Selam. Veoma sam zadovoljan, i zahvalan sam vam na prethodnom odgovoru, podijelio sam ga sa prijateljima. Imam još nekoliko pitanja vezana za Kur'an Časni.
1. Kako sljedbenici Ehli Bejta tumače ajet: ,,Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama…” (Tevba, 100)? Šiije ne vjeruju da su svi muhadžiri i ensarije pravedni, što potvrđuje 101. ajet sure Tevbe. Dakle zanima me, ko su muhadžiri i ensarije koji se spominju u 100-tom ajetu sure Tevbe, sa kojima je Allah, s.w.t., zadovoljan prema tumačenju škole Ehli Bejta?
2. Kako sljedbenici Ehli Bejta tumače ajet: ,,Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vijernost zakleli…” (Feth, 18)? Jedan sljedbenik Emevijske škole mi je jednom rekao: ,,Zar ima ikakva smetnja u tome što se hazreti Fatima naljutila na Ebu Kuhafinog sina, kada je Allah s njim zadovoljan?” i naveo mi je ovaj ajet. A naravno da postoji smetnja jer se Allah s.w.t. ljuti zbog njene ljutnje.
3. Koji ajeti su objavljeni zbog potvore na Poslanikovu, s.a.v.a., suprugu Mariju, pa ih je Aiša sebi pripisala, što ste spomenuli na kraju prethodnog odgovora, da li je u Kur'anu objavljen ijedan ajet koji brani Aišu, kao što to govore braća Ehli sunnet?
Odgovor
Ko su muhadžiri i ensarije?
بسم الله الرحمن الرحيم
الحمد لله رب العالمين والصلاة والسلام على سيدنا ونبينا محمد وآله الطيبين الطاهرين
Uvaženi brate Nihade, selam alejkum ve rahmetullahi ve berakatuhu.
Hvala vam na javljanju i vrlo nam je drago što ste zadovoljni sa prethodnom odgovorom. Pokušat ćemo ukratko odgovoriti na vaše nova pitanja.
Što se prvog pitanja tiče, ukazat ćemo na sljedeće:
- Časni ajet 100 sure Et-Tevbe govori o određenim skupinama muslimana koji su svojom čestitošću postigle najuzvišeniji cilj života, a to je Božije zadovoljstvo. Zbilja, Božije zadovoljstvo je najbolji i najuzvišeniji cilj do kojeg rob – čovjek može stići. Ovaj časni ajet spominje tri skupine muslimana:
- prvi muhadžiri,
- prve ensarije i
- oni koji su ih slijedili u dobru.
- Prve dvije skupine su okarakterisane sa pojmovima „hidžre“ i „nusre“, a hidžra i nusra su duhovni i moralni pojmovi kao i „džihad“, „ihsan“, „sabur“… znači nisu fizička djela koja se mogu mjeriti materijalnim mjerilom, iako svi imaju ili mogu imati fizičku manefistaciju. Prema tome, prepoznavati prave vanjske primjere tih pojmova je za čovjeka vrlo teško, ako ne kažemo da nije moguće. Jer po islamskim učenjima duh djela je nijjet, a bez čistog i ispravnog nijjeta, djelo ne vrijedi ništa. Poznati hadis koji je zabilježen kod svih muslimana, kako sunija tako i šija, vrlo lijepo objašnjava: „Doista, djela se mjere po nijjetu i svakom čovjeku pripada ono što je naumio. Stoga, onaj koji učini hidžru ka Allahu i Njegovom Poslaniku, njegova hidžra će biti ka Allahu i Njegovom Poslaniku, a onaj koji je hidžru učinio da stigne do nečeg od dunjaluka ili do žene s kojom će se vjenčati, njegova hidžra će biti ka onom za šta je pošao!“ Ovaj hadis Imam Sadik, a.s., preko svojih plamenitih očeva prenosi od Poslanika, s.a.v.a., a kod ehli sunneta, Omer ibn Hattab prenosi od Poslanika, s.a.v.a., kako je navedeno u Buharijevom Sahihu.
