Selam. Veoma sam zadovoljan, i zahvalan sam vam na prethodnom odgovoru, podijelio sam ga sa prijateljima. Imam još nekoliko pitanja vezana za Kur'an Časni.
1. Kako sljedbenici Ehli Bejta tumače ajet: ,,Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama…” (Tevba, 100)? Šiije ne vjeruju da su svi muhadžiri i ensarije pravedni, što potvrđuje 101. ajet sure Tevbe. Dakle zanima me, ko su muhadžiri i ensarije koji se spominju u 100-tom ajetu sure Tevbe, sa kojima je Allah, s.w.t., zadovoljan prema tumačenju škole Ehli Bejta?
2. Kako sljedbenici Ehli Bejta tumače ajet: ,,Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vijernost zakleli…” (Feth, 18)? Jedan sljedbenik Emevijske škole mi je jednom rekao: ,,Zar ima ikakva smetnja u tome što se hazreti Fatima naljutila na Ebu Kuhafinog sina, kada je Allah s njim zadovoljan?” i naveo mi je ovaj ajet. A naravno da postoji smetnja jer se Allah s.w.t. ljuti zbog njene ljutnje.
3. Koji ajeti su objavljeni zbog potvore na Poslanikovu, s.a.v.a., suprugu Mariju, pa ih je Aiša sebi pripisala, što ste spomenuli na kraju prethodnog odgovora, da li je u Kur'anu objavljen ijedan ajet koji brani Aišu, kao što to govore braća Ehli sunnet?
Odgovor
بسم الله الرحمن الحيم
الحمد لله رب العالمين والصلاة والسلام على سيدنا ونبينا محمد وآله الطاهرين.
Uvaženi brate Nihade, selam alejkum
Oprostite zbog dugog čekanja, jer zbog nekih vanrednih obaveza nismo mogli odgovoriti na vaše pitanje.
Vaš treće pitanje je glasilo: „3. Koji ajeti su objavljeni zbog potvore na Poslanikovu, s.a.v.a., suprugu Mariju, pa ih je Aiša sebi pripisala, što ste spomenuli na kraju prethodnog odgovora, da li je u Kur'anu objavljen ijedan ajet koji brani Aišu, kao što to govore braća Ehli sunnet?“
Ajeti koji su objavljeni u vezi potvore – ajatul-ifk – su od 11. do 26. ajeta iz časne sure En-Nur. Sam tekst tj. sadtžaj ovih časnih ajeta govori da je u pitanju potvora. U ovim ajetima se govori o potvori, onima koji su je izmislili, njihovoj zlonamjernosti, dužnosti vjernika u sličnim situacijama, posljedicama ovakvih pojava, šerijatskim – fikhskim propisima potvore, društvenim obavezama … i s obzirom da je veliki broj ajeta objavljen o ovoj temi, može se vidjeti velika važnost i opasnost ovih vrsta potvora za ljudsko društvo.
U časnom Kur'anu samo se u ovim ajetima govori o potvori u vezi jedne žene i svi su ajeti međusobno povezani i ne mogu ih razdvajati da budu o dva odvojena slučaja. Prema tome, radi se o ovim časnim ajetima, da li su objavljeni o Aiši ili Mariji.
Iako to zahtjeva vrlo opsežnu analizu da se argumentovano dokazuje da su ajeti objavljeni o Mariji, a ne o Aiši, a ovdje nećemo moći nešto tako učiniti, ali samo ćemo ukazati na koncept takve diskusije kako bismo približili pravu sliku o ovom događaju.
