Nema rasprave!

Nema rasprave!

 

U dalekoj prošlosti najveći šiitski vjerski naučni centar bio je u Nedžefu u Iraku. Studenti su zbog usvajanja većih razina vjerskih znanja i spoznaja iz drugih država odlazili u Nedžef. Na putovanje se u to vrijeme išlo pješke i putovanje je dugo trajalo. Putnici su obično danju putovali, a noći su provodili u nastanjenim predjelima puta. U to vrijeme u tim područjima nije postojalo posebno mjesto namjenjeno za noćenje i putnici su obično noć provodili u kućama stanovnika tih područja. Veliki broj plemenitih ljudi je toplo ugošćavao nepoznate i nepozvane goste objezbjeđujući im sredstva za ugodan boravak. Nerijetko su upravo ta poznanstva bila početak trajnih prijateljstava. U to vrijeme veliki broj pitanja kao što je plemenska pripadnost, jezik, vjera ili mezheb, a koja su danas osjetljiva pitanja koja čak prerastaju u neprijateljstva, bila su potpuno obična pitanja među ljudima, a plemenitost, gostoprimljivost i ljubav prema dobročinstvu preovladavali bi nad svim ostalim osjećanjima. Takav je bio put od Irana do Nedžefa. Na tom putu ulema, učenici vjerskih znanosti, posjetitelji mezara Imama Ehli bejta a.s. u Iraku trebali su jedan dio puta preći kroz mjesta koja su nastanjivala naša braća, sljedbenici ehli sunneta i noć su provodili u tim naseljenim područjima. Prilikom tih kratkih susreta ponekad je bilo govora o mezhebskim razlikama, a posebno su učenjaci sa obje strane vodili rasprave i dijaloge po tim pitanjima. Jedanput je jedan šiijski učenjak koji se iz Nedžefa vraćao u Iran u vrijeme akšama stigao u selo kojeg su nastanjivali sljedbenici ehli sunneta. Svako je nastojao da pronađe neko sigurno mjesto u kojem će provesti noć. Ovaj učenjak je otišao da traži hodžu u tom selu. Hodža ga je toplo primio i pozvao ga u svoju kuću. Spomenuti učenjak je hodžin poziv prihvatio pod jednim uslovom!

„Prihvatam poziv pod uslovom da obećate da nećemo razgovarati o mezhebskim razlikama između šija i sunija.“ – rekao je učenjak.

Hodža iz tog sela koji je uvijek sa gostima koji su bili šije razgovarao o tim pitanjima, pa čak možda nekada i žustro raspravljao, jako se iznenadio zbog tog uvjeta šiitskog učenjaka. Na koncu ga je nerado prihvatio. Domaćin i gost su se vrlo brzo zbližili i veoma prijateljski o mnogim pitanjima razgovarali i razmjenjivali mišljenja. Hodža je svog gosta lijepo primio i ukazao mu veliko poštovanje. Nakon što su postali prisni zajedno su večerali i počeli razgovor o različitim temama. Hodža se okrenuo prema učenjaku i rekao:

• „Iako sam prihvatio vaš uvjet i do ovog trenutka se pridržavao, ako dozvoljavate ja ću samo jednu stvar da vas upitam a ne želim da o tome raspravljamo. Želim samo da od vas čujem odgovor na jedno pitanje.“

Učenjak je rekao:

• „Ako je pitanje vezano za raskol između sunija i šija ono će nas uvući u raspravu i u tom slučaju vi ćete pogaziti moj uvjet. Stoga je bolje da ne postavljate to pitanje.“
• „Ne želim ulaziti u raspravu, želim samo čuti vaš odgovor.“
• „Pa obećajte da se nećete ljutiti na mene ako vam se odgovor ne bude dopao i da nećemo ulaziti u raspravu.“

Hodža je obećao da će samo postaviti svoje pitanje i poslušati odgovor na njega.