Ove dvije skupine su ograničene na prve muhadžire i prve ensarije. Evidentno je da oni koji su u najtežim trenucima kada je islam počinjao primili islam, pretrpili velike muke i podržali Poslanika, s.a.v.a., njihovo djelo je vrlo dragocjeno i zaslužuje veliku pohvalu i nagradu od Allaha.
Treću skupinu čine svi oni koji su slijedili, slijede i slijedit će prve dvije skupine u dobru na kojem su bile, tj. od ashaba (koji nisu od prvih muhadžira i ensarija) pa do svih narednih generacija muslimana do Sudnjeg dana, bez razlike.
Prema tome, ovaj časni ajet ne govori o konkretno određenim pojedincima, već o ljudima koji posjeduju konkretne odlike. Tematski ajet je detaljniji oblik ovog časnog ajeta: a onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, – ući će u džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda. (En-Nisa, 124) ili ovog časnog ajeta: Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili. (En-Nahl, 97) Dakle, mjerilo je „iman“ i „dobro djelo“. „Hidžra“ i „nusra“ u našem ajetu (100, Et-Tevbe) su primjeri za dobra djela, kao što su „džihad“, „sabur“, „ihsan“, „udjelivanje imetka“, „obavljanje namaza“… Zato časni Kur'an vrlo jasno kaže: A oni koji vjeruju i čine dobra djela – oni su, zbilja, najbolja stvorenja, njih nagrada u Gospodara njihova čeka; edenski vrtovi kroz koji će rijeke teći, u kojima će vječno i zauvijek boraviti; Allah će biti njima zadovoljan, a i oni će biti Njime zadovoljni. To će biti za onoga koji se bude bojao Gospodara svoga. (El-Bejjine, 7 i 8) Kao što vidimo Allah je zadovoljan onima koji vjeruju i čine dobra djela.
Sad uporedimo sa ajetom iz vašeg pitanja: Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime: za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh. (Et-Tevbe, 100) Jasno se vidi da značenje i sadržaj dva ajeta (Et-Tevbe, 100 i El-Bejjine, 7 i 8) je identičan i u biti i suštini nema nikakve razlike među njima, tako da možemo vrlo jednostavno zaključiti da spominjanje prvih muhadžira i ensarija u ovom časnom ajetu je samo radi priznanja njihovog plemenitog djela zbog preteških okolnosti, ali što se tiče njihovog položaja i nagrade kod Allaha, a da ne govorimo o njihovom statusu na ovom svijetu, ne razlikuju se od ostalih čestitih muslimana koji vjeruju i čine dobra djela, bilo kad i bilo gdje!
Sljedeći časni ajet također navodi “hidžru”, “džihad” i “nusru” kao primjer dobrih djela, ukoliko ih čini vjernik: Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom putu, i oni koji daju sklonište i pomažu, – oni su, zbilja pravi vjernici – njih čeka oprost i obilje plemenito. (El-Enfal, 74)
Prema tome, Božije zadovoljstvo i džennetsko boravište nisu ograničeni na prve muhadžire i ensarije, već njihova djela spadaju u dobra djela koja su uz iman povod Božijeg zadovoljstva za svakog roba. Svakako prvi muhadžiri i ensarije zaslužuju veliku pohvalu zbog okolnosti njihovog odabira, ali kako svaki zdrav razum percipira, ukoliko se čovjek nalazi u sličnim ili još težim okolnostima u ostalim vremenima pa mu odabir bude sličan onim prvim muhadžirima i ensarijama, mora imati istu pohvalu a i nagradu. Zbilja, čovjek koji nije vidjeo Poslanika, s.a.v.a., nije dožio njegov časni i milostivi život, nije slušao njegove slatke i utjecajne riječi, te nije video njegove mudžize a okružen je ogromnim izazovima protivnika, protivničkih zavjera i šejtanskih zamki, pa povjeruje i u moru nevjerstva, pokvarenosti, poroka i prvljaština, živi čedno i časno i bori se na Allahovom putu i jedini mu je cilj Božije zadovoljstvo, kako može biti manje zaslužan od prvih muhadžira i ensarija, neka je Allah zadovoljan onima koji su ostali vjerni?