1. Moramo uvijek imati na umu da zločin koji je učinjen historiji islama vjerovatno nije učinjen nijednoj historiji. U ovom slučaju, politika je pored svih svojih kulturnih, književnih, naučnih, ekonomskih, administrativnih … mogućnosti, opremljena silom religijskog osjećaja produkovanog raznim motivima kao što su revnost, briga za vjeru, mržnja, pristrasnost…, tako preoblikovala historiju da skoro nema ni veze sa stvarnošću. Vrlo lahko možete vidjeti kako su određeni događaji potpuno potisnuti i izbrisani, kako su neki događaji izmišljeni, kako su čak određene ličnosti izmišljene dok takvi ljudi nikad nisu ni postojali, kako su najčasni ljudi predstavljeni negativcima i kako su šejtani u ljudskim likovima predstavljeni kao časni Božiji odabranici… kako su najobičniji ljudi bez ikakvih vrlina i odlika a s brojnim ružnim i odvratnim osobinama uzdignuti do nivoa časnih vjerovjesnika…! Svaki neutralni istraživač kada se upozna sa zvaničnom historijom islama s jedne, i sa kur'anskim ajetima i prikrivenim podacima u najstarijim izvorima s druge i sa metodologijom vladara i halifa nakon preseljenja Poslanika, s.a.v.a., s treće strane, najlogičniji mu je zaključak to da treba sumnjati u sve, a najviše u stvari koje se previše potenciraju!
2. Majka vjernika Aiša je posebna ličnost za čije tkanje su na nevjerovatno čudan način isprepleteni gramzivi lični napori i ogromna zalaganja vlasti i općenito vladajuće struje. Kada pročitaš predaje prenesene od majke vjernika Aiše, uglavnom preko njenog sestrića Urveta, koje su uglavnom o njoj, ona ne bira sredstvo da sebe predstavi kao apsolutno najvažniju ličnost u islamu, najomiljeniju kod Poslanika, s.a.v.a., najučeniju u vjeru… S druge strane, kurejšijski političari koji su na dan preseljenja Poslanika, s.a.v.a., iskoristivši zauzetost Ehli bejta, a.s., oko opremanja i ukopa Poslanika, s.a.v.a., uzurpirali vlast, a zatim Ehli bejt potpuno udaljili s političke scene, vrlo brzo su shvatili da su oni samo došli do položaja političkog autoriteta muslimana, a naučno-vjerski autoritet ima važniju ulogu kod muslimana nego politički autoritet. Zato su poduzeli mjere u dvije faze:
a) srušiti granice autoritativnosti, izmišljanjem i proglašavanjem svih ashaba za naučno-vjerski autoritet islama.
b) uzdići određene osobe kao svete ličnosti koje će biti konkretne oponente ličnostima iz Ehli bejta, a.s.
U ovom planu majka vjernika Aiša je bila centralna ličnost: Poslanikova supruga, halifina kćerka, politički aktivna, ambiciozna u traženju prestiža po svaku cijenu, i ima smjelost prema vjeri, … Da bi se istkao duhovni autoritet i producirala svetica od Aiše, neke ličnosti su morale biti potisnute, neke prikrivene, neke okaljane, neke ocrnjene s jedne, a oduzeti vrline i odlike od drugih i prilijepiti ih Aiši s druge i izmišljati vrline i odlike za nju, preuveličati njene osobine s treće strane!
Tako vidimo da majka vjernika Aiša silom državne propagande vrlo brzo postaje ne samo državni glavni muftija, svetica i autoritet, već i jedina, najbolja, najomiljenija i razmažena Poslanika, s.a.v.a., supruga!
Poslanik, s.a.v.a., se predstavlja kao pokorni, predani i nemoćni zaljubljenik koji nikad nije u stanju da pruži ikakav otpor naspram Aišinih potpuno materijalističkih želja, prohtjeva i strasti. Ona ga konstantno vrijeđa i to u vezi vrlo osjetljivih stvari, a on samo trpi, jer jednostavno je nemoćan. Ona mu kaže: „Ti koji tvrdiš da si vjerovjesnik!“, a on to proguta, dok je ako neko drugi to isto kaže, kafir, kako nam to šejhovi iz Aišine škole objašnjavaju! Ili kada je objavljen ajet o prihvatanju žena koje sebe poklone Poslaniku, s.a.v.a., majka vjernika vrlo smjelo bez dlake na jeziku i Allaha i Njegovog Vjerovjesnika vrijeđa riječima: „Vidim kako tvoj Gospodar žuri u udovoljavanju tvojih strasti!“, a on samo šuti, jer sila ljubavi ga je potčinila! Majka vjernika ima toliku smjelost u vezi vjere da kad god poželi da se nasamo sastane s nekim muškarcem, traži od svojih sestrični da ga doje „kako bi joj postao rođak“ i da tako „može“ ući kod nje!
