Povratak hadžija
Povratak hadžija
Masa glava obrijanih s hadždža se vraćaše, poput rijeke žuborne putem putovaše.
Kamile, pod vrelinom žestom, natovarene, put prevaljivaše.
Hodočasnici pocrnjela lica, srca ispunjenih imanom, s uzdama u rukama hodaše.
Usana isprištanih žeđom…
Vrelo Sunce lobanje poput ćasa punih ulja na vatri na ključanje nagnalo bijaše.
Vreli pustinjski kamenčići njihove bose noge pržahu.
Žedno dahtanje jedina muzika u toj tečnoj grupi bijaše.
S vremena na vrijeme bi poj zikira, poput jutarnjeg povjetarca, prostorom prolelujao.
Sve što su oči mogle sagledati bijahu hadžije što poput konopa razvriježenog se kretaše.
U onoj pustinji prepunoj vreline iznenada se prolomi glas Objave:
„O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu!“
Ah, kakvo je ovo mjesto za poruku?!
Kakvu li to veliku poruku na plećima nosi, a da je još nije dostavio?!
U ovoj pustinji! U ovom ništavilu uzavrelom!
I među licemjerima ovoga vremena!
Možda strepnja bijaše u Poslanikovoj misli pa Objava stiže:
„…a Allah će te od ljudi štititi.“
Odlučnost Poslanikova se ispuni i on naredi:
Oko ove „oaze“ ćemo se okupiti. One što prođoše i one koji za nama dolaze zovnite: Okupite se! Stigla je važna naredba!
Ona „oaza“ što se počasti Alijevim imenom „mašrik velajeta“ postade, a oni paćenici što im se koža uz kosti bijaše pripila, a usne od žeđi osušile okupiše se, stomaci kamila im skrovište bijaše pred najezdama žarkoga Sunca što nikada tako ne žesti, u stanju čudnovatog isčekivanja, na najdostojnijem mjestu, prekrivaljkama i samarima jednu uzvisinu načiniše i Muhammed Emin (Povjerljivi), taj istinski i poslednji pejgamber, stade na uzvisinu. Stvoritelja, onako kako i dostoji, veliča, a potom od prisutnih zatraži da potvrde njegovo istinstvo i za svoje dostojstvo prema njima lebejk zatraži.
Tada, poput svih drugih nosilaca Božijeg poslanstva, uze ruku svoga „vasija“, svoga oporučenika, baš onoga što mu od djetinjstva sabesjednik i saputnik bijaše, znači Alija Hejdara, i – da ne bi bilo pogreške ili propusta – ruku mu u zrak kano pobjedniku što zasjede na stolicu vilajeta podiže i ovu milozvučnu melodiju uzviknu:
„Kome bijah predvodnik, Ali mu je predvodnik.“
Šta znam, tog dana su oni koji su čisti od ovog svijeta možda ušima glave luli milozvučnu melodije meleka i možda su istinovjernici grljenje i ples ljubavi meleka radosnih zbog ovog objaviteljskog namještenja vidjeli svojim očima kao što ja sada vidim.
