječitost. Na taj način donio im je dokaz o istinitosti svog vjerovjesništva.”[6]
Osim Kur'ana, Vjerovjesnik, s.a.v.s., imao je i druga nadnaravna djela, kao npr. razdvajanje Mjeseca na dva jednaka dijela, govor zmije ili zikr kamenja. Međutim, Kur'an je najuzvišenije nadnaravno djelo (mu'džiza) i najispravniji dokaz, jer Arapi u predislamsko doba nisu bili upućeni u prirodne znanosti i tajne postanka, te su mogli posumnjati u nadnaravnost ovih drugih djela i pripisati ih naučnim zakonitostima koje nisu poznavali, tim prije što su ovakvo što mogli povezati i sa sihirom, koji je bio najbliži njihovom umu. Međutim, u rječitost i nadnaravnost Kur'ana nijedan Arap nije mogao posumnjati jer je arapski svijet bio dobro upućen u stilistiku i njene tajne. Osim toga, druga nadnaravna djela Poslanika, s.a.v.s., bila su privremenog karaktera i ona bi ubrzo postala priča koja bi se prepričava s koljena na koljeno, što bi zasigurno otvorilo vrata sumnje. Kur'an je, pak, vječna mu'džiza i njegova nadnaravnost traje kroz čitav niz naraštaja. O drugim nadnaravnim djelima Poslanika, s.a.v.s., govorit ćemo u posebnom dijelu, gdje ćemo govoriti i o savremenim autorima koji ih osporavaju.
Kur'an je Allahovo nadnaravno djelo (mu'džiza)
Svaki razuman čovjek zna da je Muhammed, s.a.v.s., donio lijepe vijesti pozivajući ljude u islam. On im je donio i Kur'an kao dokaz, izazivajući ih njegovom nadnaravnošću. Prvo je od njih zatražio da sačine sličan Kur'an, pa čak i da u pomoć pozovu sve ljude i džine. Potom, umanjio je izazov i zatražio od njih da sačine deset, Kur'anu sličnih izmišljenih sura i, konačno, zatražio je od njih da sačine samo jednu suru sličnu kur'anskoj.
Arapi, među kojima su bili izvanredni poznavaoci arapskog jezika, trebali su odgovoriti Poslaniku na njegov izazov i oboriti njegov dokaz, ako je to bilo moguće. Trebali su oponirati makar s jednom surom kur'anskoj suri sličnoj po rječitosti i stilistici i na taj način osporiti dokaz onoga ko ih izaziva u onome u čemu su oni najbolji. Tako bi istakli ono u čemu su najbolji i sebi bi osigurali pobjedu, stalno sjećanje te visoki i časni položaj. Ovim jednostavnim oponiranjem sačuvali bi se od teških sukoba, trošenja materijalnih sredstava, progona te podnošenja velikih teškoća i nevolja.
Međutim, Arapi su razmišljali o rječitosti Kur'ana i povinovali su se njegovoj nadnaravnosti. Znali su da će biti poraženi i ako mu se suprotstave. Zato su jedni povjerovali u glasnika Istine i potvrdno su odgovorili na poziv Kur'ana. Oni su postigli uspjeh i prihvatili čast islama. Drugi su krenuli putem otpora, izabrali su da ratuju sabljom, a ne da se suprotstave slovima, izabrali su oružani sukob umjesto da se suprotstave rječitošću. Njihova nemoć i način otpora koji su izabrali najbolji je dokaz da je Kur'an Allahova Objava koja izlazi izvan ljudskih mogućnosti.
Možda neupućeni među nemuslimanima kažu da su Arapi sačinili nešto slično Kur'anu te da su mu na taj način oponirali, ali je vremenom takvo što nestalo i nije došlo do nas. Takvima ćemo kazati: Da su Arapi uradili nešto slično, to bi zasigurno bilo obznanjeno pri njihovim poznatim javnim okupljanjima i nastupima, a neprijatelji islama takvo što zdušno bi prihvatili i iznosili na svojim skupovima i ponavljali bi to u svakoj drugoj prilici, pri čemu bi se ovakvo što prenosilo s koljena na koljeno i čuvalo baš onako kako izazivač čuva svoj dokaz. To bi za njih bilo značajnije i draže nego da čuvaju historiju svojih predaka i predislamsku poeziju, koja je ispunila historijske knjige te druge oblike književnog stvaralaštva. Međutim, mi ne vidimo nikakve tragove tog oponiranja niti o tome išta čujemo. Osim toga, Kur'ani-Kerim izaziva cijelo čovječanstvo, sve ljude i džine, a ne ograničava se samo na jednu određenu skupinu.
Uzvišeni Allah kaže: „Reci: ‘Kad bi se svi ljudi i džinni udružili da sačine jedan ovakav Kur’an, oni, takav kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali.'“[7]
Svjedoci smo kako neki kršćani i neprijatelji islama ulažu ogromna materijalna sredstva kako bi umanjili vrijednost ove vjere, obezvrijedili Vjerovjesnika islama i njegovu svetu Knjigu, i to se neprestano ponavlja, a kad bi mogli oponirati Kur'anu, pa makar jednom surom, to bi bilo mnogo učinkovitije u njihovom nastojanju i najprije bi tako ostvarili svoju želju. Tako ne bi bili prinuđeni trošiti tolika materijalna sredstva niti bi se iscrpljivali na tom putu. Uzvišeni Allah kaže: “Oni žele utrnuti Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegovog uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima!”[8]
Također, oni koji se bave književnošću i ovom posvete dosta vremena u stanju su sačiniti nešto slično ili bar približno književnom govoru. To je ono što je uobičajeno, ali ne odnosi se na Kur'an. Koliko god se neko bavio Kur'anom i izučavao ga, nije u stanju sačiniti nešto slično, bilo u većoj, bilo u manjoj mjeri. To nam kazuje da Kur'an ima svoj metod koji je izvan granica učenja i podučavanja. Kad bi Kur'an bio djelo Muhammeda, s.a.v.s., onda bi zasigurno u njegovim govorima i hadisima našli nešto što podsjeća na Kur'an u njegovoj metodologiji i nešto što se može porediti s njegovom rječitošću.
Hadisi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i njegovi govori sačuvani su i zapisani i pritom se odlikuju drugačijom metodologijom. Kad bi u njegovim riječima bilo nešto slično Kur'anu, to bi se zasigurno zabilježilo, a neprijatelji bi to iskoristili da naude islamu bilo kojim sredstvima. Arapska stilistika koju poznajemo ima svoje granice i uglavnom se ne izlazi izvan njih. Vidimo kako se arapski pjesnik ili pripovjedač odlikuje izrazitim stilom samo u nekim književnim žanrovima, pa je izvanredan u junačkoj (epskoj) poeziji, ali nije tako izuzetan u hvalospjevima, odnosno izvanredan je u žalopojkama, ali nije tako uspješan u ljubavnoj poeziji. Kur'ani-Kerim obuhvata mnoge teme i mnoge književne oblike, i u svemu tome donosi ono što niko drugi nije u stanju ostvariti.
[1] El-Kāmil od Ibnul-Esīra, 2/138.
[2] El-Enfal, 42.
[3] El-Hakka, 44-46.
[4] El-‘Umde, Ibn Rešik, 1/78.
[5] Šu'arā'u-nnasrānijje, 2/640, bejrutsko izdanje.
[6] Usūlul-Kāfi, 1/24, hadis br. 20.
[7] El-Isra’, 88.
[8] Es-Saff, 8.
