Poslanikovi posljednji dani
Poslanikovi posljednji dani
Sprječavanje pisanja oporuke
Uprkos visokoj temperaturi i težini bolesti, Božiji Poslanik, s.a.v.a., je, oslanjajući se na Alija, a.s., i Fadla ibn Abbasa, izašao prema džamiji kako bi predvodio namaz i time presjekao put onima koji su bili planirali prisvojiti hilafet i vođstvo, za čim su otprije žudili, i koji su pokazali neposlušnost naspram Poslanikovih zapovijedi za odlazak u Usaminu vojsku. Božiji Poslanik, s.a.v.a., se nakon namaza okrenuo prema ljudima i rekao:
يَا أَيُّها النَّاسُ! سُعِّرتِ النَّارُ، وَ أَقبَلَتِ الْفِتنُ كَقِطَعِ اللَّيلِ الْمُظْلِمِ، وَ إِنّي وَ اللّه لا تُمسِكُونَ عَلَيّ شَيئًا، إِنّي لَمْ أُحِلّ لكُم إِلّا مَا أَحَلّ لَكُم اللهُ، و لَم أُحَرِّمْ عَلَيكُم إِلّا مَا حَرَّمَ عَليكُم اللهُ .
“Ljudi, zapaljena je vatra i smutnje su navalile poput tmine noći. Tako mi Allaha, vi se nemate ni za što uhvatiti protiv mene, jer doista nisam učinio dozvoljenim ništa osim onoga što je Allah učinio dozvoljenim niti sam učinio zabranjenim išta osim onoga što je Allah učinio zabranjenim.”[1] Ovim ih je još jedanput upozorio da ne budu neposlušni prema njemu, iako su se na horizontu pojavile zle namjere koje će privući velike nesreće na ummet kada ga predvode neznalice.
Poslanikova, s.a.v.a., bolest se pogoršavala i ashabi su se okupili u njegovoj kući, a pridružili su im se i oni koji su odustali od Usamine vojske pa ih je Božiji Poslanik, s.a.v.a., ukorio zbog odustajanja, a oni su iznijeli neopravdane izgovore. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je onda na drugi način pokušao zaštititi ummet od pada i propasti pa je prisutnima rekao:
ايتُونِي بِدَوَاةٍ وَ قِرْطَاسٍ أَكْتُبْ لَكُمْ كِتَابًا لَا تَضِلُّوا بَعْدِي أَبَدًا!
“Donesite mi tintu i list da vam napišem pismo nakon kojeg nećete zalutati.” Omer ibn Hattab je rekao:
إنَّ رسولَ اللهِ، صلَّى اللهُ عليهِ وسلَّمَ، قَد غَلَبَهُ الْوَجعُ، وَعِندَكُمُ الْقُرآنُ، حَسبُنا كتابُ اللهِ!
“Doista, Božijeg Poslanika je savladala bolest. Među vama je Kur'an, dovoljna nam je Božija Knjiga.”[2] Tako je izbila prepirka i razilaženje među pristunima, a žene su iza zastora govorile: “Donesite Božijem Poslaniku ono što je tražio.” Omer je rekao: “Šutite vi! Jer vi ste doista poput žena oko Jusufa, a.s.: kada se razboli, vi cijedite svoje oči, a kada je zdrav, hvatate se za njegov vrat.” Božiji Poslanik, s.a.v.a., im je rekao:
هُنَّ خَيرٌ مِنْكُمْ!
“One su bolje od vas”[3] i potom:
قُومُوا عَنِّي فَلَا يَنْبَغِي عِنْدِي التَّنَازُع!
“Udaljite se od mene. Nije dozvoljeno prepirati se kod mene.”[4]
Koliko li je ummetu trebalo ovakvo Poslanikovo pismo! Kad god bi se toga sjetio, Ibn Abbas je izrazio žaljenje govoreći: “Sva nesreća je bila u tome što su spriječili Poslanika, s.a.v.a., da nam napiše posljednje pismo.”[5]
A Poslanik milosti, s.a.v.a., nije navaljivao na pisanju oporuke nakon razilaženja u njegovom prisustvu iz straha da će ga oni još više vrijeđati i poreći još veće stvari jer je iz načina njihovog govora i obraćanja saznao šta im prolazi kroz misli pa im je, kada su ga ponovo zamolili da im napiše oporuku, rekao:
أَ بَعْدَ الَّذِي قُلْتُم؟
“Zar nakon onoga što ste mi govorili?”[6] Oporučio im je tri stvari, ali historijske knjige ne spominju osim dvije od te tri, a to su protjerivanje mnogobožaca s područja Arabije i nagrađivanje izaslanstava onako kako ih je on nagrađivao.[7]
Veliki učenjak Muhsin El-Emin El-‘Amili komentarisao je ovo ovim riječima: “Ko dobro razmisli, neće sumnjati u to da su prenosioci predaja treću stvar prešutili namjerno, a ne zbog zaborava, i da ih je politka primorala da je prešute i da se prave da su je zaboravili, a ta je treća stvar upravo onao zbog koje je Božiji Poslanik, s.a.v.a., tražio tintu i list kako bi je izdiktirao.”[8]
[1] Es-Siretu-n-nebevijje, sv. 4, str. 653-654; Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 2, str. 215-216.
