Osjećaj neovisnosti

Osjećaj neovisnosti

Ispravan porodični odgoj učinit će dijete neovisnim i samostalnim, što mu može osigurati materijalno i duhovno savršenstvo. Djeca koja se usljed lošeg odgoja pretvore u “parazite” i oslanjaju se na druge ljude, jesu ona djeca koja nemaju neovisnost ni samostalnost. Ona će tokom cijelog svoga života biti zatočenici bezličnosti i kompleksa niže vrijednosti. Neće imati povjerenja u sebe niti sigurnosti te će cijeloga života gajiti nadu u nečiju pomoć i podršku. Oboljeli su od bolesti zvane “kompleks niže vrijednosti” i stalno pate zbog ovog duševnog poremećaja.

Činjenica je da od svih živih bića samo djetinjstvo ljudskog potomka traje duže od ostalih. Potomcima drugih živih bića treba tek nekoliko sedmica ili mjeseci da bi stigli do zrelosti i potpunosti, odnosno do životnog razdoblja kada im ne treba tuđa pomoć.

Naprimjer, novorođenom mačetu ili kučetu ne treba više od nekoliko mjeseci od časa rođenja do zrelog doba, kada postaju sposobni da sami sebi osiguraju hranu, boravište i odbranu. Više im ne treba roditeljska pomoć jer su čvrsto stali na svoje noge. Ovo razdoblje za potomke ljudskog roda traje nekoliko godina, a neke osobe ostanu “paraziti” i na brizi drugih sve do smrti.

Mnogi mislioci su uvjereni da je više od pola bolesti u savremenom dobu prouzrokovano činjenicom da čovjek još nije stigao u razdoblje zrelosti. Jednostavno, nije ostvario neovisnost u djelovanju. On i dalje osjeća potrebu za skrbnikom i onim ko će mu pomagati. Postojanje strahovlada u nekim državama svijeta posljedica je upravo ovoga. Posljedica jednog nepotpunog sazrijevanja jeste to da osoba uđe u zrele godine, ali još uvijek razmišlja o životnim pitanjima na način djeteta i dječijom logikom. Takve osobe poriču svaku vrstu društvene odgovornosti. Ovaj način dječijeg promišljanja može se pročitati u mnoštvu novinskih članaka i izvještaja.

Obožavanje estradnih i filmskih zvijezda, zaljubljenost u sportske prvake, višekratni razvodi braka i tome slično, više od svega ukazuju na moralnu nepostojanost.[1]

Dolazimo do zaključka da je jedan od osnovnih uvjeta čovjekovog uzdizanja i usavršavanja, na pojedinačnom i na društvenom planu, posjedovanje osjećaja lične odgovornosti i samopouzdanja.

Svaki čovjek je dužan da se osloni na svoje znanje, moral, rad i pregnuće, te da svojim znanjem i djelom sebi osigura sreću i blagostanje, a da se spasi od življenja na tuđi račun i oslanjanja na druge. Roditelji su dužni da od najranijeg doba ovu moralnu kvalitetu odgajaju u svome djetetu.

U skladu s prije rečenim, i u skladu s brojnim ajetima i hadisima, ovo je jedno od važnijih pitanja u islamu. S druge strane, po mišljenju savremenih psihologa i stručnjaka iz oblasti pedagogije, ono predstavlja i jednu od važnih naučnih stavki.

Cijenjeni prvaci islama su još prije 14 stoljeća podučili muslimane da je svaki čovjek odgovoran za svoja djela i u zalogu svojih djela. Dobro i zlo svakog čovjeka bit će stavljeni na njegov lični račun i nagrada svake osobe je proizvod njenog truda i nastojanja.

Današnji učenjaci su, također, sa stanovišta nauke uvjereni da su napredak i uspjeh pojedinaca i naroda, prije svega, proizvod individualnog samopouzdanja i djelovanja. U svakom slučaju, što budu veća duhovna neovisnost te trud i nastojanja ljudi, utoliko će biti i veći uspjeh i napredak.

U duhovnoj školi islama svijetla tačka vrijedna svake pažnje, a koju druge filozofske i duhovne škole nemaju, jeste oslanjanje na Istinu (hakk). Časni Kur’an i islamske predaje neposredno podučavaju muslimane o potrebi za njihovim oslanjanjem na Boga i crpljenju snage iz nepresušne Božije moći. Za hrabrost i snagu duha Božijih poslanika, kao i čudne i iznenađujuće pobjede muslimana treba zahvaliti izuzetnoj snazi vjere i oslanjanju na Boga.