4. Majka vjernika Aiša je uložila najveći trud da prisvoji sve što se može nazvati vrlinom ili odlikom kod ljudi oko Poslanika, s.a.v.a. Ona ne bira sredstvo. Kada ona ne može podnositi prednost čak nekog poput Imama Alija, a.s., hazreti Hatidže, s.a., i hazreti Fatime, s.a., kako će moći podnijeti prednost nekog poput Marije, r.a., koja je bespomoćna služavka iz Egipta?
5. Istinitost potvore na Aišu je potpuno upitna. Predaje koje su prenesene o tome toliko su kontradiktorne i nelogične da nikako ne mogu biti tačne i prihvatljive. Neki od istraživača su nabrojali do 70 kontradiktornosti, nelogičnosti i suprotnosti sa jasnim historijskim događajima u tim predajama. Kasnije ćemo navesti i neke primjere. Ne postoji sumnja u postojanje potvore na Mariju. Još zanimljivije je to što je majka vjernika Aiša najveći optuženik za potvoru na Mariju! Svima nama poynato kako je majka vjernika Aiša svjesno, smišljeno i namjerno slagala na Poslanika, s.a.v.a., i navela i druge majke vjernika da slažu kako bi ga odvratila od odlaska kod Safije da pojede med. Ili u dva slučaja Poslanikove ženidbe gdje su bile dvije djevojke u pitanju i obje su bile jako lijepe, Aiša ih je lažima prevarila i rekla svakoj ako želiš da te Poslanik puno zavoli kada uđe kod tebe, reci mu: „Tražim utočište kod Allaha od tebe!“ i obje su kada je Poslanik ušao, po Aišinoj instrukciji govorile: „Tražim utočište kod Allaha od tebe!“ i Poslanik bi se odmah udaljio od nje i razveo s njom. Čak u jednom slučaju, staratelj djevojke je puno pokušao popraviti stvar i objasnio je da je djevojka prevarena od strane Aiše!… Dakle, ako se Aiša služi lažima i prevarama kako bi sačuvala položaj „jedine neudovice“ među Poslanikovim suprugama, kako će podnijeti da Marija može imati sina od Poslanika, s.a.v.a., a ona nema? Još je Marija bila izuzetno lijepa žena koju je Poslanik, s.a.v.a., jako volio. Aiša kaže: „Nisam bila ljubomorna ni na jednu ženu kao što sam bila ljubomorna na Mariju! To je zato što je ona bila lijepa sa kofrdžavom kosom i Poslaniku se svidjela… pa smo se mi ujedinile protiv nje i ona se uznemirila i tako je Poslanik prebacio na mjesto El-Alije i tamo joj išao, a to je nama još teže palo. Potom joj je Allah dao dijete dok smo mi bile uskraćene!“[1] I poznati učenjak Ibn Ebul-Hadid u vezi smrti Poslanikovog, s.a.v.a., sina Ibrahima i Aišinog stava kaže: „… zatim je umro Ibrahim, a ona je pritajila zluradost iako je pozakala žalost!“[2] Pored svega toga, kako bi majka vjernika Aiša mogla podnijeti da se o Mariji objavi 16 časnih ajeta koji je brane? Znamo kako neki ljudi uzdižu Ebu Bekra samo što je s riječju „sahib“ spomenut u časnom ajetu o pećini, iako taj ajet ne sadrži ništa pozitivno o Ebu Bekru, već govori negativno o njemu. Još ako u obzir uzmemo da su Aiša, Hafsa i najvjerovatnije i Omer glavni optuženici za potvoru na Mariju! Da nema nikakav drugi razlog za izmišljanje priče o potvori na Aišu, ovaj je sam dovoljan da majka vjernika Aiša poduzme ozbiljne mjere kako bi sakrila ovu ogromnu sramotu od ljudi. Ovako se zločinac predstavi kao žrtva, a ogromna propagandna mašinerija vlasti će to „pretvoriti u istinu“! S druge strane, hazreti Marija, r.a., nije članica nijedne partije, nije pripadnica nijednog plemena u Arabijskom poluotoku, nije kćerka nekog bogataša, nema tu ni branitelja ni utočišta, a preseljenjem Poslanika, s.a.v.a., gubi jedino utočište, branitelja i oslonac i onoliko koliko Aiša postaje svetica, glavni državni muftija i autoritet apsolutnog ovlaštenja, toliko Marija postaje bespomoćna, bez utočišta i bez značaja! Oni koji su pred očima pravednih ashaba uzurpirali imanje hazreti Fatime, s.a., koje je ona bila dobila od svog oca Poslanika, s.a.v.a., zar bi se ustručavali prisvojiti odliku egipatske služavke koju je dobila od Allaha?!