[2] Musnedu Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 325 i 336; Sahihu-l-Buhari, sv. 5, str. 137 i sv. 7, str. 9; Sahihu Muslim, sv. 5, str. 76; Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 2, str. 55; Imta'u-l-esma’, sv. 2, str. 132.
[3] Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 2, str. 244; El-Mu'džemu-l-evset, sv. 5, str. 288; Medžme'u-z-zevaid, sv. 9, str. 34; Kenzu-l-‘ummal, sv., str. 5, str. 644.
[4] Ovaj događaj je jedan od apsolutno najcrnjih događaja u životu ashaba s Božijim Poslanikom, s.a.v.a. Ne postoje riječi koje mogu opravdati ovakvo ponašanje! Ovdje ćemo ukazati na nekoliko velikih prijestupa koje su počinili ashabi na čelu s Omerom ibn Hattabom:
-
- Vrijeđali su Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pripisivali mu da bunca, njemu, koji je bezgrešan i zaštićen. Časni Kur'an je o vrijeđanju Božijeg Poslanika, s.a.v.a., rekao: One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali Allah će i na Ovom i na Onom svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti. (El-Ahzab, 57)
- Suprotstavljali su se Božijem Poslaniku, s.a.v.a., nisu izvršili njegovu naredbu niti dopustili drugima da to učine. Časni Kur'an je o neposlušnosti prema Poslaniku, s.a.v.a., rekao: Kada Allah i Posalnik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta. (El-Ahzab, 36) i: A onoga ko se bude protiv Allaha i Poslanika Njegova dizao i preko granica Njegovih propisa prelazio – On će u vatru baciti, u kojoj će vječno ostati; njega čeka sramna patnja. (En-Nisa, 14)
- Podizali su glas i galamili u prisustvu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a Uzvišeni Allah je to strogo zabranio: O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njime glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primjetite. (El-Hudžurat, 2)
- Prepirali su se u prisustvu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i nisu mu se obratili da im riješi nastali spor, iako je to Uzvišeni Allah učinio obaveznim i znakom vjerovanja: O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše. (…) I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (En-Nisa, 59 i 65)
- Rasrdili su i uznemirili Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i zato ih je on istjerao iz kuće. Odbacili su Poslanikov časni sunnet kada su rekli: “Dovoljna nam je Božija Knjiga”, a Uzvišeni Allah je rekao: Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku njegovu, i bližnjim njegovim, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima – da ne bi prelazilo iz ruku u ruke bogataša vaših; ono što vam Poslanik kao nagradu da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite; i bojte se Allaha jer Allah, zaista, strahovito kažnjava.“ (El-Hašr, 7) iako je, nažalost, praksa pokazala da prvi halife nisu znali ni obične riječi iz Kur'ana, kao što je riječ ebb u suri En-Naba, koju prvi halifa nije znao šta znači, ili kelale i slično.
[5]Emali-l-Mufid, str. 36-37; Et-Taraif, sv. 4, str. 33; Biharu-l-envar, sv. 22, str. 474; Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 2, str. 244; Sahihu-l-Buhari, sv. 1, str. 37; Imta'u-l-esma’, sv. 14, str. 445.
[6] I'lamu-l-vera, sv. 1, str. 265; Biharu-l-envar, sv. 22, str. 469.
[7] To je zbilja čudno! Kada sljedbenici škole halifa govore o ashabima, čovjek bi pomislio da se radi o najodabranijim ljudima koji su davali sve od sebe da bi došli do Upute, spoznali Uputu i širili je. Ali apsurdno je kada vidimo da su svjesno ne samo odbijali Uputu s njenog izvora već i vrijeđali i omalovažavali Poslanika Upute kad je želio napisati Uputu. Kako možemo reći da su ashabi bili i na nivou običnih ljudi, a “zaboravili” su treću oporuku svog Poslanika, s.a.v.a.? Zar bi obični ljudi zaboravili treću od svega tri oporuke svog običnog oca koji im ih je oporučio pred svoju smrt? Koliko li su uvažavali svog Poslanika i pridavali važnost njegovim uputama kad desetine hiljada ashaba nisu sačuvali treću od svega tri oporuke? Naravno, poštovaoci ashaba bi odgovorili da su oni toliko bili pogođeni smrću Poslanika, s.a.v.a., da nisu bili pri sebi i zato su zaboravili, što su uobičajena opravdanja, ali kako nisu zaboravili potrčati da otmu vlast, a ostavili su tijelo Poslanika, s.a.v.a., neopremljeno i neukopano?
[8] E'janu-š-ši'e, sv. 1, str. 294; također pogledati: Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 2, str. 244.
