Tevba – pokajanje – 1

Tevba – pokajanje – 1

I Zun-Nunu, kad srdit ode i pomisli da mu Mi ništa ne možemo učiniti, pa potom u tminama poče zazivati: “Nema božanstva osim Tebe! Slavljen si Ti! Ja sam bio od onih koji su se prema sebi ogriješili!” –  i njemu se odazvali i iz jada ga spasili! Eto, tako Mi spašavamo vjernike.[1]

Naša rasprava je u vezi dove i ibadeta; rekao sam da ibadet, ako se ispravno vrši, htio ne htio, povlači za sobom stvarno približavanje čovjeka Bogu. Čovjek se, bez da u pitanju bude metaforička sumnja, podčinjavanjem približava Bogu. Drugim riječima, pokoravanje je “suluk”, tj. kretanje prema Bogu.

Reći ćemo nešto o prvom stajalištu suluka (puta).

Pokajanje

Prva tačka od koje čovjek mora da počne ako hoće da pođe na put prema svom Bogu i da Mu se približi, jeste ovo stajalište. Znači, za nas koji nismo učinili korak ka tome, rasprava o uzvišenim položajima pobožnjaka nema koristi. Ako smo ljudi od riječi, mi moramo da vidimo koji je prvi stupanj približavanja i putovanja ka Bogu, koje je to mjesto i odakle mi moramo da počnemo u svom ibadetu i pokoravanju.
Prvo stajalište kretanja prema Bogu je tevba (pokajanje od grijeha).

Šta znači tevba? Kakva je suština tevbe za čovjeka u psihološkom smislu, i kakav efekat ima u duhovnom smislu? Po mišljenju mnogih od nas, tevba je radnja, i nikad ne razmišljamo o tome da tevbu (pokajanje) analiziramo u psihološkom smislu. U principu, pokajanje je jedna od ljudskih karakteristika u odnosu na životinju. Znači, čovjek ima mnoge karakteristike, odlike, uzvišenosti i uzvišene talente koji ne postoje ni u jednoj životinji. Jedan od ovih uzvišenih talenata u čovjeku je sposobnost kajanja zbog grijeha. Pokajanje se ne sastoji od pukog izgovaranja rečenice: “estagfirullah rabbi va etubu ilejh” (“Tražim od Boga oprost i pokajanje od grijeha”). Pokajanje je jedno psihološko i duhovno stanje i duhovna revolucija u čovjeku koji izgovara rečenicu: “Tražim od Allaha oprost i pokajanje od grijeha.“ To je izraz ovog stanja, ne samo stanje, ne samo tevba, kao kod mnogih drugih stvari kod kojih samo njihovo izgovaranje nije ta istina, već ono koje pokazuje tu istinu. To što mi nekoliko puta na dan kažemo: “Tražim od Allaha oprost i pokajanje od grijeha”, ne smijemo misliti da smo nekoliko puta činili pokajanje u toku dana. Ako se jednog dana stvarno pokajemo, mi ćemo sigurno preći razine i položaje bliže ka Allahu.

Obratite pažnju! Ovdje u uvodu hoću da izložim sljedeće:

Razlika koja postoji između neživih stvari i biljaka i životinja je ta da nežive stvari nemaju ovaj talenat kojim bi pokretale sebe na unutrašnju promjenu i u pravcu svog toka ili kretanja. Kao kod kretanja koje zemlja čini oko sunca, ili kretanja kamena koji je bačen sa visine i ide ka zemlji. To je sigurno. Znači, kamen koji bacite kreće se u jednom određenom pravcu i nastavlja da vrši svoje kretanje u istom pravcu i nije moguća promjena kretanja, ili pravca, koja potiče iznutra od ovog kamena. Mora da se pojavi jedan faktor izvana da promijeni pravac kretanja ovog kamena ili nežive stvari, bilo da je ovaj faktor otjelovljen, ili da bude u obliku talasa. Na primjer, “Apolo” ili “Luna”, koji su lansirani u svemir, nikada ne mogu da promijene svoje pravce iznutra, dok ih spolja ne navedu da promijene pravac. Ali, živa bića, kao što su biljke i životinje, imaju tu sposobnost da mijenjaju svoj pravac. Znači, ako se suočavaju sa nekim uslovima koji nisu u skladu s njihovim životom, mijenjaju pravac. Ali, u vezi sa životinjama stvar je mnogo jasnija. Na primjer, jedan ovan, ili golub, ili čak jedna muha, kada se kreću, čim se suoče sa preprekom, odmah mijenjaju svoj pravac, i čak je moguće da to bude za sto osamdeset stepeni, znači, tačno nasuprot prvobitnom pravcu. Čak su i biljke takve, znači, i biljke pod uslovima i u određenim granicama sebe iznutra vode i mijenjaju svoj pravac. Korijen jednog drveta koji se kreće pod zemljom, ako naiđe na kamen, sam mijenja pravac. Čim shvati da ne postoji put i mjesto, mijenja svoj pravac. Očigledno je da je i čovjek otprilike kao biljka i životinja, znači mijenja pravac.