6. Predaje koje su prenesene od majke vjernika Aiše o potvori na nju, pored kontradiktornosti sadrže dosta podataka koji otkrivaju da je priča o Mariji vrlo neukusno i naivno prepričana o Aiši. Npr. u vrlo dugačkom hadisu od Aiše u Buharijevom Sahihu se navodi da se potvora dogodila u povratku s pohoda El-Murejsi'a, a ovaj se pohod desio u petoj ili šestoj godini po hidžri, a sura En-Nur koja sadrži ajete o potvori je objavljena 9. godine po hidžri. Marija je stigla u Medinu 7 ili 8. godine po hidžri i Ibrahim je rođen u zul-hidžetu 8. godine po hidžri! U istom hadisu stoji da se Poslanik, s.a.v.a., popeo na „minber“ i pokušao smiriti pripadnike plemena Avsa i Hazredža koji su se međusobno svađali i tukli, a Poslanikov, s.a.v.a., „minber“ je napravljen nakon oslobađanja Mekke, 8. godine po hidžri. U tom hadisu se navodi da se Poslanik, s.a.v.a., posavjetovao sa „Usamom“ i Alijem, pa Usame je branio Aišu… a za vrijeme pohoda El-Murejsi'a „Usamin“ otac Zejd, r.a., je bio živ, dok „Usame tada još nije bio punoljetan. Kako će se Poslanik, s.a.v.a., posavjetovati sa „Usamom“ malim dječakom, a tu je njegov otac koji je Poslaniku, s.a.v.a., bliži, jer je njegov usvojeni sin? Međutim, Zejd, r.a., je 8. godine u bici na Muti postao šehid, pa ako postoji smisla za savjetovanje sa „Usamom“ to može biti tada, kada je već bio punoljetan a otac mu više nije bio živ. Ili u istom hadisu se navodi da kada se Poslanik, s.a.v.a., posavjetovao sa Imamom Alijem, a.s., o potvori, on je rekao: „Pitaj ‘Burejru’, Aišinu služavku, ona će ti reći istinu!“, a „Burejru“ je Aiša kupila dosta poslije El-Murejsi'a i vjerovatno 8. godine po hidžri, kako će se ona pitati u vezi Aiše u 5. ili 6. godini kad je uopće nema? Ili u istoj predaji se navodi da se potvora na Aišu desila nakon obavezivanja hidžaba, a ajet o obaveznosti hidžaba se nalazi u suri En-Nur koja je objavljena 9. godine po hidžri! Također se spominje Abdurrahman ibn Ebu Bekr, Aišin brat u dešavanjima oko potvore, a ovaj je tek na Hudejbiji ili nakon oslobađanja Mekke primio islam i došao u Medinu!
Također u ajetima postoje dokazi da se radi o Mariji a ne o Aiši. Npr. u ajetima se vjernici žestoko prekoravaju i osuđuju što su tako lahko prihvatili potvoru i nisu je odmah odbacili: Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro promislili i rekli: “Ovo je očita potvora!” Kada vidimo dva slučaja, možemo reći kada su vjernici bili zaslužni za ovaj ukor a kada nisu:
a) Aiša je u polovini noći zaostala u pustinji i naiđe na čovjeka koji je mlad a za kojeg je rečeno da je toliko bio strastven da mu žena nije mogla postiti zbog njegovih potreba, pa on nju pokupi i putuju do sutra dan oko podne!
b) Marija živi u svojoj kući, kod nje ulazi starac koji joj bio brat i radi služenja njoj je došao iz Egipta, pa su je potvorili da ona ima s njim nešto nedozvoljeno i da je Ibrahim od njega!
