Razlog hapšenja Imama Kazima, a.s.
Razlog hapšenja Imama Kazima, a.s.
Zašto je Harun Rešid naredio da se Imam uhapsi?
Zato što je zavidio njegovom društvenom ugledu i položaju, osjećajući opasnost, iako Imam nije davao nikakvih naznaka o ustanku, nije poduzimao ni najmanji potez usmjeren na revoluciju – očitu revoluciju – ali su oni proglasili da je on podigao duhovnu na stepen dogmatske revolucije. Kada je odlučio učvrstiti prestolonasljedništvo za svoga sina Emina, a nakon njega za drugog sina Me'muna, a zatim za sina Mu'temina, pozvao je ulemu iz svih gradova da te godine dođu u Mekku, jer će i halifa također doći, održati veliki kongres i od svih uzeti prisegu.
Razmišljao je o tome ko bi mogao biti prepreka tom poduhvatu.
Neko čije bi prisustvo privuklo pažnju ljudi koji bi shvatili, ako je iko meritoran da bude halifa, da bi to bio on!
E pa to je bio Imam Kazim, a.s. Zbog toga je Harun Rešid, kada je došao u Medinu, odmah naredio da privedu Imama. Jahja ibn Halid Bermeki je to predosjetio i rekao je svom prijatelju: “Pretpostavljam da će u ova dva dana halifa narediti da se privede Musa ibn Džafer.” On ga je upitao: “Zašto?”, a on mu je objasnio:
“Bio sam s njima kada je činio zijaret Poslaniku u Poslanikovoj džamiji. U selamu upućenom Poslaniku, govorio je ovako: ‘Esselamu alejke, ja Resulallah! Izvinjavam se što sam prisiljen da uhapsim vašeg sina Musaa ibn Džafera – kao da može lagati Poslaniku – jer tako iziskuju interesi; ako to ne učinim, u državi će se pojaviti smutnja. Prisiljen sam da to učinim zbog uzvišenih državnih interesa. O Allahov poslaniče! Ja se izvinjavam.’”
Ovi gubitnici su imali vjeru u svojim srcima. Nemojte misliti da kao takvi nisu imali uvjerenje. Da su bili bez vjere, ne bi bili toliki nesretnici. Da, imali su uvjerenje i bili su nesretnici. Isto kao što su bili Kufljani u ubistvu Imama Husejna, a.s. – kada je Imam upitao za Kufljane kakvi su, Ferezdek i nekoliko drugih ljudi su mu rekli: “Njihova srca su s tobom, ali su im sablje protiv tebe.” Dakle, istovremeno dok vjeruju u tebe, oni ratuju protiv svojih srca, ratuju protiv svojih uvjerenja i isukat će svoje sablje protiv tebe. Teško čovjeku kada ga pohlepa i ambicije za položajem tjeraju da ratuje protiv vlastitih uvjerenja. Da takvi nisu stvarno imali islamska uvjerenja, ne bi vjerovali ni u Poslanika, ne bi vjerovali ni u Musaa ibn Džafera, imali bi nekakvo drugo uvjerenje, ne bi ni zasluživali tolike kritike, ne bi pred Bogom bili toliki nesretnici i ne bi zasluživali toliku kaznu, ali oni su imali uvjerenje, a postupali su protivno svojim uvjerenjima.
Jahja je, dakle, rekao svome prijatelju: “Pretpostavljam da će u ova dva dana halifa narediti da se privede Musa ibn Džafer.” Harun je to i naredio i njegovi krvnici su otišli po Imama. No, Imam nije bio u kući. Gdje je bio?
U Poslanikovoj džamiji. Kada su tamo ušli, Imam je bio na namazu. Nisu mu dali priliku ni da završi namaz, već ga ščepaše usred namaza i izvukoše ga iz džamije. Imam je pogledao prema Poslanikovom mezaru rekavši: “Esselamu alejke, o Allahov Poslaniče, esselamu alejke, o moj djede! Gle šta tvoj ummet radi s tvojom djecom!”
Zašto Harun to čini?
Jer želi uzeti prisegu za prestolonasljedništvo svoga sina.
Ali Musa ibn Džafer nije digao ustanak?!
Nije digao ustanak, ali je bio u posebnoj situaciji, i ta situacija svjedoči o tome da su Harun i njegovi sinovi bili uzurpatori hilafeta.
Vijesti koje su dostavljane Harunu svjedočile su o duhovnom utjecaju Imama na ljude, zbog čega je on osjetio opasnost, pa je govorio: “Oni su ti kojih ne treba biti.” Dao je do znanja Imamu: “Tvoje postojanje je grijeh.”
Imam ga je upitao: “Pa šta sam ti učinio? Zar sam digao ustanak? Zar sam nešto poduzeo?”
Nije imao odgovora, ali mu je nemuštim jezikom ipak dao do znanja: “Tvoje postojanje je grijeh.”
Imam nikada nije propuštao priliku da prosvijetli svoje sljedbenike, rod i druge osobe, razjašnjavao bi im događaje dajući im do znanja o čemu se zaista radi. I oni su to shvatali.
