Odnos vjere prema postavljanju pitanja

Postoje vjerska pitanja koja su obavezujuća i takva da je na njih potrebno dati odgovor. Međutim, neka druga pitanja, i pored toga što imaju vjerski predznak, zabranjena su i davanje odgovora na njih i gubljenje vremena u tom smislu imaju isti sud. U slučaju ovih pitanja vjerska dužnost zahtijeva šutnju, napuštanje tih pitanja i neposvećivanje pažnje tome. U Časnom Kur'anu izričito se naređuje da ono što ne znate pitate one koji znaju.

فَاسْأَلُواْ أَهْلَ الذِّكْرِ إِن كُنتُمْ لاَ تَعْلَمُونَ

“Pitajte obaviještene (ehlu-zikr) ako ne znate.”[1]

U nekim drugim kur'anskim ajetima zabranjuje se postavljanje nekih pitanja unatoč tome što su vjerskog predznaka.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ لاَ تَسْأَلُواْ عَنْ أَشْيَاء إِن تُبْدَ لَكُمْ تَسُؤْكُمْ وَإِن تَسْأَلُواْ عَنْهَا حِينَ يُنَزَّلُ الْقُرْآنُ تُبْدَ لَكُمْ عَفَا اللّهُ عَنْهَا وَاللّهُ غَفُورٌ حَلِيمٌ قَدْ سَأَلَهَا قَوْمٌ مِّن قَبْلِكُمْ ثُمَّ أَصْبَحُواْ بِهَا كَافِرِينَ

“O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni; a ako budete pitali za to dok se Kur’an objavljuje, objasnit će vam se, ono ranije Allah vam je već oprostio. A Allah prašta i blag je. Neki ljudi su prije vas pitali za to, pa poslije u to nisu povjerovali.”[2]

U nastavku ćemo dati pojašnjenje u vezi s objema vrstama ajeta.

Nagon koji čovjeka podstiče na postavljanje pitanja jedan je od primarnih nagona u čovjeku i primjer je napretka i uzvišenosti čovjekovog intelektualnog i mentalnog sklopa. U čovjekovom umu javlja se potreba za postavljanjem pitanja o nekoj temi onda kada se u vezi s njom u mislima jave sumnja i nedoumica. Općenito, sumnja svjedoči o napretku i uzvišenosti. Životinje nemaju sumnju, ali ne zbog toga što su dosegle razinu višu od sumnje, tj. jekina, već su na nivou nižem od sumnje. Veliki broj ljudi na razini je koja je ispod sumnje, a ne na razini iznad nje. Dijete od tri godine, a ponekad i ranije, počinje postavljati pitanja ocu, majci ili staratelju u vezi sa stvarima koje ga okružuju i koje mu privlače pažnju. Dijete neprestano pita: šta je ovo, šta je ono, za šta je ovo? I slična pitanja. Psiholozi su djetetovu treću godinu života nazvali dobom pitanja.

Jedno od odgojnih pitanja je kvalitet ophođenja roditelja i ostalih odgajatelja prema pitanjima koja djeca postavljaju. Naravno, ne treba sputavati ovaj nagon i ne treba djeci lagati. Djecu treba uputiti dajući odgovor koji je u granicama njihovog razumijevanja. Isto treba primijeniti i u odgovorima starijim ljudima. Oni se ne trebaju ušutkavati grubošću i rečenicama tipa: ne petljaj se i ne zabijaj nos gdje ti nije mjesto. Razlika je u tome što se starijim, za razliku od mlađih, može ukazati na to da se suzdrže od postavljanja nekih pitanja.

Pitanje se javlja onda kada se neznanje pomiješa sa znanjem, znači kada se nepoznanica ukaže pred čovjekom. S jedne strane, čovjek ne zna to što mu je nepoznato, a, s druge strane, shvata da mu je nešto nepoznato, što znači da uviđa svoje neznanje. Upravo zato i postavlja pitanje. Da je čovjeku ta nepoznanica jasna, ne bi ni postavljao pitanja. Također, da je ta nepoznanica uistinu za njega nepoznanica i da nije svjestan svog neznanja, ni tada ne bi tragao i istraživao. Zato se čovjek posvećuje istraživanju i postavlja pitanja onda kada ne zna, ali zna da ne zna. Na osnovu navedenog naučnici kažu da je najveća čovjekova odlika u odnosu na ostala živa bića to što je njegovo neznanje prosto. To jest, može imati znanje o svom neznanju i biti svjestan toga da zna da ne zna a da se kao rezultat toga posveti istraživanju, traženju i postavljanju pitanja. Za razliku od čovjeka, životinje imaju složeno neznanje. Šta god da ne znaju, ne znaju da ne znaju. Životinje zasigurno neće ni tragati za odgovorom i, zapravo, ne mogu ni tragati.

 

Pitanje je ključ znanja

 

Pitanje je ključ znanja. U hadiskim knjigama navodi se da je Imam Bakir, mir s njim, rekao:

الا انَّ مِفْتاحَ الْعِلْمِ السُّؤالُ

“Znajte da je ključ znanja postavljanje pitanja.”

