Religijsko vjerovanje
Religijsko vjerovanje
Čovjek, bez posjedovanja ideje, ideala i vjerovanja, ne može imati zdrav život ili uraditi koristan i plodonosan posao za čovječanstvo i ljudsku civilizaciju.
Čovjek bez bilo kakve ideje i vjerovanja ili će postati sebično biće i nikada neće izaći iz ljušture individualnih interesa, ili će postati kolebljivo i smeteno biće koje ne zna svoju zadaću u moralnim i društvenim životnim pitanjima.
Čovjek se neprestano suočava sa moralnim i društvenim pitanjima i primoran je da na njih odgovori na poseban način.
Ako čovjek bude povezan sa školom mišljenja, vjerom i uvjerenjem, njegova zadaća je jasna, ali ako škola mišljenja i vjera ne učine njegovu zadaću jasnom, uvijek će se nalaziti u stanju kolebljivosti; nekada će biti privučen na ovu, a nekada na onu stranu.
Bit će neusklađen.
Nema nikakve sumnje u neophodnost pristupanja jednoj školi mišljenja i jednoj ideji.
Potrebno je ipak obratiti pažnju na činjenicu da samo religijsko vjerovanje[1] može od čovjeka napraviti stvarnog “vjernika”, može njegovu sebičnost i samoljublje staviti u sjenu vjerovanja i ideologije i ostvariti u čovjeku jednu vrstu “pokornosti” i “predanosti”, tako da čovjek sebi ne dozvoli nedoumicu ni u najobičnijim pitanjima koja predočava vjera, te da mu ona postane draga i omiljena do te mjere da mu život bez nje bude ništavan, isprazan i besmislen i da je podržava uz određenu mjeru gorljivosti i pristranosti.
Religijske naklonosti dovode do toga da se čovjek zalaže uprkos svojim prirodnim, individualnim naklonostima.
Ponekad žrtvuje svoj ugled i sve što posjeduje na putu svog vjerovanja.
Ovo je ostvarljivo onda kada čovjekova ideja poprimi razinu svetosti i ostvari potpunu vlast nad njegovim bićem.
Jedino religijska snaga ima moć da idejama podari svetost i da svojom potpunom moću provede nad čovjekom propise tih ideja.
Ponekad ljudi, ne zbog ideala i religijskih uvjerenja, već zbog kompleksa, zlobe, želje za osvetom i, na koncu, kao oštar odgovor na pritiske i obespravljenost, posežu za žrtvovanjima i prolaze se života, imetka i svoga ugleda. Takve primjere vidimo diljem svijeta.
Ipak, razlika između religijskih i nereligijskih ideala ogleda se u tome da se tamo gdje dođe u pitanje religijsko uvjerenje i gdje se idealu daje svetost, požrtvovanost odvija na prirodan način i s potpunim zadovoljstvom.
Postoji razlika između posla koji se obavlja sa potpunim zadovoljstvom i vjerovanjem, što je jedna vrsta odabira, i posla koji se obavi pod uticajem kompleksa i pritisaka koji uznemiravaju nutrinu, što je jedna vrsta eksplozije.
Kao drugo, ako čovjekov svjetonazor bude čisto materijalistički i utemeljen na ograničenosti zbilje na osjetilno, svaka vrsta odanosti ideji i težnja ka društvenim i ljudskim idealima u suprotnosti je sa osjetilnom zbiljom koju čovjek u to vrijeme osjeća u svom odnosu sa svijetom.
Proizvod osjetilnog svjetonazora je samoljublje, a ne težnja ka idejama. Ako težnja ka ideji ne bude utemeljena na svjetonazoru čiji je ta ideja logički ishod, ona neće prelaziti granice odanosti uobraziljama.
Znači, čovjek treba u svojoj nutrini i mašti izgraditi svijet odvojen od postojeće zbilje, i time biti zadovoljan. Ali, ako težnja ka ideji bude posljedica vjere, ona se oslanja na jednu vrstu svjetonazora čiji je logički ishod slijeđenje društvenih ideja i ideala. Religijsko vjerovanje je prijateljska povezanost između čovjeka i svijeta, ili drugim riječima, jedna vrsta usklađenosti između čovjeka i univerzalnih ideala svijeta. S druge strane, nereligijsko vjerovanje i ideali su jedna vrsta “odsječenosti” od svijeta i građenja za sebe imaginarnog svijeta, koji nikako nema podršku iz vanjskog svijeta.
[1] Autor ovdje pravi razliku između dvije vrste vjerovanja i uvjerenja: vjerovanja i uvjerenja koja potiču iz određene religije i vjerovanja i uvjerenja koja ne potiču iz religije. (Prim. prev.)
