Odgojne greške

Odgojne greške

Iako svaki neprikladan roditeljski oblik odgoja za sobom povlači loš ishod te zlosretne i negativne posljedice po dijete, ipak pretjerana ljubav i razmaženost djeteta predstavljaju jednu od najvećih odgojnih pogrešaka prema djetetu. Nesreća koju dijete nosi kao posljedica ovakvog odgoja jedna je od najopasnijih stvari za njegovu budućnost. Svi stručnjaci za dječiju psihologiju i pedagogiju smatraju ovu odgojnu temu izuzetno važnom. Svi su o njoj izrekli svoje stavove. Primjera radi, ovdje iznosim mišljenja nekoliko zapadnih učenjaka iz ove oblasti.

Gilbert Ruben je kazao:

Činjenje djeteta razmaženim ima za posljedicu jaku razdražljivost i tlačiteljski mentalitet, što obično uzrokuje želju za prevlašću. Usljed toga dijete uzima moć u svoje ruke i napreduje velikom brzinom. Iako je veoma osjetljivo, postaje nadmoćno koristeći prevaru i grubost. Razmaženost djecu čini nesretnom, slabom, bezvoljnom, nepouzdanom. Oni koji su u prošlosti s dozom sarkazma majci bez ustručavanja govorili: “Tvoje dijete nije razmaženo, već je upropašteno”, ne samo da nisu pretjerali već su napravili ispravnu prognozu njegove sudbine.

Ponekad, gledajući odgojnu nebrigu i nepažnju roditelja prema djeci, zadrhtim, zato što uistinu vidim nevino ubijene koji su mogli biti spašeni.[1]

McBride kaže:

Omiljenost je još jedan pokazatelj kompleksa niže vrijednosti. Njen korijen treba tražiti u pogrešnoj metodi odgoja djeteta. Dijete koje sebe smatra središtem roditeljske ljubavi, jednog dana, kada odraste i postane punoljetan čovjek ili žena, i dalje želi da bude bezuvjetno omiljen i u središtu pažnje svih. Kada takva osoba vidi da nije privukla pažnju drugih, postaje uzrujana, potištena i neraspoložena. Čak je spremna i na samoubistvo ili je pripravna druge potcjenjivati i omalovažavati. Kompleks niže vrijednosti koji se na ovaj način javlja kod nekih osoba velika je društvena opasnost.[2]

Raymond Beach je rekao:

Moramo upozoriti na greške koje se javljaju u najranijem dobu odgoja djeteta. Najrasprostranjenija greška je metoda koja dovodi do razmaženosti djece. Neumjesna ljubav odmah na početku djecu čini razmaženom. Roditelji prirodno žele dobrobit i sreću svoga djeteta i zato mu poklanjaju preveliku pažnju. Tepaju mu i umiljavaju mu se, nastoje svaku njegovu i najmanju nelagodu otkloniti, i kako dijete odrasta, stavlja mu se na raspolaganje sve što odgovara njegovu uzrastu. Naravno, ova osjećanja površinski gledano zaslužuju svaku pohvalu, ali u suštini zastrašujuće su opasna.[3]

Razmaženo dijete u kasnijim životnim olujama i previranjima nema snagu za borbu i otpor. Ono, kad odraste, pri najmanjoj okolnosti koja se suprotstavlja njegovoj volji biva toliko potišteno da je u krajnjem spremno i na samoubistvo.

Alfred Adler, poznati psiholog i osnivač škole individualne psihologije, iznosi iskustvo jedne žene koja je patila zbog povišenog tona komšijinog radio-aparata. Ni nakon višekratnog upozoravanja, komšija nije bio voljan da smanji ton na svom radiju. Izvršila je samoubistvo. Adler je proveo istraživanje o njoj i ustanovio da je od malih nogu odgojena kao mjezimica i razmažena. U kući se bezuvjetno udovoljavalo svim njenim zahtjevima. Stoga, nije imala snagu za život u svijetu u kojem je dobivala odrične odgovore.[4]

Časna vjera islam u programu odgoja djeteta poziva roditelje da ne pretjeruju u djelima kojima iskazuju ljubav. Oni koji pretjeruju u ljubavi i maženju djeteta i koji ga tako dovode do bolesti samozadovoljstva i samoljublja, izvrgnuti su kritici islamskih prvaka:

Imam Bakir, a.s., je kazao: “Najgori su oni očevi koji u dobročinstvu i u ljubavi prema svojoj djeci prelaze granicu, i najgora su ona djeca koja zbog nepotpunog ispunjenja obaveza svoje očeve čine nezadovoljnim.”[5]

Nesreće koje pogađaju dijete zbog pretjerane ljubavi veoma su važne i opasne. Upravo zato Imam, a.s., roditelje koji su skloni pretjerivanju u dobročinstvima i ljubavi prema svojoj djeci smatra najgorim roditeljima.

[1] Će midanam (Terbijate etfal došvar), str. 23.

[2] ‘Ukdeje hakarat, str. 27.

[3] Ma ve farzandane ma, str. 39.

[4] Ruhe bešer, str. 131.

[5] Tarih Jakubi, sv. 3., str. 53.