Potom je Imam izgovorio ove stihove:

 

“Lijek onome kome je duša slijepa

je pitanje da za pitanjem sprema.

Jer ako šuteći u neznanju ostane,

potpuno sljepilo će da nastane.”[3]

 

Izlječenje onoga kome je srce slijepo u tome je da se ne stidi stalno postavljati pitanja. Vrhunac unutrašnje zaslijepljenosti jeste to da čovjek ne poznaje neku zbilju te iz raznoraznih razloga prešuti i ne postavlja pitanja i, u konačnici, ostane u neznanju.

Dužnost jednog istraživača je da istražuje, a dužnost jednog početnika, učenika, studenta je da svoje probleme rješava tako što će postavljati pitanja onima koji su istražili te probleme. Kada se učenik suoči s problemom, nema drugog izlaza osim da zatraži pomoć od svog profesora ili učitelja. Bolesnik se obraća liječniku i od njega traži upute za liječenje.

 

Šta pitati?

 

Ovdje treba ukazati na sljedeću stvar: istovremeno dok je dobro i pokazatelj čovjekovog napretka i savršenstva, postavljanje pitanja je i uvod za istraživanje ili za djelovanje. Tako neke osobe istražuju jedno područje iz znanosti, druge historijska pitanja, a treće vjerske teme. Istraživač nema drugog načina osim sebi postavljati pitanja a odgovore na njih tražiti od onih osoba koje imaju uvida u te stvari. Pitanja studenta koji nastoji naučiti su ovakva. Ponekad je razlog pitanja to što čovjek želi naučiti put djelovanja. To je poput pitanja koje bolesnik postavlja doktoru i uzima instrukcije. Takvi su i problemi koje duševni bolesnici povjeravaju svojim liječnicima ili učiteljima ahlaka.

Ako pitanje nije uvod za naučno istraživanje ili za neki metod praktičnog djelovanja, sama činjenica da je nešto nepoznanica nije dovoljna i ne dozvoljava nam da svoje i tuđe vrijeme trošimo na postavljanje pitanja u vezi s njom, jer su stvari koje čovjek ne poznaje beskonačne. Po riječima jednog naučnika, od samog početka, kako čovjek napreduje i sazrijeva, čitav niz upitnika pronalazi oko sebe i iz dana u dan njihov se broj povećava. Ako uspije pronaći odgovor na jedan od njih, pred njim se otvori novih deset. Razlog zbog kojeg pravi znanstvenici, i oni koji su osjetili miris znanja, više nego drugi smatraju sebe neznalicama upravo je taj što, u onoj mjeri u kojoj uspiju otkriti nepoznanice, pred njima se javi veći broj novih nepoznanica. Posljednja granica znanja jednog znalca jeste to da prizna svoje neznanje:

Da moje znanje dođe do toga,

Da znam da ništa ne znam.

Prema tome, ako čovjek želi postavljati pitanja u vezi sa svime, neće doći nidokle. Čovjekova pitanja trebaju biti usmjerena na potrebna, neophodna i korisna znanja ili djela.

Nakon rečenog postalo nam je jasno da ljudi, postavljajući pitanja, ponekad idu iz krajnosti u krajnost. Nekada se nađu osobe kojima je posao postavljati pitanja, naročito kada su u pitanju vjerske teme. Takve osobe umislile su da treba shvatiti i dokučiti kvalitet, kvantitet i osobine svih stvari, potpuno previdjevši činjenicu da čovjek nikad ne može tvrditi da je znanjem moguće obuhvatiti osjetilni i pojavni svijet prirode, a kamoli vjeru koja ima izvor na horizontu koji nadvisuje svijet prirodnog. Neki, opet, idu u drugu krajnost. Postaju ravnodušni i pasivni. Oduzet im je duh istraživanja i ispitivanja. Suzdržavaju se i izbjegavaju postavljati i najpotrebnija pitanja. U nekim ljudima postoji odbojnost i uznositost prema postavljanju pitanja. Budući da je pitanje pokazatelj priznavanja neobaviještenosti, to smatraju poniženjem i prezirom i tako ostaju cijeli život u tmini i neznanju. A, ustvari, kada čovjek nešto ne zna, a poznavanje toga mu je neophodno, treba pitati onoga koji zna, bilo da je taj neko od njega mlađi ili stariji, na nižem ili višem položaju.

U vjerskim učenjima oštro se kori neznalica koji ima odbojnost prema usvajanju znanja. Kaže se da učenjak treba primijeniti svoje znanje, a neznalica ne treba imati odbojnost prema postavljanju pitanja i usvajanju znanja, što je jedna vrsta poniznosti; on treba biti ponosan na činjenicu da može usvajati znanje.

