Nedostatak ljubavi i psihičke traume
Nedostatak ljubavi i psihičke traume
Ako porodično okruženje ne obasjava zrake ljubavi i ako porodično gnijezdo nije u ozračju razumijevanja i međusobne samilosti, onda upravo tamo treba tražiti mnoštvo psihičkih trauma i društvenih odstupanja i upravo tu treba pristupiti zaštiti i popravljanju tih slomljenih srca i neuređenog stanja osoba u takvim sredinama.
Takve osobe u dobu zrelosti, uz gorka sjećanja iz djetinjstva na svoje roditelje, postaju osjetljivi ljudi, razdražljivi, beznadežni, nezadovoljni, neuskladivi s drugima, pesimistični su, spremni na pretjeranu reakciju, buntovnički su raspoloženi, spremni na samoubistvo, skloni su griješenju i postaju duševni i nervni bolesnici.[1]
Djeca koja su ostala siročad obično se suočavaju sa dvije nesreće:
- a) materijalnim siromaštvom,
- b) manjkom ljubavi.
U većini zemalja materijalne teškoće siročadi se uglavnom rješavaju, ali se rijetko dešava da ona žive u porodicama koje će im, pored osiguravanja materijalnih potreba, pružiti dovoljno ljubavi i nježnosti, i da neki muškarac i žena u porodici, umjesto oca i majke, zadovolje njihove emocije i prema njima budu milostivi kao prema svome djetetu.
U savremenim državama postoje dobrotvorne ustanove koje veliku pažnju poklanjaju djeci bez roditelja, osiguravaju im hranu i odjeću, sredstva za školovanje. I može se reći da djeca lijepo žive. Jedina teškoća je što su ova djeca lišena roditeljske ljubavi i pažnje. Ova lišavanja kasnije će se postepeno očitovati u vidu neželjenih posljedica koje počinju u doba mladosti, u vidu nedoličnog ponašanja i govora.
Dijete koje ostane bilo bez oca ili bez majke biva suočeno s teškim posljedicama koje se očituju i na pojedincu i na zajednici. Pedagozi i psiholozi obično su u svojim istraživanjima ustanovljavali da je ostajanje bez roditelja jedan od najvažnijih razloga skitanja, zaostajanja u školi i u društvu, odavanja kriminalu i zlodjelima.
Jedan njemački psiholog, koji je istraživao ponašanje siročadi u školi, ustanovio je da je 44 posto djece koja ponavljaju razred u školi bilo bez oca a 33 posto bez majke. Dakle, čak 77 posto u školi neuspješne djece su siročad.
Još jedno istraživanje, obavljeno u Americi, koje se bavilo proučavanjem odgojnih problema u jednoj školi u Njujorku, pokazalo je da 25 posto djece problematične u odgoju čine siročad. Jedno drugo njemačko istraživanje o djeci i mladim prestupnicima također je pokazalo da su od ukupno tretiranih 2.704 mladih prestupnika njih 1.171, znači više od 43 posto, bili siročad.
Drugo istraživanje, slično ovome, obavljeno u Americi među zatvorenicima, pokazalo je da je prosječno 60 posto ispitivanih zatvorenika bilo iz problematičnih porodica, te da su mnogi od njih u djetinjstvu ostali bez jednog roditelja. Njemački stručnjaci su istraživali uzroke skitanja i prestupničkog ponašanja djece i adolescenata koji nisu dostigli zakonsku punoljetnost.
Ustanovili su da je 38 posto djevojaka koje su počinile krađu i više od 40 posto osoba koje su imale nezakonite seksualne odnose, ili su bile žrtve silovanja, bilo siročad. I napokon, u jednom američkom društveno-psihološkom istraživanju zapažamo da siročad, bez jednog ili bez oba roditelja, čine 70 posto djevojaka koje su boravile u popravnim domovima.
Biti siroče je, prije lične nedaće, jedna velika društvena odgovornost, jer ukoliko se ovoj grupi ljudi ne pristupi na adekvatan način i ne nadomjesti im se nedostatak u mjeri koliko je to moguće onda se ta nedaća pretvara u društveni problem u kojem se mora tražiti izvorište mnogih nereda, skitanja, neuspjeha, zaostajanja, ubistava, samoubistava, razvrata i raznih duševnih bolesti.[2]
[1] Ruhe bešer, str. 103.
[2] Ruhe bešer, str. 93.
