Poslanikov metod u odgoju djece
Poslanikov metod u odgoju djece
Ummu-l-Fadl, žena Abbasa ibn Abdul-Muttaliba, bila je dojilja hazreti Husejna, Poslanikovog unuka. Ona kazuje: “Jednoga dana Poslanik je od mene uzeo Husejna, koji je tada još bio dojenče, i prislonio ga je sebi na prsa. Dijete se tom prilikom pomokrilo na Poslanikovu odjeću. Ja sam tako žustro povukla dijete iz Poslanikovog naručja prema sebi da je ono zaplakalo. Poslanik mi tada reče: ‘O Ummu-l-Fadl, polahko, moju odjeću čisti voda, ali šta može ukloniti ovu prašinu (stresa i uznemirenja) sa srca Husejnovog?’”[1]
Dojenče i pored svoje tjelesne i duševne nemoći razumije ljubav koja mu se poklanja. Ono također shvata grubost i surovost. U ljubaznom postupku uživa, a u grubosti biva onespokojeno. Od oštrine i ljutnje odgajatelja na psihi djeteta nastaju ožiljci i bivaju razlog njegove iskompleksiranosti i gubitka ličnosti. Uklanjanje ovoga mentalnog stanja je izuzetno teško. Zato je časni Poslanik, s.a.v.a., dadilji hazreti Husejna rekao: “Moju odjeću očistit će voda, ali šta može otkloniti prašinu poniženosti i osjećaja niže vrijednosti sa srca djeteta?” Ova Poslanikova odgojna metoda odnosila se i na dojenčad drugih ljudi i predstavljala je dužnost i obavezu svih roditelja.
“Kada bi Poslaniku donijeli novorođenče – zbog učenja dove ili nadijevanja imena – on bi iz poštovanja prema bližnjima dijete uzimao u svoje naručje i držao bi ga u krilu. Dešavalo bi se da se dijete pomokri u Poslanikovom krilu. Osobe koje su bile prisutne žustro bi pokušale ukloniti dijete, da ne bi uprljalo Poslanika. Poslanik, s.a.v.a., bi im to zabranjivao i govorio bi da ne postupaju tako zbog mokrenja djeteta, već da dijete puste da se slobodno izmokri. Kada bi se završila dova i davanje imena, članovi porodice bi sa punim zadovoljstvom preuzimali svoje dijete i na Poslaniku ne bi uočavali ni traga neraspoloženja ili nelagode. Kada bi oni otišli, Poslanik bi oprao svoju odjeću.”[2]
Iz ovog hadisa možemo izvući tri vrlo važna zaključka:
1) Časni Poslanik je za izražavanje poštovanja prema muslimanima koristio sve načine i sva sredstva. Između ostalog, njihovu dojenčad je toplo i s ljubavlju uzimao u naručje i govorio im nježne riječi. Jedan od ciljeva takvog Poslanikovog postupka koji se navodi u hadisu jeste iskazivanje poštovanja prema roditeljima djeteta.
2) Beba na osnovu prirodne potrebe mokri, i pri tome nije upoznata sa poželjnim ili nepoželjnim društvenim običajima.
Časni Poslanik je kazao: “Ne budite žustri u pogledu mokrenja djeteta. Pustite da se dijete slobodno pomokri.”
Osim toga, žustra i oštra reakcija te prisiljavanje djeteta da prekine sa mokrenjem, bez ikakve sumnje, suprotni su očuvanju zdravlja i higijene djeteta.
3) Oštri roditeljski postupci uzrokuju ponižavanje djeteta, štete njegovoj psihi i muče je. Psihološki lomovi djeteta nose loše posljedice u životu koji slijedi. Oni koji su voljni da započnu s lijepim odgojem svoga djeteta ne trebaju dozvoliti da se na njegovom unutrašnjem biću nakuplja prašina ružnih otisaka i psihičkih oštećenja.
Časni Poslanik je pozvao ljude na namaz i sa njim je bio i hazreti Hasan, sin hazreti Fatime. Posadio ga je pored sebe i zanijetio namaz u džematu. Jednu od sedždi je dosta oduljio. Prenosilac hadisa kazuje: “Ja sam podigao glavu i ugledao malog Hasana kako je ustao sa svog mjesta i sjedi na Poslanikovim ramenima. Kada se namaz završio, ljudi upitaše: ‘O Božiji poslaniče, šta bi pa si toliko oduljio, ovakvu sedždu kod tebe još nismo vidjeli, da ti nije stigla Objava?’ On reče: ‘Ne, nije Objava. Dok sam bio na sedždi, moje dijete Hasan mi se popelo na ramena, pa nisam htio žuriti i dijete spuštati na zemlju. Sačekao sam toliko da dijete samo siđe.’”
Ovo je jasan primjer koliko je Poslanik imao poštovanja prema svom maloljetnom unuku pred svim ljudima. Otezanjem sedžde iskazao je najveće poštovanje svom unuku, a svima je stavio do znanja kako se odgaja dječija ličnost i kako se postiže njegova samostalnost.
Međutim, Poslanik je na isti način izražavao poštovanje i prema djeci ostalih ljudi. Kako je u praksi pazio na duh svojih potomaka, jednako je pazio i na duh i osjećanja djece ostalih ljudi.
Imam Sadik, a.s., prenosi da je Poslanik predvodio podne-namaz u džematu i onda je dva posljednja rekata otklanjao vrlo brzo, izostavljajući mustehabe. Nakon namaza džematlije upitaše: “O Božiji poslaniče, je li se u toku namaza nešto dogodilo?” A Poslanik upita: “A jeste li to vi nešto primijetili?” Odgovoriše: “Pa dva posljednja rekata si klanjao veoma brzo?” “A zar niste čuli plač i zapomaganje djeteta?” – upita on.[3]
Dakle, Božiji poslanik jednom zbog svog unuka oduljuje sedždu, a drugi put, zbog djeteta drugog čovjeka, ubrzava namaz i u oba slučaja iskazuje poštovanje djetetu i praktično pokazuje lekciju odgoja djetetove ličnosti.
Poslanik, s.a.v.a., je sjedio kad su mu došli Hasan i Husejn, a.s. Iz poštovanja prema njima on ustade da ih dočeka. Djeca su slabo hodala i prođe dosta vremena, a oni se ne pojaviše. Poslanik hitro ode pred njih, uze ih u naručje i stavi na svoja ramena. Potom im je, vraćajući se, govorio: “Draga djeco, kako vam je samo dobra jahalica, ali i kako ste vas dvojica dobri jahači.”[4]
U ovom primjeru je časni Poslanik u nekoliko oblika svojim unucima iskazao poštovanje. Ustajanjem pred njima, iščekivanjem, prihvatanjem i stavljanjem na svoja ramena, ukazao im je poštovanje djelom, a završnom izjavom “dobri jahači” iskazao im je poštovanje i riječima. Zanimljivo je da je ovo poštovanje Poslanik, s.a.v.a., obično iskazivao pred drugim ljudima, tako da je polučivao dva učinka:
Prvo, korijen dječije ličnosti snažnije jača kada se to pokazuje pred svijetom; Drugo, ovim putem je ljudima davao lekciju iz odgoja djeteta, a zahvaljujući ovoj javnoj Poslanikovoj praksi, ni druga djeca nisu bila lišena njegove očinske pažnje i poštovanja.
[1] Hedijjetu-l-ahbab, str. 176.
[2] Biharu-l-envar, sv. 6., str. 153.
[3] Kafi, sv. 6., str. 48.
[4] Biharu-l-envar, sv. 10., str. 80.
