Religijski svjetonazor

Religijski svjetonazor

Ukoliko bilo koju vrstu općeg iznošenja mišljenja o postojanju i svijetu budemo smatrali filozofskim svjetonazorom – ne uzevši u obzir šta je izvor tog svjetonazora: dedukcija, dokaz ili argumentacija, ili primanje objave iz skrivenog svijeta – religijski svjetonazor trebamo smatrati jednim filozofskim pogledom na svijet. Religijski i filozofski svjetonazor imaju jedinstveno područje djelovanja, za razliku od naučnog.

Međutim, ako uzmemo u obzir izvor spoznaje, sigurno će religijska i filozofska spoznaja svijeta biti odvojene.

U nekim religijama, kao što je islam, spoznaja svijeta u samoj vjeri poprima boju filozofije tj. boju argumentacije. Oslanjajući se na razum, iznose se dokazi i argumenti o ponuđenim pitanjima. Stoga je islamski svjetonazor istovremeno i racionalni i filozofski.

Jedna od prednosti religijskog svjetonazora – uz dvije prednosti filozofskog svjetonazora, od kojih je prva postojanost i vječnost, a druga univerzalnost i sveobuhvatnost – koju ne posjeduje ni naučni ni filozofski pogled na svijet jeste davanje svetosti načelima svjetonazora.

S obzirom da jedna ideologija traži vjerovanje i privlačenje vjerovanja u jednu školu mišljenja, ona pored vjerovanja u vječnost i nepromjenjivost načela – čega je naročito naučni pogled na svijet lišen – iziskuje poštovanje do granice svetosti, jasno je da će neki svjetonazor postati oslonac ideologiji i temelj vjerovanja onda kada bude imao religijsku boju. Iz svega dosada rečenog dolazimo do zaključka da svjetonazor može postati oslonac ideologiji onda kada bude posjedovao čvrstinu i širinu filozofskog promišljanja te svetost i poštovanje religijskih načela.