Odvođenje djeteta u zabludu

Odvođenje djeteta u zabludu

Nije rijedak slučaj da roditelji u odori prijateljstva svojoj djeci čine neprijateljstvo i od samog početka onemogućuju dijete da spozna sebe u svojoj stvarnoj vrijednosti, govoreći mu: „Ti si moja duša, ti si moje srce, ti si sunce naše kuće, ti si moja radost, ti si najvredniji dragulj svijeta, ti si najbolje dijete kakvog više nigdje nema.“

U najkraćem, serviraju mu laži suprotstavljene realnosti iskazujući mu praktično ljubav i poštovanje, da ono malo-pomalo počinje umišljati da je stvarno toliko vrijedno i da mu zaista niko drugi nije ravan.

Sve pohvale i veličanja koje dijete iskusi tokom djetinjstva pohranjuje se u njegovu unutarnjem biću stavljajući njegovu psihu pod snažan uticaj. U odraslijem dobu upravo ta akumulacija iz djetinjstva postaje izvor dobrih i loših osobina.

Doba djetinjstva predstavlja čvrsti oslonac i za njega se veže razvoj osjećanja u kasnijem vremenu. Količina ljubavi koju dijete u djetinjstvu pohrani u svom nutarnjem biću, predstavlja jedan od oslonaca.

Ljubav – zanemari li se aspekt sticanja ličnih užitaka, koje osjećaj samoljublja stvara kod djeteta – obuhvaća skup osjećaja koje je dijete steklo u porodičnom i školskom okruženju.

Osjećaje ljubavi koje je dijete steklo s početka djetinjstva, dakle prije dobi od 5-6 godina, te prijatna i neprijatna iskustva koja su preistekla iz tih osjećaja, ostavljaju u njegovoj podsvijesti tragove koji oblikuju kasnije osjetljive tačke njegovih duševnih osobina. U stvari, ove se tačke doimaju kao energetski centri, koji će, bez znanja osobe, u budućnosti uticati na njegovo ponašanje.[1]

[1] Će midanam (Tarbijete etfal dušvar), str. 42.