Obaveze roditelja i djece

Obaveze roditelja i djece

“Očevi i majke trebaju s velikim interesom i željom naučiti svoje očinske i majčinske dužnosti. Pored toga, djeca također trebaju smjerno prihvatiti korisne savjete i pouke svojih očeva i majki koji su proizvod njihova vlastitog iskustva. Ukoliko očevi, majke i djeca budu upoznati s načinom razmišljanja, osjećanjima, žudnjama i težnjama jedni drugih, među njima će biti uspostavljeno istinsko povjerenje. U tom slučaju očevi ili majke neće bezrazložno prigovarati svojoj djeci i od bića koje još nije potpuno stasalo i koje se nalazi pod njihovim skrbništvom neće imati pretjerana očekivanja. Dijete će, također, biti spremno prihvatiti neka nužna ograničenja i primijenit će savjete i upute svoga oca i majke.”[1]

Nažalost, pojedini neuki očevi i majke iz raznoraznih razloga suprotstavljaju se težnji svoje djece za samostalnošću i slobodom kao prirodnim pravom, tumačeći tu njihovu težnju kao tvrdoglavost, bestidnost, samoljublje i sklonost za pretjerivanjem. Takvi roditelji svojim nepristojnim ponašanjem i govorom ne samo da toplu atmosferu porodičnog života ispunjenu ljubavlju i brižnošću pretvaraju u hladnu atmosferu bez ljubavi i suosjećanja, nego nerijetko bivaju osnovni uzrok pobune i protesta adolescenata, praktično ih tjerajući na činjenje opasnih i nedoličnih djela.

“Neki očevi i majke, koji su inače dobronamjerni, nisu u stanju shvatiti psihičko stanje i potrebe svoje djece i čine one iste pogreške koje su činili njihovi očevi i majke tokom odgoja njih samih. Oni su zaboravili teškoće i brige vlastitog pubertetskog doba. Nisu svjesni činjenice da su pogrešan način razmišljanja i rasuđivanja i njihovi duševni i moralni nedostaci izravna posljedica toga što su njihovi roditelja, iako iz dobre namjere, zbog skučenosti svoje spoznaje bili nepotrebno strogi prema njima. A onda se pitaju zašto naša djeca bježe od nas i zašto se ni u čemu ne žele s nama savjetovati.”[2]

“Tokom puberteta dolazi do pomjeranja središta osjećanja ljubavi, tako da porodična ljubav čini samo jedan dio, jedan element mladalačkih osjećanja. Ponekad odnosi između oca i sina zapadaju u krize koje prati osjećaj netrpeljivosti i mržnje. Takva situacija se često događa kod adolescenata buntovnog karaktera prilikom sučeljavanja s autoritativnim, ali i obrnuto, sa slabim očevima i majkama.

Ponekad se javlja jedna vrsta neprijateljskog osjećanja koje je u stanju pokidati porodične veze. Ono počinje neposlušnošću, nakon toga nastupa bijeg iz očeve kuće i razmjena žestokih i uvredljivih riječi, sve dok ne dođe do potpunog prekidanja veza među njima.”[3]

U nekim slučajevima poremećaji u porodičnim odnosima i neprijateljstvo očeva i majki prema djeci proizilaze iz tvrdoglavosti i svojeglavosti adolescenata. Razuman roditelj je u granicama koje se ne kose s interesom i dobrom djece spreman dati im određenu slobodu i samostalnost, ali nerazumno i bezobrazno dijete se ne zadovoljava tom granicom i ne mari za vlastiti interes i dobro koji se kriju u tim granicama. Ono vrijeđa i ponižava roditelje, a njihove mudre savjete i upute izvrgava ruglu i ismijavanju. Ovakvo dijete se neprestano nalazi na ivici pada u propast i nesreću i moguće je da svojim neprimjerenim ponašanjem proizvede nesagledive i nerješive teškoće, kako sebi, tako i porodici u kojoj živi.

Kako bi očevi i majke stekli uvid u psihičko stanje adolescenata i kako bi na temelju vjerske upute i naučnih metoda bolje spoznali vlastite dužnosti, kako bi izbjegli nepotrebnu strogoću prema svojoj djeci i u odgovarajućoj mjeri dozvolili zadovoljenje njihove potrebe da budu cijenjeni i poštovani, kao i težnju za slobodom, a s druge strane, kako bi i adolescenti upoznali svoje granice i bili obazriviji prema vlastitoj koristi i dobru, kako ne bi svoju mladalačku snagu i polet iskoristili na pogrešan i neprimjeren način te svojim pretjerivanjem pripremili teren za vlastiti moralni sunovrat, ukazat ćemo na dio islamskih uputa i pouka sadržanih u vjerskim predajama, a uz to ćemo citirati i neka naučna istraživanja vezana za ovu temu.

Prva istinu koju očevi i majke trebaju prihvatiti i poznavati kao nepobitnu jeste to da promjene u pubertetu mijenjaju prirodno stanje tijela i duha njihove djece. Pubertet praktično okončava doba njihova djetinjstva i daruje im jednu novu ličnost. Otac i majka moraju biti svjesni da adolescent više nije ono dojučerašnje dijete i da ne mogu više svoje punoljetne mladiće i djevojke smatrati djecom i ponašati se prema njima onako kako su se ponašali dok su još bili djeca.

Časni poslanik islama je u jednom hadisu veoma jezgrovitim i sveobuhvatnim riječima pojasnio psihološko i duševno stanje djece tokom djetinjstva i puberteta. Iz načina izlaganja Božijeg poslanika, s.a.v.a., postaje jasna vrijednost ličnosti adolescenata, kao i zadaća očeva i majki prema njima.

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Dijete je sedam prvih godina gospodin i zapovjednik (roditeljima), drugih sedam godina je rob (koji se pokorava svojim roditeljima) i trećih sedam godina je ministar (s kojim se otac i majka savjetuju).”[4]

[1] Rošd va zendegī, str. 163.

[2] Rošd va zendegī, str. 162.

[3] Če midānam? Bolūg, str. 81.

[4] Mekārimu-l-ahlāk, str. 115.