Pokajanje je za čovjeka mijenjanje pravca, ali ne jednostavno mijenjanje, kao mijenjanje pravca koje čine biljka ili životinja, već jedna vrsta mijenjanja pravca koje je specifično za samog čovjeka, i u psihološkom i duhovnom smislu vrijedno je analize, pažnje i proučavanja.
Pokajanje je jedna vrsta unutrašnje revolucije, neka vrsta pobune, neka vrsta revolucije od strane čovjeka protiv samog sebe. Biljka mijenja svoj pravac, ali se ne buni protiv sebe, ne može da se pobuni, nema sposobnost. Kao što postoji ova razlika između biljaka i nežive prirode, da neživa priroda ne može izunutra da mijenja pravac radi opstanka, kao što ova čudna sposobnost postoji u biljkama i životinjama, u čovjeku postoji još čudnija sposobnost, a to je da se on iznutra buni protiv sebe. Stvarno se buni, diže se protiv sebe. Stvarno čini revoluciju. Nema prepreke i nije  problem u tome da se pobuna i revolucija desi od strane dva različita i posebna bića. Naprimjer, u jednoj zemlji neki imaju vlast, posle dođu neki drugi ljudi i bune se protiv njih i dižu revoluciju. Dobro, ovo je shvatljivo, to su različiti ljudi. Oni koji imaju vlast činili su zulum i nepravdu prema njima i ovi su nezadovoljni i revoltirani. Odjednom, oni prave revoluciju, uzimaju vlast od suprotne strane i sami zauzimaju njihova mjesta. Ovome nema prigovora, ali šta je ono što unutar suštine jedne osobe uzrokuje pobunu i revoluciju, i što čini da se čovjek sam buni protiv sebe? Zar može jedna osoba da se pobuni protiv sebe? Da, može.
Razlog je taj da čovjek, suprotno onome što sam misli, nije jedna osoba. On je jedan jedinstven čovjek, ali složen, ne jednostavan. Znači, mi koji sjedimo ovdje, po komentaru koji postoji u hadisu, mi smo jedna neživa stvar koja ovdje sjedi. Jedna biljka je sjela ovdje, jedna životinja koja ima žudnju sjela je ovdje. Jedna zvijer je sjela ovdje. Jedan šejtan je sjeo ovdje i jedan je melek istovremeno sjeo ovdje. Znači, da je čovjek, po navodu pjesnika, rijetka mješavina, kod koga su sve karakteristike skupljene u njegovoj suštini. Ponekad je to pohotna životinja, čija je manifestacija svinja. Ova svinja, koja postoji u biti čovjeka, uzima vlast i ne daje priliku toj zvijeri, šejtanu i meleku. Odjednom, od strane jednog od njih izbija revolucija protiv nje, cijela situacija se mijenja, a jedan novi režim vlada suštinom čovjeka. Čovjek grješnik je taj čovjek čija životinjska bit vlada njegovom suštinom, ili čija šejtanska suština njim vlada, ili kod koga zvijer vlada njegovom suštinom, i tada su jedna uzvišena i melekanska sila u njegovoj suštini zatvorene.

Pokajanje je ta unutrašnja pobuna, kada uzvišena ličnost suštine čovjeka, odjednom diže revoluciju protiv niskih ličnosti njegove suštine, koje vladaju tom unutrašnjom zemljom, sve ih hvata i stavlja u zatvor, i sama, uz pomoć vojske, uzima vlast. Ovakav oblik i stanje ne postoji u životinji i biljci. Takođe, može da se desi obrnuto. Znači, ponekad se niske ličnosti suštine čovjeka pobune protiv njegovih uzvišenih ličnosti, hvataju ih, stavljaju u zatvor i uzimaju vlast u zemlji.

[1] Enbija, 87-88.