Smatramo da je za upotpunjenje današnjeg izlaganja na kraju rasprave o samopouzdanju neophodno da vam ukažemo na oslanjanje na Istinu i uticaj tog oslanjanja na materijalnu i duhovnu sreću čovjeka. Nadamo se da će dragim slušaocima, ako obrate pažnju na važno načelo jednoboštva, biti jasnija nadmoćnost i prednost odgojne škole islama u odnosu na druge škole u svijetu.

Oslanjanje na druge, oslanjanje na sebe (samopouzdanje) i oslanjanje na Istinu, na planu postizanja uspjeha i napretka, predstavljaju tri neovisna dijela koji čine jednu vertikalu, i svaki od tih dijelova ima svoje osobene duhovne i praktične rezultate i učinke.

Oslanjanje na druge podrazumijeva da čovjek, na putu traganja za vlastitom srećom, izbjegava svoje obaveze, nadajući se ovome ili onome, i oslanja se na druge. Ovo stanje duha, kako sa stanovišta vjere tako sa stanovišta nauke, spada u nepoželjne i pokuđene ljudske odlike. Ljudi koji se oslanjaju na druge su bezlični i ovisni. Osobe koje se oslanjaju na druge nemaju povjerenja u sebe i uvijek žive poput parazita. Ljudi koji su ovisni o drugima imaju osjećaj niže vrijednosti i uglavnom do kraja života pate od ove psihičke bolesti.

Život neminovno nalaže svakom čovjeku da se s ljudima druži i s njima sarađuje, ali to druženje ne znači oslanjanje na njih.

Pametan čovjek je u društvenom sučeljavanju učtiv i blag. On poštuje ličnosti drugih ljudi i prema njima nastupa toplo i prijazno, poštuje svoja i njihova prava i granice, ali nikada ne dozvoljava sebi da padne u poniženje, da sebe učini potlačenim i bijednim. To znači da ne očekuje da posao koji sam treba uraditi izvrši ova ili ona osoba, tj. kloni se oslanjanja na druge u izvršavanju vlastitih obaveza i dužnosti.

Imam Ali, a.s., je kazao: “Neophodno je da u svom srcu sastaviš potrebu za ljudima i neovisnost o njima. Tvoja potreba za njima neka bude u blagosti tvoga govora i u ljepoti tvog vedrog lica, a tvoja neovisnost neka bude u čistoći tvoga ugleda i opstojnosti tvoje časti.”[2]

Oslanjanje na sebe podrazumijeva da se svaki čovjek osloni na sebe, na svoje znanje, svoj razum, na svoje osobine i svoj moral, na svoju volju i odlučnost te na svoj učinak. Ukratko, da se u životu oslanja na sebe i da čvrsto stoji na svojim nogama. Svaki čovjek, dakle, treba znati da isključivo on sam odgovara za svoja dobra i loša djela te da svačija sreća ili nesreća proističe iz njegovih vlastitih djela i misli. Ova tema, iskazana jezikom Kur’ana i hadisa, predstavlja jedno od najjasnijih vjerskih pitanja. Naučnici danas, također, smatraju da je samopouzdanje osnova svih ličnih i društvenih uspjeha i po njihovom mišljenju sreća svakog čovjeka temelji se na samopouzdanju i neovisnosti. Ljudi koji se oslanjaju na sebe su dostojanstveni i samostalni. Osjećaju unutrašnju sigurnost. Takvi ljudi su radini, poduzetni, vrijedni i ozbiljni u izvršavanju svojih obaveza. Osobe koje se oslanjaju na sebe ne gledaju na druge i nikada ne prihvataju poniženje i niskost.

Na ova dva stepena, između islamskog poučavanja i učenja savremenih škola, postoji harmonija i usklađenost. Znači, ono što je islam podučio ljude prije 14 stoljeća, kroz svoj odgojni program, utemeljen na Časnom Kur’anu i hadisu, današnji pedagozi i psiholozi u svojim knjigama upravo preporučuju kao metodu odgoja.

Islamski prvaci su oslanjanje na druge smatrali pokuđenim, a ljudsku sreću su vidjeli u suzbijanju želja prema onome što je u rukama drugih. Današnji naučnici su također osudili i prezreli oslanjanje na druge i parazitsko ponašanje.

Islamski prvaci su u narodu oživljavali osjećaj lične odgovornosti, osjećaj samostalnosti i samopouzdanja. Svaku osobu su smatrali odgovornom za njene postupke i smatrali su da svi ljudi dobijaju nagradu prema zaslugama. I učenjaci danas smatraju da je samopouzdanje jedan od osnovnih stubova sreće kako pojedinca tako i zajednice.

[1] ‘Ukdeje hakaret, str. 10.

[2] Kafi, sv. 2., str. 149.