Prepoznavanje svojih potreba

Jedna on nepoželjnih stvari koja se dešava u čovjekovom životu je to da čovjek ne bude obaviješten o svim svojim potrebama i željama. To je jako ružno, ali se jako često dešava. Čovjek treba da je obaviješten o svemu što voli, sve ono što želi u ovom trenutku ali da su sve njegove želje objedinjene, i ne samo trenutačne već da budu obuhvaćene i one želje (stvari) koje će u budućnosti željeti, onda kada poodmakne u godinama i uđe u starost. Tada će imati drugačije želje. Ako čovjek malo uroni u razmišljanja, smiri se i ne dozvoli da bude iskompleksiran zbog nekih stvari kojih je lišen, ako prosvijetli svoje srce otkrit će te želje. Da ne idemo daleko, da ne idemo na kraj života, koje su to želje koje čovjek u ovom trenutku želi? Jako je ružno da čovjek toliko ne zna o sebi. Zbog čega čovjek nije obavješten o svemu onome što želi? On se stalno muči i bori da bi stigo do jedne od njemu omiljenih stvari. Nekada čovjeka drugi ismijavaju zato što nije postigao neku omiljenu stvar i onda se on zalaže svim snagama da dođe do nje, a zanemari brojne druge stvari koje također želi i do kojih treba doći. I te druge stvari mu mogu priuštiti veliki užitak. Treba i do njih doći. Čovjekove želje su ponekad toliko raznolike da su međusobno potpuno oprečne.

Čovjek želi jedan kutak da bude u zaštitništvu neke velike snage, da se u tom kutku osjeća toplo. Također želi i da raširi krila i da leti prostranim nebom slobodno kuda god on želi.  S jedne strane želi da bude jedno malehno biće u okrilju nekog velikog bića, a sa druge strane želi da bude veći od sviju. Ne smije ni jednu od tih želja zaboraviti i zanemariti.

Također voli i želi da uživa u ljepoti, ljepoti koja je sabrana u najmanjim stvorenjima poput nekog malog cvijeta ali i ljepoti koja je manifestovana u najvećim stvorenjima u prirodi poput planina. Uživa u veličanstvenosti prizora. Stvari koje čovjek voli su izuzetno raznolike. Čovjek ima potrebu za onim kutkom na koji se navikao i u kojem se osjeća toplo i zaštićeno ali ima potrebu i za raznolikošću, da obiđe i zaviri u svaki pedalj planete Zemlje. Ima potrebu za obje stvari. Želi ono za čim ga hvata nostalgija, nešto na što se naučio, za što je vezan, sa čim je otprije ostvario prisnost, ali također želi i nešto novo, drugačije, raznoliko.

Mi ne trebamo biti poput kamena koji se kotrlja niz planinu i tokom kotrljanja se oblikuje i poprima fin i gladak oblik. Nas ne trebaju drugi “kotrljati” i oblikovati. Krenimo da sami sebe oblikujemo, isklešemo. Pogledajmo šta mo mi, šta želimo biti i koje su naše potrebe?

Marhum Šahabadi, profesor irfana ajatolaha Homeinija, kaže:

Ako vi na položaju robovanja budete robovali Bogu kako bi dali odgovor svojim fitretskim potrebama puno je vrjednije od toga da robujete kako bi vam Gospodar na sudnjem danu dao nagradu za dobra djela.

Robovanje Bogu ili ibadet je čovjekova iskonska potreba, ali oni koji rade i zalažu se kako bi dobili nagradu na sudnjem danu izloženi su jednoj velikoj opasnosti koja se zove umišljenost ili oholost. Po riječima Poslanika da su činili grijeh bolje bi im bilo nego da su se uzoholili ibadetom. Zašto su se uzoholili? Zato što nisu uživali u pokornosti i robovanju. Oni pokornost i robovanje Bogu ne vide kao svoju potrebu. Svoj ibadet nisu počeli od svoje potrebe. Svoj ibadet su počeli od Božije naredbe. Ne uživaju u ibadetu i onda postaju oholi. Otprilike je nemoguće da se takvi ljudi ne uzohole. Poslanik je jednom prilikom upitao ashabe: “Zašto ja na vama ne vidim slast ibadeta.” Oni su začuđeno upitali: “Šta je slast ibadeta? Rekao si da povjerujemo, povjerovali smo, da klanjamo, klanjali smo, da postimo, postili smo… Šta je sad slast ibadeta?” Rekao je: “Ne vidim skrušenost.” Ona se vidi na očima, i ne može se sakriti kao što se vidi i oholost, uznositost, umišljensot…

Čovjek treba sebe preispitati zašto klanja, kakve koristi ima od tog namaza. Treba početi iz početka. Neka se prispita i uvidi da ima potrebu za vjerom. Treba uživati u namazu. Kad tako pristupi vjeri i namazu onda će mu se srce stegnuti za grješnicima što oni ne uživaju u namazu, a ne da se, kako često postupamo, namrgodimo pred njima i izrazom lica im dajemo do znanja da smo samo mi ispravni, a ostali neispravni. Čovjek koji robuje iz potrebe nikada sebe ne smatra savršenim. Ne smatra da su mu ostali ljudi dužnici. Taj osjećaj da su svi ljudi nešto dužni nama vidi se na očima, ne može se sakriti. Danas imamo mobitele i možemo sebe uslikati dok nas drži taj osjećaj. Uradimo to jedanput, a onda se uslikajmo kada osjećamo da smo jako zaostali, kada nas obuzme osjećaj pokajanja. Neće nam trebati batinske uči da uvidimo razliku. Kada odemo na dženazu šehidu osjećamo se jako zaostalo. Trebamo se tada uslikati, a i u običnim stanjima.

Poslaniku su pričali da u Medini ima čovjek koji je najrevnosniji u namazu. Poslanik je rekao da ga ne poznaje. Čim je Poslanik rekao da ga ne poznaje ashabi su trebali tu stati. Ali oni su insistirali i rekli Poslaniku da će mu ga predstaviti. Čovjek je došao. Poslanik ga je upitao:

“Da li si ti taj za kojeg pričaju da je prvi čovjek u ibadetu u Medini?”

“Da.” – odgovorio je.

Poslanik je znao da on nije onakav kakvim ga predstavljaju pa ga je upitao:

“Da li si ti sada kada si ulazio u džamiju pomislio i u sebi osjetio da si bolji od svih drugih?”

“Naravno, bolji sam.”

Poslanik mu je rekao: “Odlazi.”

Taj čovjek je kasnije zbog pravde digao glas na Poslanika i rekao:

“O Poslaniče, nisi pravedan.”

Šta treba Poslanik da kaže ovakvom čovjeku? Ako ja nisam ko je onda?! Ti vjeruješ u moje poslanstvo?! U kakvo poslanstvo ti vjeruješ? Ako ne vjeruješ u moje poslanstvo ti si izašao iz vjere, a ako si povjerovao u moje poslanstvo onda si povjerovao u moju bezgrješnost. Ako vjeruješ u Kur’an u Kur’anu piše da on niša ne govori po hiru svome, sve je objava. Zašto uopšte klanjaš?

Isti taj čovjek je kasnije postao predvodnik haridžija.