Zbiljski izvor misli

Doktor Alexis Carrel kaže:

“Šta je bit misli, odnosno šta je ovaj čudnovati element koji je u stanju trošeći tako malo energije tako mnogo djelovati? Koja je njegova veza s poznatim oblicima fizičke energije? Duša u živoj materiji je nevidljiva. I pored toga, ona je najveća djelatna snaga svijeta. Svojim istraživanjima promijenila je površinu zemlje, izgradila i porušila civilizacije, upoznala nas sa svijetom zvijezda. Izvire li i misao iz mozga jednako kao što se inzulin izlučuje iz pankreasa, a žuč iz jetre? Koji elementi i koje tvari nervnih ćelija se pretvaraju u misao? Nastaje li i misao, poput glukoze koja nastaje iz glikogena, i fibrin iz fibrinogena, iz nekog činioca koji je postojao prije, ili je to neka vrsta energije koja se razlikuje od fizičke, ali koja se rađa uz pomoć ćelija koje se nalaze u kori mozga? Ili je, nasuprot tome, misao nematerijalne prirode koja postoji izvan vremena, prostora i veličina svijeta, koja na nama nepoznat način pronalazi put do našeg mozga? U svim vremenima i svim civilizacijama i kulturama veliki filozofi dio svojih proučavanja posvetili su ovim pitanjima i nijedan od njih nije uspio razmrsiti ovu tajnu.”[1]

Bez sumnje, svaki fizički napor iziskuje utrošak određene energije. Naučnici su pod okriljem naučnog napretka uspjeli izmjeriti količinu energije koju ljudsko tijelo troši za izvršavanje određenog posla. Koliko je energije potrebno za pet sati vožnje automobilom, četiri sata rada jednog stolara, tri sata kovanja, dva sata pisanja, jedan sat govora? Nauka je to odredila i dala odgovor na to pitanje.

Ipak, najbitnije čovjekovo djelo je razmišljanje, misao kao izvor svih pobjeda naučnika i kao glavno izvorište svih zadivljujućih pojava civilizacije, mišljenje od kojeg zavisi temelj materijalne i duhovne sreće čovjeka i koje je u stanju stvoriti jednu veliku ili porušiti staru civilizaciju.

Veoma je zanimljivo i čudnovato to da mišljenje sa svom svojom moći i veličanstvenosti nema izraženu potrebu za materijalnom energijom. Njena potrošnja je toliko mala, gotovo beznačajna, da je nije moguće izmjeriti savremenim naučnim aparatima i uređajima, tako da se može reći da je otprilike ravna nuli.

“Zadivljujuće je to da moždane aktivnosti nikako ne utječu na povećanje metabolizma tijela. Čini se da se u tom trenutku ne troši velika količina energije ili je potrebna količina toliko zanemarljiva da je naša tehnika nije u stanju izmjeriti. Doista je čudnovato da je potrošnja energije potrebne za razmišljanje, za misao koja svojim djelovanjem mijenja površinu zemlje, uzrokuje nastanak i nestanak naroda i u nepreglednim svemirskim prostranstvima istražuje i otkriva nove svjetove, tako zanemarljiva i mala da je nismo u stanju izmjeriti.

Najveće misaone aktivnosti manje pokreću metabolizam našeg tijela nego što to čini grčenje mišića dvojice vojnika prilikom podizanja jedne knjige. Ni Cezarova slavohlepnost, ni Njutnova promišljanja, niti sjajna Pasterova istraživanja nisu u stanju povećati prehranu našeg tkiva i njegov metabolizam, čak ni u količini koliko je to u stanju učiniti nekoliko mikroba ili djelić povećanja štitnjače.”[2]

[1] Ensāne nāšenāhte, str. 114.

[2] Ensāne nāšenāhte, str. 72.