- Evidentno je da visoki stupanj do kojeg čovjek dolazi iskrenim trudom i zaslužuje Božiju nagradu, uvijek je u opasnosti gubitka sve dok je čovjek na Ovom svijetu. Drugim riječima, mjerilo je konačnica čovjeka – kako je završio svoj život. Časni Kur'an vrlo jasno upozorava vjernike na to da mogu vrlo lahko poništiti svoja dobra djela određenim prijestupima.
O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njima glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primjetite. (El-Hudžurat, 2)
Kako su zavržili život prvi muhadžiri i ensarije? Ovaj časni ajet je objavljen konkretno o Ebu Bekru i Omeru, kada su se nepotrebno počeli prepirati ispred Poslanika, s.a.v.a., a predaja o tome je zabilježena u svim tefsirima kao i u Buharijevom Sahihu. Da li su, konkretno Ebu Bekr i Omer, ukoliko prihvatimo da su uopće spadali u prve muhadžire i ensarije, završili život onako kako su „odlikovani“ kao prvi muhadžiri, ili su negdje poništili svoja djela?
Hadisi iz Buharijeve i Muslimove zbirke[1] govore da su njih dvojica uprkos Allahovom jasnom upozorenju u ajetu 2 iz sure El-Hudžurata, koji je i objavljen o njima dvojici, tri dana prije smrti Poslanika, s.a.v.a., odbijajući njegovu naredbu toliko izazvali prepiranje kod Poslanika, s.a.v.a., u teškim bolovima da ih je on istjerao iz svoje kuće! I rekao im je: „Nije dozvoljeno kod mene prepiranje!“ a komentatori su rekli da ova rečenica aludira na ajet 2 iz sure El-Hudžurata! U časnom Kur'anu se vrlo jasno govori da se poništenje djela desi onda kada čovjek izaziva Božiju srdžbu, što znači da ako je Allah bio zadovoljan s njim ranije pa je on počinio nešto što izaziva Njegovu srdžbu, tad njegova djela budu poništena: To će biti zato što su ono što izaziva Allahovu srdžbu slijedili, a ono čime je On zadovoljan prezirali; On će djela njihova poništiti. (Muhammed, 28)
Iz oba ajeta zajedno se razumije koliko je važno poštivanje Poslanika, s.a.v.a. i da samo prepiranje u njegovom prisustvu izaziva Božiju srdžbu!
Strašniji je časni ajet 144 iz sure Ali Imrana: Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo posalnika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi. (Ali Imran, 144)
Dakle, časni ajet nagovještava da će se Poslanikovi, s.a.v.a., ashabi nakon njega vratiti paganskom načinu života. Kada dodamo hadis koji je zabilježen u Buharijevom sahihu, rezultat će biti strašan:
“Dok ja budem stajao, naići će skupina ljudi. Kada ih prepoznam, između nas će se ispriječiti neki čovjek i reći će im: ‘Hajdemo!’ ‘Gdje?’, upitat ću ja. ‘Allaha mi u Vatru!’ odgovorit će on. ‘A šta su skrivili?’ upitat ću ja. ‘Oni su se poslije tebe odmetnuli natraške!’ Zatim će naići druga skupina. Kada ih prepoznam, između nas će se ispriječiti neki čovjek i reći im: ‘Hajdemo!’ ‘Gdje?’, upitat ću ja. ‘Allaha mi u Vatru!’ odgovorit će on. ‘A šta su skrivili?’ upitat ću ja. ‘Oni su se poslije tebe odmetnuli natraške!’ Mislim da se od njih spasio samo poneko!'”[2]
U drugom hadisu stoji: “Doći će mi na Sudnjem danu skupina kojih ashaba, ali će biti spriječeni da dođu do Havda. ‘Gospodaru’, reći ću ja, ‘to su moji ashabi.’ ‘Ti, zaista, ne znaš, reći će On, ‘šta su oni novo poslije tebe (u vjeru) uveli. Oni su se, zaista, odmetnuli natraške!'”[3]
Treba napomenuti da ovdje nisu u pitanju obični ljudi, već oni čije djelo ostavi trag na društvo, a ako neki obični smrtnik pogrešno postupa, to se ne zove uvođenjem novotarije!