U kojem su od dva slučaja, vjernici zaslužniji za ukor i osudu, koji vidimo u časnom ajetu? Da li je vjernicima u slučaju Aiše situacija toliko jasna i nesumnjiva da zaslužuju ukor? Nije! Dok u slučaju Marije, jasno je da je u pitanju zavjera protiv nje i ne postoji nikakav razlog za sumnjičenje! Također u časnom ajetu se opisuje žena koja je potvorena kao „el-gafile“ – nesvjesna: Oni koji obijede čestite, bezazlene vjernice, neka budu prokleti i na ovom i na onom svijetu; njih čeka patnja nesnosna. Ovo ima smisla sa Marijom koja je živjela svoj obični život u svom kutku i nije mogla ni zamisliti da će je potvori i pričati takvu krupnu laž, dok Aiša, ako je imalo bila pri sebi, morala je biti svjesna da njen slučaj može biti povod za licemjere da je optužuju, jer je ona ostala sama usred pustinije u noći a čovjek pod imenom Safvan je nađe u snu, pa je pokupi i sutradan oko podne je dovede u grad…! I mnogi drugi dokazi u ajetima i samim predajama od Aiše.
Prema tome, ne postoji sumnja da je hazreti Marija, r.a., potvorena od strane jedne skupine na čelu sa Aišom i Hafsom, dok po postojećim predajama ne postoji nikakva mogućnost da se dokaže istinitost priče o potvori na Aišu.
Još jednom se izvinjavamo zbog kašnjenja. Želimo vam sve najbolje.
Selam alejkum
[1] Et-Tabekatul-kubra, Ibn Sad, sv. 8, str. 152; El-Isabe, sv. 4, str. 405; Vefaul-vefa, Es-Semhudi, sv. 3, str. 826; El-Bidajetu ven-nihaje, Ibn Kesir, sv. 3, str. 303 i 304.
[2] Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 9, str. 195.
Ko su muhadžiri i ensarije?
بسم الله الرحمن الرحيم
الحمد لله رب العالمين والصلاة والسلام على سيدنا ونبينا محمد وآله الطيبين الطاهرين
Uvaženi brate Nihade, selam alejkum ve rahmetullahi ve berakatuhu.
Hvala vam na javljanju i vrlo nam je drago što ste zadovoljni sa prethodnom odgovorom. Pokušat ćemo ukratko odgovoriti na vaše nova pitanja.
Što se prvog pitanja tiče, ukazat ćemo na sljedeće:
- Časni ajet 100 sure Et-Tevbe govori o određenim skupinama muslimana koji su svojom čestitošću postigle najuzvišeniji cilj života, a to je Božije zadovoljstvo. Zbilja, Božije zadovoljstvo je najbolji i najuzvišeniji cilj do kojeg rob – čovjek može stići. Ovaj časni ajet spominje tri skupine muslimana:
- prvi muhadžiri,
- prve ensarije i
- oni koji su ih slijedili u dobru.
- Prve dvije skupine su okarakterisane sa pojmovima „hidžre“ i „nusre“, a hidžra i nusra su duhovni i moralni pojmovi kao i „džihad“, „ihsan“, „sabur“… znači nisu fizička djela koja se mogu mjeriti materijalnim mjerilom, iako svi imaju ili mogu imati fizičku manefistaciju. Prema tome, prepoznavati prave vanjske primjere tih pojmova je za čovjeka vrlo teško, ako ne kažemo da nije moguće. Jer po islamskim učenjima duh djela je nijjet, a bez čistog i ispravnog nijjeta, djelo ne vrijedi ništa. Poznati hadis koji je zabilježen kod svih muslimana, kako sunija tako i šija, vrlo lijepo objašnjava: „Doista, djela se mjere po nijjetu i svakom čovjeku pripada ono što je naumio. Stoga, onaj koji učini hidžru ka Allahu i Njegovom Poslaniku, njegova hidžra će biti ka Allahu i Njegovom Poslaniku, a onaj koji je hidžru učinio da stigne do nečeg od dunjaluka ili do žene s kojom će se vjenčati, njegova hidžra će biti ka onom za šta je pošao!“ Ovaj hadis Imam Sadik, a.s., preko svojih plamenitih očeva prenosi od Poslanika, s.a.v.a., a kod ehli sunneta, Omer ibn Hattab prenosi od Poslanika, s.a.v.a., kako je navedeno u Buharijevom Sahihu.