عالِمٍ مُسْتَعْمِلٍ عِلْمَهُ، وَ جاهِلٍ لا يَسْتَنْكِفُ أنْ يَتَعَلَّمَ

“Znalac koristi svoje znanje, a neznalica ne izbjegava poučavanje.”[4]

Srednji put je to da čovjek prvo procijeni šta je potrebno znati, a šta nije potrebno ili uopće nije moguće saznati. Treba odabrati pitanja koja se tiču onoga što je potrebno i neophodno znati ili je djelovanje u skladu s njima neophodno. Treba odabrati pitanja vodeći računa o njihovoj važnosti, dajući prioritet važnijima, kao i pitati osobe koje znaju. Usput da kažemo da se čovjek treba držati podalje od toga da postavljanje pitanja i razmatranje nekih tema postane njegovim zanimanjem.

Na početku govora citirao sam hadis Imama Bakira, mir s njim, o pohvalnosti postavljanja pitanja u kojem kaže:

الا انَّ مِفْتاحَ الْعِلْمِ السُّؤالُ

“Znajte da je ključ znanja pitanje.”

Citirat ćemo još jedan hadis, također, od Imama Bakira, mir s njim, o pokuđenosti pretjerivanja u postavljanju pitanja i stalne zaokupljenosti neumjesnim pitanjima. Imam Bakir kaže: “Kad god ja vama kažem jedan hadis upitajte me da vam za njega donesem dokaz iz Kur'ana.”

Znači, ono što ja govorim oslanja se na Časni Kur'an. Jednom prilikom Imam Bakir, mir s njim, je rekao:[5]

Poslanik je zabranio tri stvari:

prvo: pričanje besmislica i riječi poput rekla-kazala,

drugo: upropaštavanje i rasipanje imetka,

treće: mnoštvo pitanja.

Neko je upitao:

Gdje se u Kur'anu nalaze ove tri stvari koje ste naveli?

Imam je citirao tri kur'anska ajeta i u svakom od njih zabranjuje se jedna od te tri stvari.

لاَّ خَيْرَ فِي كَثِيرٍ مِّن نَّجْوَاهُمْ إِلاَّ مَنْ أَمَرَ بِصَدَقَةٍ أَوْ مَعْرُوفٍ أَوْ إِصْلاَحٍ بَيْنَ النَّاسِ

“Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima.”[6]

U ovom ajetu zabranjuje se isprazan govor i govor rekla-kazala.

وَلاَ تُؤْتُواْ السُّفَهَاء أَمْوَالَكُمُ الَّتِي جَعَلَ اللّهُ لَكُمْ قِيَاماً

“I rasipnicima imetke, koje vam je Allah povjerio na upravljanje, ne uručujte.”[7]

Znači, nemojte davati na raspolaganje maloumnim ljudima imetak koji je sredstvo za vaš život. Nemojte osobama koje nemaju dovoljno razuma, unatoč tome što imaju vlastiti imetak, ostaviti taj imetak na raspolaganju, jer će ga upropastiti. U ovom ajetu, iako se raspravlja o imetku maloumnih osoba, koristi se izraz vaši imeci koji ukazuje da imetak svake osobe, istovremeno dok pripada toj osobi, ima i jedan oblik pripadnosti društvu. Zajednica ima pravo na njega i posredstvom tog njenog prava vlasnik nema pravo oštetiti i rasipati imetak. Prema tome, u ovom ajetu zabranjuje se oštećenje i upropaštavanje imetka.

Sljedeći ajet:

لاَ تَسْأَلُواْ عَنْ أَشْيَاء إِن تُبْدَ لَكُمْ تَسُؤْكُمْ

“O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni.”[8]

znači da mnoge stvari ne treba pitati, jer ako se kažu i obznane, uznemirit će nas. U ovom ajetu zabranjuje se postavljanje cijelog niza pitanja. Dakle, u islamu postoji takva logika kojom se zabranjuje pretjerano postavljanje pitanja i zaokupljenost pitanjima.

S druge strane, nalaže se da se pitaju stvari koje se ne znaju a čije je poznavanje neophodno. Čovjek se ne treba ustručavati postavljati takva pitanja. Nemojte to olahko shvatati i ne budite ravnodušni prema tome.

Vjera obuhvata niz načela i uvjerenja, tako da svaka osoba treba istraživati i istinski biti žedna učenja i istraživanja. Sasvim je izvjesno da će Uzvišeni Gospodar uputiti onoga ko bude tragao.

وَ الَّذِينَ جَاهَدُوا فِينَا لَنَهْدِيَنَّهُمْ سُبُلَنَا

“One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti.”[9]

Također, vjera obuhvata niz moralnih i društvenih pouka koje, sasvim je izvjesno, svaki čovjek treba naučiti, kao i niz praktičnih uputa i naredbi koje je potrebno i naučiti i o njima postavljati pitanja.

 

[1] An-Nahl, 43.

[2] Al-Mā'ida, 101-102.

[3] Bihāru-l-anvār, sv. 36, str. 359.

[4] Staza rječitosti, izreka 364. (Prema prijevodu prevodioca ove knjige.)

[5] Budući da je ovo usmeno predavanje, Morteza Motahhari hadis ne prenosi doslovno, već ga prilagođava vrsti govora, odnosno opisuje ga i popraća komentarom. (op. prev.)

[6] An-Nisā’, 114.

[7] An-Nisā’, 5.

[8] Al-Mā'ida, 101.

[9] Al-Ankabūt, 59.