Odnos Imama Husejna prema Muavijinoj vlasti

Odnos Imama Husejna prema Muavijinoj vlasti

Nakon što je Imam Hasan ispio pehar šehadeta, Imam Husejn, mir s njima, nije dizao ustanak u narednih deset godina Muavijine vladavine, tj. od 49. ili 50. godine po Hidžri do 60, kada je Muavija umro. To znači da nije isukao sablje na njega i nije podigao onaj ustanak koji je smatrao nužnim za vrijeme Jezideve vladavine. Međutim, stalno je okrivljavao i korio Muaviju i isto kao što je njegov brat, Imam Hasan, mir s njime, u ovom kratkom pismu opovrgao ispravnost Muavijine vladavine, Imam Husejn, mir s njime, u jednom od svojih pisama, koje prenosi Ibn Kutejbe Dineveri, napisao je Muaviji:

“O Muavijo, zar ti nisi nepravedno i zbog mržnje ubio Hudžra ibn Adija Kindija i njegove pobožne prijatelje koji nisu odstupili od staze robovanja, koji su smatrali zabranjenim novotarije i koji su naređivali dobro, a odvraćali od zla, i to nakon što si s njima sklopio čvrst sporazum i nakon što si naglasio i istakao njegovu važnost. Time si pokazao svoju smjelost prema Allahu i dokazao kako se olahko i neozbiljno odnosiš prema Njegovim zavjetima. Zar ti nisi ubica Amra Ibnul-Hamika, čovjeka kojem je težina robovanja učinila lice starim, a tijelo mršavim. Ubio si ga nakon što si mu dao riječ i obećanje koje, kada bi srne razumjele, sigurne i bez straha silazile bi s planina. Zar ti nisi Zijada, kome nije poznat otac, u granicama islama pripisao svom ocu Ebu Sufjanu i mislio da je njegov sin, a što je zabranjeno u islamu. Božiji poslanik rekao je da dijete pripada onome u čijoj se postelji rodi i čovjeku s kojim je žena u braku, a bludnike treba kamenovati. Potom si ga postavio da vlada muslimanima, da ih ubija, da im kida ruke i noge unakrsno i da ih vješa o stabla hurme. Slava Bogu, o Muavijo ti ne pripadaš ovom ummetu i kao da oni (muslimani) nemaju ništa s tobom.” Imam je nastavio kritizirati, sve dok nije rekao:

“Plaši se Boga, o Muavijo, i znaj da Bog posjeduje knjigu u kojoj nisu izostavnjene ni najmanje ni najveće stvari, već su sve zabilježene. Znaj, Muavijo, da Bog ne zaboravlja tvoja ubistva koja činiš pod nekim pretpostavkama i tako što potvaraš ljude. Djetetu koje se opija i igra s majmunima dopuštaš da vlada muslimanima. Ne vidim te nikako drugačije osim kao osobu koja upropaštava sebe, uništava vjeru i slabi islamski ummet.”[1]

Da bismo bolje saznali do koje je mjere bilo utemeljeno i neosporno ono što je Imam Husejn, mir s njime, iznio i napisao o Jezidu, navest ćemo šta poznati historičar Mas‘udi piše o Jezidu:

“Jezid je bio čovjek od provoda, čovjek koji je držao životinje za lov, pse, majmune i leoparde. Stalno je pravio sijela na kojima se opijao vinom. Jednog dana na tom okupljanju koje se desilo nakon što je ubio Husejna ibn Alija, mir s njime, dok mu je Ibn Zijad sjedio s njegove desne strane, obratio slugi i rekao:

Daj mi pehar s vinom da se napijem i da mi se mehke kosti natope,

a onda se vrati i napoji ovog razvratnika, Ibn Zijada.

Moga povjerenika i pouzdanog čovjeka,

Čijom je rukom moja vlast učvršćena.

Time aludira da je on ubio Husejna ibn Alija, mir s njime.”

Nakon što Mas‘udi navodi Jezidove nepravde i tlačenja on kaže:

“Jezid je među muslimanima bio poput faraona među svojim narodom. Štaviše, faraon je prema svom narodu bio pravedniji od Jezida i poštenije se odnosio i prema onima koji su mu bili bliski kao i prema običnim ljudima. Potom kaže da su njegove nedolične radnje, bezobzirnosti i neustrašivost prema Bogu prenijele i proširile među ljudima i islamskim ummetom.

Prenijelo se na Jezidove prijatelje ono što je on radio.

Grijesi koje je on činio prenijeli su se i na njegove bližnje. Njima je prešlo u naviku da to rade. Za vrijeme njegove vladavine Mekkom i Medinom proširile su se pjevanke i igranke.

Koristili su se instrumenti za igru i zabavu.

Ljudi su javno točili vino, a najčudnije od svega jeste to što je islamski hilafet i Poslanikovo namjesništvo zaposjeo čovjek koji je imao majmuna zvanog Ebul-Kajs. Ovog su majmuna dovodili na skupove gdje su se opijali. Prostirali su mu madrac, posjedali ga na njega ili bi ga uzjahali na magare koje su dovodili na natjecanje i na konjske trke. Vezali su sedlo i uzde na magare i posjedali tog majmuna na njega, a onda bi ga tjerali da se utrkuje s konjima. Jednog dana majmun Ebul-Kajs osvojio je pobjedu. Ovom majmunu obukli su odjeću od žute i crvene svile i svezali suknju o pojas. Na glavu su mu stavili kapu koja je na sebi imala izrađene neke motive i koja je bila ukrašena različitim bojama.

Na ovo se odnosila ona rečenica koju je Imam Husejn, mir s njime, napisao Muaviji u vezi s Jezidom. Ipak, ista ta osoba došla je na vlast, izvršila pritisak na Imama Husejna, mir s njime, kako bi dao prisegu, tj. kako bi priznao da je Jezid halifa, koji je s pravom naslijedio njegova djeda, Božijeg poslanika.”

[1]Biharul-anvar, 44/214/27; Dejnuri također prenosi u:Es-Sijase we el-imame.