Ove dvije skupine su ograničene na prve muhadžire i prve ensarije. Evidentno je da oni koji su u najtežim trenucima kada je islam počinjao primili islam, pretrpili velike muke i podržali Poslanika, s.a.v.a., njihovo djelo je vrlo dragocjeno i zaslužuje veliku pohvalu i nagradu od Allaha.
Treću skupinu čine svi oni koji su slijedili, slijede i slijedit će prve dvije skupine u dobru na kojem su bile, tj. od ashaba (koji nisu od prvih muhadžira i ensarija) pa do svih narednih generacija muslimana do Sudnjeg dana, bez razlike.
Prema tome, ovaj časni ajet ne govori o konkretno određenim pojedincima, već o ljudima koji posjeduju konkretne odlike. Tematski ajet je detaljniji oblik ovog časnog ajeta: a onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, – ući će u džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda. (En-Nisa, 124) ili ovog časnog ajeta: Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili. (En-Nahl, 97) Dakle, mjerilo je „iman“ i „dobro djelo“. „Hidžra“ i „nusra“ u našem ajetu (100, Et-Tevbe) su primjeri za dobra djela, kao što su „džihad“, „sabur“, „ihsan“, „udjelivanje imetka“, „obavljanje namaza“… Zato časni Kur'an vrlo jasno kaže: A oni koji vjeruju i čine dobra djela – oni su, zbilja, najbolja stvorenja, njih nagrada u Gospodara njihova čeka; edenski vrtovi kroz koji će rijeke teći, u kojima će vječno i zauvijek boraviti; Allah će biti njima zadovoljan, a i oni će biti Njime zadovoljni. To će biti za onoga koji se bude bojao Gospodara svoga. (El-Bejjine, 7 i 8) Kao što vidimo Allah je zadovoljan onima koji vjeruju i čine dobra djela.
Sad uporedimo sa ajetom iz vašeg pitanja: Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime: za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh. (Et-Tevbe, 100) Jasno se vidi da značenje i sadržaj dva ajeta (Et-Tevbe, 100 i El-Bejjine, 7 i 8) je identičan i u biti i suštini nema nikakve razlike među njima, tako da možemo vrlo jednostavno zaključiti da spominjanje prvih muhadžira i ensarija u ovom časnom ajetu je samo radi priznanja njihovog plemenitog djela zbog preteških okolnosti, ali što se tiče njihovog položaja i nagrade kod Allaha, a da ne govorimo o njihovom statusu na ovom svijetu, ne razlikuju se od ostalih čestitih muslimana koji vjeruju i čine dobra djela, bilo kad i bilo gdje!
Sljedeći časni ajet također navodi “hidžru”, “džihad” i “nusru” kao primjer dobrih djela, ukoliko ih čini vjernik: Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom putu, i oni koji daju sklonište i pomažu, – oni su, zbilja pravi vjernici – njih čeka oprost i obilje plemenito. (El-Enfal, 74)
Prema tome, Božije zadovoljstvo i džennetsko boravište nisu ograničeni na prve muhadžire i ensarije, već njihova djela spadaju u dobra djela koja su uz iman povod Božijeg zadovoljstva za svakog roba. Svakako prvi muhadžiri i ensarije zaslužuju veliku pohvalu zbog okolnosti njihovog odabira, ali kako svaki zdrav razum percipira, ukoliko se čovjek nalazi u sličnim ili još težim okolnostima u ostalim vremenima pa mu odabir bude sličan onim prvim muhadžirima i ensarijama, mora imati istu pohvalu a i nagradu. Zbilja, čovjek koji nije vidjeo Poslanika, s.a.v.a., nije dožio njegov časni i milostivi život, nije slušao njegove slatke i utjecajne riječi, te nije video njegove mudžize a okružen je ogromnim izazovima protivnika, protivničkih zavjera i šejtanskih zamki, pa povjeruje i u moru nevjerstva, pokvarenosti, poroka i prvljaština, živi čedno i časno i bori se na Allahovom putu i jedini mu je cilj Božije zadovoljstvo, kako može biti manje zaslužan od prvih muhadžira i ensarija, neka je Allah zadovoljan onima koji su ostali vjerni?
