Poslanikova ljubav prema ummetu (1)
Jedan od časnih kur’anskih ajeta koji opisuje uzvišena Poslanikova svojstva je 128. ajet sure Tevbe.
لَقَدْ جَاءكُمْ رَسُولٌ مِّنْ أَنفُسِكُمْ عَزِيزٌ عَلَيْهِ مَا عَنِتُّمْ حَرِيصٌ عَلَيْكُم بِالْمُؤْمِنِينَ رَؤُوفٌ رَّحِيمٌ
Došao vam je Poslanik, između vas je, i, što ćete na muke naići, teško mu je! On silno želi da se uputite, a prema vjernicima sažaljiv je i samilostan je.[1]
Koliko mi zbilja vjerujemo u ovaj časni ajet? Ako neko istinski povjeruje u ovaj ajet sigurno će mu se život u potpunosti izmjeniti. Ako neko povjeruje u ove Božije riječi vezane za časnog Poslanika, s.a.v.a. koje nimalo nisu obične neće više živjeti sam. Većina nas ljudi pati od usamljenosti. Patimo što nemamo nekog većeg iznad sebe ko će nas voljeti, ko će voditi brigu o nama, misliti nas, da mi osjetimo njegovu brižnost. Tu prazninu pokušavamo ispuniti sa hiljadu drugih dunjalučkih stvari, ali nijedna od njih nije sposobna da nam nadomjesti ono što nam nedostaje. Nijedna nije u stanju zadovoljiti potrebe našega srca. Mi smo poput male djece koja imaju potrebu za ljubavlju i pažnjom odraslih. Mi do kraja života nećemo izaći iz stanja djetinjastosti u odnosu prema Poslaniku. Mi smo prošli i iza sebe ostavili period djetinjstva u kojem smo imali jaku potrebu prema roditeljima. Taj period traje nekoliko prvih godina života u kojem se dijete oslanja na roditelje i sva svoja osjećanja usmjerava prema njima. I roditelji trebaju u tom periodu puno iskazivati ljubav prema djeci. Kada izađemo iz perioda djetinjstva naša ovisnost o duhovnim roditeljima postaje sve veća. Ali često ne pronalazimo te roditelje i umišljamo da zapravo i nemamo potrebu za njima. Svi smo mi djeca i niko ne treba misliti da je sam sebi dovoljan i da nema potrebu za nekim “odraslim” i većim. To je greška. Ljudi koji misle da nemaju potrebu za nekim većim od sebe zapravo su ljudi tvrdog srca. To su oni koji su izgubili duhovne roditelje. Naši duhovni roditelji su Božiji prijatelji, a na čelu sviju njih je naš Poslanik, s.a.v.a. Dijete ne može živjeti bez roditelja. Naš Poslanik ima očinsko pravo i nad Božijim poslanicima. Časni poslanik je otac svim Imamima, otac svim poslanicima. Sulejman, a.s. u svojim šapućućim moljenjima kaže:
“O veliku ruhu putem tebe se nama spušta objava! Posredstvom tebe Gospodar obraća pažnju na nas. Ti nam olakšavaš shvatanje Božijih riječi.”
Sulejman, a.s. čini tevesul na dušu koja se stvorena prije stvaranja nebesa i Zemlje, na prvo svjetlo koje je Allah stvorio.
I od drugih poslanika se prenose riječi koje svjedoče zaljubljenički odnos prema našem Poslaniku. Oni izgovaraju fraze slične onima koje mi učimo u Zijaretu Džame’e ili u dovi Tevesul. Nema nikave sumnje da je naš Poslanik poglavar svih poslanika, pa šta je tek onda nama?!
Ja i Ali smo dva oca ovoga ummeta.
Kada jedan zapovjednik vojske kaže vojniku: ja sam tebi kao tvoj otac, koliko se taj vojnik lijepo osjeća?
Ma koliko vaši roditelji bili brižni za vas, ne mogu biti brižni kao Poslanik.
Poslanik je istinski otac cijelom ummetu. Ma koliko mi bili brižni očevi (roditelji) ne možemo biti brižni kako Poslanik. Koliko puta godišnje mi gledamo ocjene svoje djece? Po nekim predajama naša djela se svakog dana izlažu Poslaniku. Da li je Poslanik na to ravnodušan? Da li možda (neuzubillah) kaže:
O Bože, što ja moram svaki dan posebno pregledati djela svakog mog sljedbenika, nisam besposlen, umorio sam se više! Da li Poslanik tako postupa? Jasno da ne postupa. Da li je primoran da tako postupa pa da kaže:
Ja imam ovu obavezu, dosta mi je više i nje!
Da li to radi, ne daj Bože, iz znatiželje? Zašto Poslanik gleda naša djela? Zaista je teško povjerovati u toliku Poslanikovu brižnost. Osim evlija Božijih teško da neko može u to da povjeruje. Koliko mi zbilja vjerujemo i prihvatamo istinitost ovog ajeta? Koliko mi živimo sa takvim ocem koji nam je stalno nad glavom? Kada oplakujemo Imam Husejna, a.s. mi imamo jedan pogled i na Poslanika. Zašto mi plačemo za Husejnom? Plačemo jer je njegov sin bio je obespravljen. Teško nam je zbog Poslanika, to je njegov sin. To je upravo ono što je Imam Husejn govorio na dan Ašure.
“Zar ja nisam sin vašeg Poslanika, sin njegove kćerke?”
U posljednjim trenucima života Šimra je pitao upravo to:
“Znaš li da sam ja sin vašeg Poslanika?”
Mi tugujemo zato što je on dio Poslanikovog tijela. Da li mi srcem živimo sa Poslanikom? Zašto nam se kaže da kada čujemo njegovo ime glasno donesemo salavat? Zašto mi kada pogriješimo namazu i činimo sehvi sedždu trebamo na sehvi sedždi donijeti salavat na Poslanika? Zar to ne znači:
O Poslaniče Božiji, tebi se izvinjavamo što smo pogriješili? Toliko smo mi stalno u prisustvu Poslanika da kada pogriješimo u namazu trebamo se njemu izvinuti! Njegovo ime, njegov spomen je u našim namazima, ne prije ili poslije namaza. Činimo kijam i ruku’ kako bi na kraju namaza u šehadetu izgovorili njegovo ime i svjedočili njegovo poslanstvo. Kao da su sva stajanja u namazu, pregibanja , sedžde, sva učenja časnih kur’anskih ajeta, svi tespihi (slavljenja), tekbiri (veličanja Boga) bila uvod da njemu predamo selam! Na kraju namaza kažemo:
Esselamu alejke ejuhe nnebijju ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Jasno je da nije neko veliko umijeće vjerovati u Boga, jer čovjek ne može tako lahko negirati Boga. Uzvišeni Gospodar u Kur’anu kaže da kada bi mušrike i kafire pitao ko je vaš Gospodar zasigurno bi rekli: Allah. Umijeće je povjerovati u Poslanika. Da li smo mi povjerovali u Poslanika? Kada smo povjerovali da li smo povjerovali u njega sa svim onim opisima i svojstvima koje on ima ili vjerujemo u njega bez ovih svojstava o kojima Allah govori? Preispitajmo svoje vjerovanje u Poslanika i pogledajmo u koja njegova svojstva imamo uvjerenje? Ta svojstva su izuzetno lijepa. Zar je teško onda povjerovati u njega kada povjerujemo u svu tu ljepotu i dobrotu koju on ima sa sobom, a koja je u našu korist jer oživljavaju naša srca. Pa zašto onda ne živimo sa njim?
[1] Tevba, 128.