Prema tome, oni koji su ostali vjerni Allahu i Njegovom velikom Poslaniku, s.a.v.a., do kraja života – nisu poništili svoja djela, nisu se odmetnuli natraške, nisu izdali Allaha i Poslanika, s.a.v.a., nisu uveli novotarije u vjeru – oni su pravi vjernici, Allah Svevišnji je njima zadovoljan i takvi su uzor svim narednim generacijama muslimana, ali teško onima koji su izdali Allaha i Poslanika, s.a.v.a.
- Kao što ste spomenuli, svakako ovaj ajet ne može biti dokaz za pravednost ashaba, kako god da ga tumačimo. Jer, kao prvo, ne obuhvata sve ashabe, kako po tekstu ovog časnog ajeta, tako i zbog sljedećeg – 101. ajeta sure Et-Tevbe – koji govori o licemjerima među ashabima koje osim Allaha niko, čak i Poslanik, s.a.v.a., ne poznaje ko su. To znači svaki ashab će biti predmet sumnje sve dok se ne dokaže da nije licemjer!
Kao drugo, čak ako se ajet odnosi na sve ashabe i da je Allah zadovoljan njima zbog nekih dobrih djela, to nikako ne znači pravednost u značenju koje ehli sunnet u ovom slučaju podrazumjeva. Pravednost kako ehli sunnet podrazumjeva znači da su ashabi naučni autoriteti vjere – šta god oni kažu to je vjera i validnost njihovih riječi je poput validnosti kur'anskog ajeta i Poslanikovog, s.a.v.a., hadisa.
Kakva veza postoji između zadovoljstva Allaha i pravednosti sa ovakvim značenjem? Da li je svako s kim je Allah zadovoljan, pravedan u ovom posebnom značenju, kako ehli sunnet podrazumjeva? Jer kao što smo već vidjeli časni Kur'an kaže da oni koji vjeruju i čine dobra djela, Allah je zadovoljan njima i oni su zadovoljni Njime.
- Po onom što smo rekli trebalo bi da je jasno i tumačenje časnog ajeta 18 iz sure El-Feth o onima koji su dali prisegu ispod drveta. Kada dodamo časni ajet 10 iz sure El-Feth, bit će potvrđeno ono što smo rekli pod brojem 3: Oni koji su se zakleli na vjernost – zakleli su se, doista, na vjernost samom Allahu – Allahova ruka je iznad ruku njihovih! Onaj ko prekrši zakletvu krši je na svoju štetu, a ko ispuni ono na što se obavezao Allahu, On će mu dati velliku nagradu. (El-Fath, 10)
Nadamo se da je odgovor jasan. Prvom prilikom ćemo, ako Bog da, odgovoriti na treće pitanje.
Molimo Allaha da vam podari sve najbolje.
Selam alejkum
__________________________________
[1] Buharijeva zbirka hadisa, hadis broj 114, 3053, 3168, 4431, 4432, 5669 i 7366; Muslimova zbirka hadisa, hadis broj 1637 u trima predajama, Musned Ahmeda ibn Hanbela, hadis broj 1935, 2676, 2990, 3111 i 3336.
[2] Buharijeva zbirka hadisa, hadis broj 6587.
[3] Buharijeva zbirka hadisa, hadis broj 6585.