- Evidentno je da visoki stupanj do kojeg čovjek dolazi iskrenim trudom i zaslužuje Božiju nagradu, uvijek je u opasnosti gubitka sve dok je čovjek na Ovom svijetu. Drugim riječima, mjerilo je konačnica čovjeka – kako je završio svoj život. Časni Kur'an vrlo jasno upozorava vjernike na to da mogu vrlo lahko poništiti svoja dobra djela određenim prijestupima.
O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njima glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primjetite. (El-Hudžurat, 2)
Kako su zavržili život prvi muhadžiri i ensarije? Ovaj časni ajet je objavljen konkretno o Ebu Bekru i Omeru, kada su se nepotrebno počeli prepirati ispred Poslanika, s.a.v.a., a predaja o tome je zabilježena u svim tefsirima kao i u Buharijevom Sahihu. Da li su, konkretno Ebu Bekr i Omer, ukoliko prihvatimo da su uopće spadali u prve muhadžire i ensarije, završili život onako kako su „odlikovani“ kao prvi muhadžiri, ili su negdje poništili svoja djela?
Hadisi iz Buharijeve i Muslimove zbirke[1] govore da su njih dvojica uprkos Allahovom jasnom upozorenju u ajetu 2 iz sure El-Hudžurata, koji je i objavljen o njima dvojici, tri dana prije smrti Poslanika, s.a.v.a., odbijajući njegovu naredbu toliko izazvali prepiranje kod Poslanika, s.a.v.a., u teškim bolovima da ih je on istjerao iz svoje kuće! I rekao im je: „Nije dozvoljeno kod mene prepiranje!“ a komentatori su rekli da ova rečenica aludira na ajet 2 iz sure El-Hudžurata! U časnom Kur'anu se vrlo jasno govori da se poništenje djela desi onda kada čovjek izaziva Božiju srdžbu, što znači da ako je Allah bio zadovoljan s njim ranije pa je on počinio nešto što izaziva Njegovu srdžbu, tad njegova djela budu poništena: To će biti zato što su ono što izaziva Allahovu srdžbu slijedili, a ono čime je On zadovoljan prezirali; On će djela njihova poništiti. (Muhammed, 28)
Iz oba ajeta zajedno se razumije koliko je važno poštivanje Poslanika, s.a.v.a. i da samo prepiranje u njegovom prisustvu izaziva Božiju srdžbu!
Strašniji je časni ajet 144 iz sure Ali Imrana: Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo posalnika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi. (Ali Imran, 144)
Dakle, časni ajet nagovještava da će se Poslanikovi, s.a.v.a., ashabi nakon njega vratiti paganskom načinu života. Kada dodamo hadis koji je zabilježen u Buharijevom sahihu, rezultat će biti strašan:
“Dok ja budem stajao, naići će skupina ljudi. Kada ih prepoznam, između nas će se ispriječiti neki čovjek i reći će im: ‘Hajdemo!’ ‘Gdje?’, upitat ću ja. ‘Allaha mi u Vatru!’ odgovorit će on. ‘A šta su skrivili?’ upitat ću ja. ‘Oni su se poslije tebe odmetnuli natraške!’ Zatim će naići druga skupina. Kada ih prepoznam, između nas će se ispriječiti neki čovjek i reći im: ‘Hajdemo!’ ‘Gdje?’, upitat ću ja. ‘Allaha mi u Vatru!’ odgovorit će on. ‘A šta su skrivili?’ upitat ću ja. ‘Oni su se poslije tebe odmetnuli natraške!’ Mislim da se od njih spasio samo poneko!'”[2]
U drugom hadisu stoji: “Doći će mi na Sudnjem danu skupina kojih ashaba, ali će biti spriječeni da dođu do Havda. ‘Gospodaru’, reći ću ja, ‘to su moji ashabi.’ ‘Ti, zaista, ne znaš, reći će On, ‘šta su oni novo poslije tebe (u vjeru) uveli. Oni su se, zaista, odmetnuli natraške!'”[3]
Treba napomenuti da ovdje nisu u pitanju obični ljudi, već oni čije djelo ostavi trag na društvo, a ako neki obični smrtnik pogrešno postupa, to se ne zove uvođenjem novotarije!