• „Za mene nije shvatljiva jedna stvar kod vas šija. Veći dio vaših vjerovanja mogu shvatiti i za mnoga pitanja imate dobre dokaze, ali neprijateljstvo prema Ebu Bekru za mene nije shvatljivo i ne mogu to nikako objasniti. Znam da je Omer bio čovjek grube naravi i da je bio strog. Donekle shvatam vaš osjećaj prema njemu. Ali Ebu Bekr je bio veliki Poslanikov ashab i vrlo smiren čovjek, ljubazan i poštovan. Zašto on mora biti omražen kod vas i zašto se vi neprijateljski odnosite prema njemu? Zašto prema Ebu Bekru postupate kao prema Omeru? Ja to ne mogu shvatiti.“

Šiitski učenjak je vrlo smireno rekao:

• „Vi griješite, mi ne samo da prema Ebu Bekru nemamo nikakve mržnje već ga jako volimo i čak ga poštujemo puno više nego Poslanika. s.a.v.a.!“
• „Ja sam vrlo ozbiljno pitao, molim vas da me ne ismijavate. Kako je moguće da Ebu Bekra volite više nego Poslanika. Ni mi sunije nismo takvi. Molim vas da mi fino odgovorite.“
• „Ispravan odgovor je upravo ovaj kojeg sam rekao. Ja se nisam šalio. Niste me pitali zašto mi šije Ebu Bekra volimo više nego Poslanika? Ja pretpostavljam da ako i vi sunije shvatite razlog naše ljubavi i vi ćete Ebu Bekra voljeti više nego Poslanika.“
• „Šta to govorite?! Iako znam da su te riječi besmislene možete li mi reći zašto Ebu Bekra volite više  od Poslanika?“
• „Da, pogledajte. Svi mi volimo Poslanika zato što je on uzrok naše upute i našeg spasa. Ne postoji nijedan drugi razlog za tu ljubav. Mi šije kada vidimo da je Ebu Bekr bio zabrinut za nas više od Poslanika i da je imao veću ulogu u našoj uputi i našem izbavljenju i spasu, osjećamo prema njemu veće poštovanje i veću ljubav.“
• „A kako je Ebu Bekr imao veću ulogu u vašoj uputi i vašem izbavljenju i spasu i kako se više od Poslanika brinuo za vas?“
• „Tako što se Poslanik, s.a.v.a., 23 godine cijelim svojim bićem zalagao da uputi ljude svoga vremena i da ih izvede na put spasa. Na tom se putu žrtvovao kao što se niko nije žrtvovao i izgubio je svoje najbliže srodnike kao što su Hamza, Ubejde, Džafer… Ali kada je odlazio sa ovog svijeta uopće nije razmišljao o budućnosti i o svojoj vjeri i nije bio zabrinut da li će ta vjera doći do nas i da li ćemo mi biti upućeni. Ostavio je sve ono što je izgradio ne odredivši vođu za muslimane koji će nastaviti njegov put i koji će spriječiti raskole među muslimanima. Ali Ebu Bekr koji je otprilike samo dvije godine bio halifa, a prije toga se nije ništa posebno zalagao na putu islama, kada je htio da napusti ovaj svijet bio je zabrinut za budućnost islama i muslimana i želio je da islam zdrav i neiskrivljen stigne do narednih generacija. Upravo je iz tog razloga kao svaki obaviješten i dobronamjeran vođa razmišljao o čovjeku koji će ga naslijediti i odredio je Omera prije svoje smrti za halifu poslije sebe. Zar zbog ovoga Ebu Bekr ne zaslužuje veću ljubav i veće poštovanje od Poslanika?!“

Kada je šitski alim ovo rekao hodži se promijenila boja lica i samo je rekao:
„Bolje je da spavamo, jer vi ste umorni od puta.“

Učenjak kaže:

• „Hodža se od velike boli do sabaha prevrtao u svojoj postelji s jedne strane na drugu i nikako nije mogao da zaspe. Svako malo me budio njegov tužni glas dok je bolno uzvikivao „La havla ve la quvvete illa billah.“