Primjenjivost i podudarnost u Kur'anu
Primjenjivost i podudarnost u Kur'anu
Kur'an Časni je vječna Knjiga, važi za sva vremena, a njegovi propisi dosežu i važe za sve ljude. Kur'an je važeći kako za prošle tako i za sadašnje. On je primjenljiv na prošlost kao što je primjenljiv i na budućnost, a također i na sadašnjost. Na primjer, ajeti koji su objavljeni sa nekim propisom za nekog vjernika u posebnim uslovima u vrijeme Poslanika, taj propis vrijedi i za druge kad se steknu takvi slični uslovi u narednim stoljećima, također. I ajeti koji hvale ili kude nekoga ko se pojavi sa dobrim ili lošim svojstvima također se odnose na svakog onog ko se pojavi sa takvim svojstvima, a koji i nije savremenikom Muhammeda, s.a.v.a. Prema tome, povod i nakana objavljivanja nekog ajeta nije specificirana niti svedena samo tim ajetom. Pod ovim mi mislimo sljedeće: Ako je neki ajet objavljen o nekoj osobi ili osobama koje su određene, onda taj ajet nije ograničen tom osobom ili tim osobama, već se njegov propis odnosi na sve osobe koje sudjeluju u datim osobinama tih ljudi koji su bili razlogom objavljivanja i nakane tog datog ajeta. To je naime, ono što se u jeziku tradicije naziva “primjenjivošću” Kur'ana. Imam Bakir, mir s njime, kaže u hadisu koji je izrekao Fadilu bin Jesaru, kad ga je ovaj pitao o sljedećoj predaji:
“U Kur'anu ne postoji niti jedan ajet a da nema svoje vanjsko i unutarnje značenje; nema niti jednog slova a da ono nema svoju granicu i nema niti jedna granice a da ona nema onoga što se iza nje nazire!”, naime šta se misli pod “vanjštinom” i “unutrašnjošću”, a Imam mu je rekao: “Vanjsko Kur'ana je njegova forma u kojoj je objavljen, unutrašnjost je Kur'ana je njegov te’vil – nešto od toga se već dogodilo, a nešto još nije. Kur'an teče kao što teku Sunce i Mjesec i kad god nešto od Kur'ana dođe na red ono se i dogodi.”[1] U nekim predajama “unutarnje značenje Kur'ana” – to je njegova primjenjivost na svaki pojedini slučaj koji je saobrazan sa onim koji je bio povodom objavljivanja tog ajeta – poput neprekidnog toka.[2]
[1] Tefsiru-l-Ajjaši, sv.1. str. 10.
[2] Tefsiru-l-Ajjaši, sv.1. str. 11.