Kako je ubijen Imam Kazim, a.s.
Kako je ubijen Imam Kazim, a.s.
Zatvor u kojem je ležao Imam Kazim, a.s., pripadao je Sindiju bin Šahiku. Čitao sam da on uopće nije bio musliman. Dakle, čovjek je bio nemusliman. Bio je jedan od onih ljudi koji su naređenja izvršavali na ekstreman način.
Imama su smjestili u mračnu prostoriju, pa krenuli širiti vijest da je umro. Zapisano je da je Jahja Bermeki ibn Halid, da bi oslobodio svoga sina Fadla, obećao Harunu Rešidu da će uraditi ono što drugi nisu uspjeli i, kada je vidio Sindija, rekao mu je da on to uradi – dakle, da ubije Imama. On je to i prihvatio.
Jahja je onda nabavio veoma opasnu vrstu otrova i dao ga Sindiju. Na poseban način ga je ušpricao u hurmu koju je dao Imamu. Odmah je pozvao svjedoke, učenjake i suce grada (zapisano je da je pozvao ugledne građane, one koji su uživali povjerenje kod ljudi). Pozvali su Imama na skup i Harun je rekao:
“O ljudi, pogledajte kakve stvari šiije šire o Musau ibn Džaferu! Govore kako se Musa ibn Džafer pati u zindanu, Musa ovako, Musa onako! Pogledajte, on je potpuno zdrav.” Kada je Imam pojeo hurmu, rekao je: “Laže! Upravo sada sam otrovan i neću živjeti više od dva-tri dana.” Dakle, plan im je propao.
Zbog toga su nakon šehadeta Imama njegovo tijelo izložili na mostu u Bagdadu i dovodili ljude da ga vide. Govorili su im da je bio zdrav, da su mu svi organi i ekstremiteti na broju, ništa nije polomljeno, nije mu ni glava odsječena, vrat mu nije crn od davljenja, dakle, nisu ga oni ubili, umro je prirodnom smrću.
Tri dana njegovo tijelo ležalo je izloženo, kako bi ljudima dali do znanja da je Imam umro prirodnom smrću. Ogroman broj ljudi je poštovao Imama, ali oni koji su zbog onog što se desilo najviše izgarali bili su njegovi sljedbenici.
U jednoj veoma tužnoj zabilješci piše kako je nekoliko Imamovih sljedbenika iz Irana stiglo u Bagdad. Možemo samo zamisliti u ono vrijeme, putevima kakvi su tada bili, koliko su se namučili da dođu do Bagdada. Imali su veliku želju, pošto su napokon stigli, da u najmanju ruku posjete zatvor. Posjeta zatvoru nije prekršaj, ali jednostavno nisu mogli dobiti dozvolu za bilo kakvu posjetu.
Dogovarali su se da će ipak nastaviti moliti pa će im se valjda smilovati i pustiti ih. Tako su i učinili – otišli su, kumili i molili i na kraju ih ovi i prihvatiše rekavši im: “Nema problema, još danas ćete ga obići, samo malo pričekajte.” Jadničci su bili sigurni da će sresti svoga Imama, pa će se vratiti svojim kućama, pričat će da su imali sreću da ga posjete, da ga nešto pitaju, da su dobili odgovore. Dok su tako stajali izvan zatvora čekajući dozvolu za posjetu, iznenada ugledaše četvericu kako nose mrtvo tijelo na ramenima. Čuvar im reče: “Evo vam ga vaš Imam!”