Prema tome, oni koji su ostali vjerni Allahu i Njegovom velikom Poslaniku, s.a.v.a., do kraja života – nisu poništili svoja djela, nisu se odmetnuli natraške, nisu izdali Allaha i Poslanika, s.a.v.a., nisu uveli novotarije u vjeru – oni su pravi vjernici, Allah Svevišnji je njima zadovoljan i takvi su uzor svim narednim generacijama muslimana, ali teško onima koji su izdali Allaha i Poslanika, s.a.v.a.
- Kao što ste spomenuli, svakako ovaj ajet ne može biti dokaz za pravednost ashaba, kako god da ga tumačimo. Jer, kao prvo, ne obuhvata sve ashabe, kako po tekstu ovog časnog ajeta, tako i zbog sljedećeg – 101. ajeta sure Et-Tevbe – koji govori o licemjerima među ashabima koje osim Allaha niko, čak i Poslanik, s.a.v.a., ne poznaje ko su. To znači svaki ashab će biti predmet sumnje sve dok se ne dokaže da nije licemjer!
Kao drugo, čak ako se ajet odnosi na sve ashabe i da je Allah zadovoljan njima zbog nekih dobrih djela, to nikako ne znači pravednost u značenju koje ehli sunnet u ovom slučaju podrazumjeva. Pravednost kako ehli sunnet podrazumjeva znači da su ashabi naučni autoriteti vjere – šta god oni kažu to je vjera i validnost njihovih riječi je poput validnosti kur'anskog ajeta i Poslanikovog, s.a.v.a., hadisa.
Kakva veza postoji između zadovoljstva Allaha i pravednosti sa ovakvim značenjem? Da li je svako s kim je Allah zadovoljan, pravedan u ovom posebnom značenju, kako ehli sunnet podrazumjeva? Jer kao što smo već vidjeli časni Kur'an kaže da oni koji vjeruju i čine dobra djela, Allah je zadovoljan njima i oni su zadovoljni Njime.
- Po onom što smo rekli trebalo bi da je jasno i tumačenje časnog ajeta 18 iz sure El-Feth o onima koji su dali prisegu ispod drveta. Kada dodamo časni ajet 10 iz sure El-Feth, bit će potvrđeno ono što smo rekli pod brojem 3: Oni koji su se zakleli na vjernost – zakleli su se, doista, na vjernost samom Allahu – Allahova ruka je iznad ruku njihovih! Onaj ko prekrši zakletvu krši je na svoju štetu, a ko ispuni ono na što se obavezao Allahu, On će mu dati velliku nagradu. (El-Fath, 10)
Nadamo se da je odgovor jasan. Prvom prilikom ćemo, ako Bog da, odgovoriti na treće pitanje.
Molimo Allaha da vam podari sve najbolje.
Selam alejkum
__________________________________
[1] Buharijeva zbirka hadisa, hadis broj 114, 3053, 3168, 4431, 4432, 5669 i 7366; Muslimova zbirka hadisa, hadis broj 1637 u trima predajama, Musned Ahmeda ibn Hanbela, hadis broj 1935, 2676, 2990, 3111 i 3336.
[2] Buharijeva zbirka hadisa, hadis broj 6587.
[3] Buharijeva zbirka hadisa, hadis broj 6585.