Povodi objave
Mnogo sura i ajeta vezano za događaje i zbivanja iz vremena Poslanikove misije kao sure El-Bekare, El-Hašr i El-Adijat[1], ili su objavljene kao nužni propisi i islamski zakoni kakav je slučaj sa surama En-Nisa, El-Enfal, Et-Talak i drugim.[2] Ovi razlozi koji su uvjetovali objavu sura ili ajeta nazivaju se “povodi ili uvjeti objave”. Njihovo poznavanje uveliko pomaže razumijevanju ajeta i njihovih unutarnjih značenja i tajni. Muhadisi (prenosioci i sakupljači Poslanikovih izreka) iz generacije Poslanikovih drugova i sljedbenika zainteresirali su se za hadise koji govore o povodima objave i prenijeli veliki broj ovih hadisa. Kod sunija ima jako mnogo hadisa koji govore o povodima objave, možda nekoliko hiljada, a kod šija ih je malo, ne više od nekoliko stotina. Kod svih hadisa ove vrste primjetno je da nemaju potpun sened, lanac prenosilaca, i da nisu pouzdani i vjerodostojni. Oni su nepotpuno tradirani i u analizi pobuđuju sumnju u vjerodostojnost iz sljedećih razloga:
Prvo: Kontekst velikog broja ovih hadisa upućuje da pripovjedači povode ne prenose usmenim putem, neposrednim preuzimanjem i prenošenjem, nego prenose neka kazivanja o tome, zatim ajete dovode u vezu s tim događajem i to kategorički povezuju. Povod objave koga spominju je, u stvari, rezultat njihovog slobodnog rasuđivanja i zaključivanja, a nikako njihovo osobno viđenje i sigurno osvjedočenje. Potpora ovome što tvrdimo su brojne protivrječnosti u ovim hadisima. Za jedan ajet se navodi nekoliko hadisa o povodima njegove objave koji su međusobno protivrječni i među kojima se nikako ne može postići saglasnost. Za neke ajete čak jedna osoba, kao Ibn Abbas npr., navodi više povoda objave koji se međusobno ne mogu usaglasiti. Pojavljivanje ovih protivrječnih i slabih hadisa može se razumjeti na jedan od dva načina: ili su oni plod slobodnog rasuđivanja i nisu neposredno usmenim putem preneseni, pa je svaki muhadis pokušavao napraviti vezu između ajeta i njegovog povoda objave ne imajući činjenice u stvarnosti, ili su svi ovi hadisi, ili veći dio, ubačeni, apokrifni i nemaju veze sa stvarnošću. Pojavom ovih mogućnosti pada i sama svrha razmatranja povoda objave. Na osnovu priloženog nemoguće je uspostaviti potpunu sigurnost čak ni za hadise čiji je sened (lanac prenosilaca) valjan, jer valjanost seneda, istina, isključuje laž i slabost prenosilaca, ali mogućnost krivotvorenja i specifičnog odnosa prema hadisu sama po sebi ostaje.
Drugo: Historijski je utvrđeno da je u doba hilafeta bilo zabranjeno pisanje hadisa i sve što je bilo zapisano na pločama i listovima, a bilo je hadis, spaljeno je. Ova zabrana je trajala do kraja prvog stoljeća Hidžre, ili otprilike 90 godina. Zabrana je otvorila mogućnost prenošenju hadisa po smislu. Postojala je opasnost izmjene hadisa svaki put kad je jedan prenosilac pričao drugom tako da hadisi u prenošenju izgube svoj oblik. Ovo je sasvim jasno onome ko je proučavao prenošenje hadisa različitim putevima. Možda čovjek prisustvuje kazivanju dva hadisa u jednoj pričici i u nekom detalju ne može da ih sastavi. Širenje prenošenja hadisa po smislu, na sumnjiv način, jedan je od faktora koji je prouzrokovao umanjivanje vrijednosti hadisima o povodima objave. Raširenost krivotvorenja u hadisu, laganje na poslanika, ulazak israilijata[3] u proces prenošenja i ono što su učinili kritičari i ljudi različitih interesa uz prenošenje hadisa po smislu, o čemu je već govoreno, sve su to činioci koji su umanjili vrijednost hadisa o povodima objave i oborili im značaj.
Hadis traži da bude podržan Kur'anom. Na osnovu toga hadis je potrebno izložiti pred Kur'an kao što je izneseno u hadisima Božijeg Poslanika i njegove porodice s.a.v.a. Povode objave za neke ajete, ako hadisi nisu tradirani neprekinutim slijedom, treba uporediti sa Kur'anom. Prihvaća se samo onaj sadržaj hadisa koji odgovara ajetu, a ono što u hadisu odstupa od ajeta, odbacuje se. To znači da se hadis uvijek poredi prema Kur'anu, a nikako Kur'an prema hadisu. Ovom metodom se obara najveći broj hadisa o povodima objave, s tim što ostatak sadrži punu pouzdanost i značaj. Treba znati da visoki kur'anski ciljevi koji su vječne spoznaje (o čemu ćemo raspravljati u sljedećem poglavlju) ne trebaju mnogo, ili uopće ne trebaju povode za objavu.
[1] El-Bekare je objavljena u prvoj godini po Hidžri. Mnogo njenih ajeta prekorava židove koji su stajali na putu napretka islama. Ostali ajeti se odnose na zakonodavstvo i neke propise kao što su promjena kible, propisivanje posta, hadža i ostalog.
[2] Sura En-Nisa govori o bračnim propisima i nasljedstvu žene. Sura El-Enfal govori o ratnom plijenu i zarobljenicima, a sura Et-Talak govori o propisima pri razvodu braka.
[3] Israilijati predstavljaju židovsko uplitanje u teorijska pitanja islamskog vjerovanja. Israilijatima su najviše izloženi hadis i tefsir.
