Problemi s kojima se suočavali Imam Ali i Imam Hasan
Nakon trećeg halife Osmana na vlast je došao Imam Ali, mir s njime. Jedan od teških problema s kojima se on suočavao i zbog kojih su pokrenuti ratovi jeste to što je on pokušao ispraviti neke nepravilnosti koje su postojele u društvu. Nije dozvoljavao da se iz državne kase uzima novac kao što se prije uzimao. Upravo je to bio razlog zbog čega je on tokom svoje vladavine od četiri i po godine vodio rat i borio se s onim narodom kojem više nije bila dostupna državna kasa. On je više puta govorio da, dok je on na vlasti, neće se ponoviti nepravedna preraspodjela, već da će se povratiti u državnu kasu muslimana sve što je nezakonito dato i uzeto. Zbog tog pitanja hazreti Alija, mir s njime, na koncu je i pao kao šehid.
Nakon Imama Alija vlast je prešla u ruke Imama Hasana, mir s njima, i on je došao na mjesto svoga oca. Društveno stanje muslimana bilo je u specifičnoj situaciji. U to vrijeme istrajavanje Imama Hasana, mir s njime, na ratu s Muavijom ibn Ebi Sufjanom nije imalo drugog rezultata osim krvoprolića i nedaća za muslimane, jer su muslimanske snage na obama frontovima bile otprilike izjednačene i nije postojala nada u pobjedu jedne i poraz druge strane osim ogromnim ubijanjem. Imam Hasan, mir s njime, bio je suočen s posebnom situacijom. Nije imao drugog izlaza osim da se skloni i time spriječi bespotrebno prolijevanje krvi muslimana i obostrana ubistava koji ne polučuju nikakve plodove niti rezultate. Imamovim istrajavanjem i insistiranjem okoristila bi se samo vlast u Istočnom rimskom carstvu izvan i haridžije unutar zemlje. Da je došlo do sukoba između tih četiriju stotina ili petstotina muslimana toga vremena i da se insistiralo na ratu s Muavijom, Bog zna šta bi vlast Istočnog rimskog carstva učinila s muslimanima nakon tog rata, dokle bi došla opasnost koja je prijetila od haridžija i gdje bi okončala historija islama. Imam Hasan, mir s njime, napuštajući hilafet i čineći svoj historijski ustupak, očuvao je krv muslimana i snagu islama. Zatvorio je puteve zloupotrebe vanjskim i unutrašnjim neprijateljima, a da se nije predao i priznao Muaviju kao halifu i Zapovjednika vjernih.
Jedna od tačaka mirovnog sporazuma između Imama Hasana, mir s njime, i Muavije jeste ta da će Imam Hasan ibn Ebi Talib, mir s njime, potpisati mirovni sporazum pod uvjetom da se Muavija nikad ne oslovi kao Zapovjednik vjernih, tj. da ga nikada ne prizna kao halifu muslimana i Zapovjednika vjernih.
Oni koji misle da se Hasan ibn Ali, mir s njime, povlačenjem pokorio Muavijinoj volji, da je Muavija postao halifa muslimana, a da je Hasan ibn Ali, mir s njime, bio jedan od Muavijinih poslušnika, neka pročitaju ovaj vrijedan dokument Ibn Asira, poznatog historičara, koji potvrđuje neispravnost takvog uvjerenja:
“Nakon što se Hasan ibn Ali, mir s njime, povukao, a Muavija postao halifa i preuzeo državne poslove, jedan od haridžija po imenu Ferve ibn Nevfel Ašdže'i, koji se prije toga povukao s petstotina haridžija i otišao u grad Zur, rekao je:
‘Sada nema nikakve sumnje da se treba ratovati s Muavijom. Čim je Muavija došao na vlast i postao halifa muslimana, naša je dužnost da ratujemo s njim.’
Zbog toga su se spremili i krenuli prema Iraku. Došli su do palminjaka u blizini Kufe. U to vrijeme Imam Hasan, mir s njime, išio je iz Kufe prema Hidžazu. Kada je Muavija čuo da se Ferve ibn Nevfel, koji pripada skupini haridžija, s petstotina ljudi pobunio i da se ne želi pokoriti, možda u namjeri da učvrsti temelje mirovnog sporazuma s Imamom Hasanom, mir s njime, poslao je pismo Imamu. U njemu je naredio Imamu da ide u rat s Ferveom ibn Nevfelom, koji pripada haridžijama i da odbrani njihov napad. Nakon što to uradi, može nastaviti put za Medinu.”
Kada je Muavijino pismo stiglo do Imama Hasana, mir s njime, Imam se nalazio u mjestu Kadisijje ili u njegovoj blizini. U odgovoru je Muaviji napisao sljedeće:
“Kada bi mi se ukazala prilika da se borim protiv nekoga ko se prema kibli okreće – tj. muslimana, zaista bih počeo ubistvom tebe. Tȁ, zaista sam te poštedio zarad koristi ummeta i sprečavanja proljevanja njihove krvi.”
To znači, o Muavijo, da ti nalažeš Hasanu ibn Aliju da kao jedan od tvojih vojnika ide i da odbrani napad jednog haridžijskog buntovnika. Ja, Hasan ibn Ali, povukao sam se s hilafeta zbog dobrobiti svih muslimana, iako imam puno pravo na njega. Da sam htio ratovati s nekim ko se okreće prema kibli tj. s muslimanom iz bilo kojeg plemena i bilo kojeg opredjeljenja, prvo bih ratovao s tobom. Ovim riječima Imam Hasan želi reći da si ti u odnosu na sve druge najudaljeniji od islama, ali ja sam te, unatoč tome, ostavio na miru. Nije rekao ja sam te priznao kao halifu. Rekao je ja sam te ostavio i nisam ratovao s tobom. Možda je bolje ovaj izraz تَرَکْتُکَ– ostavio sam te prevesti kao napustio sam te na polju politike i sam sam se povukao zbog dobrobiti muslimana i zbog očuvanja krvi muslimana. To bi značilo da je Imam Hasan smatrao uzaludnim ratovanje i sukobljavanje izjednačenih snaga u islamu, koje bi se međusobno ubijale, slabile i uništavale, a vanjski i unutrašnji neprijatelji zloupotrijebili bi to stanje.