Rođenje i djetinjstvo imama Homeinija
Rođenje i djetinjstvo
Ruhullah Musavi Homeini, rođen je 1. mehra 1281. godine, tj. 24.09.1902. godine tj. 20. džumadel-ahira 1320. godine po Hidžri, na datum rođenja hazreti Fatime, s.a., u gradiću Homein koji se nalazi u centralnoj provinciji u porodici učenih ljudi, potomaka hazreti čiste Fatime Zehre, s.a.
Njegov plemeniti otac bio je ajetullah sejjid Mustafa Musavi, savremenik merhuma Mirze Širazija velikog, nakon obrazovanja u Nedžef ešrefu, i postizanja stupnja idžtihada, došao je u Iran u gradić Homein, postavši utočiše i uputa ljudima.
Ruhullah je imao pet mjeseci kada mu je otac postao šehid od ruke lokalnih hanova a zbog borbe protiv njihove nepravde koju čine ljudima. Od tada bio je pod skrbništvom svoje majke, vjernice, gospođe Hadžer, koja je isto tako bila od učenih i pobožnih ljudi, a od potomaka ajetullaha Mulla Husejna Hansarija. Isto tako pod skrbništvom svoje plemenite tetke, ali nije dugo potrajalo pa je u 15. godini ostao i bez njih.[1]
Osnovno obrazovanje, učenje i pisanje stiče u mejtefu, a zatim u novoj školi onog vremena, a vjerske dersove pohađao je kod svog starijeg brata sejjida Murteze Pasandidea, tako je uvodne vjerske dersove houze završio u tri godine kod brata i još dva rođaka.[2]
Još od djetinjstva bio je bogobojazan i produhovljen. Njegova rodbina prenosi da je Ruhullah od djetinjstva i početka mladosti bio privržen namazu u prvo vrijeme, a od 15. godine nije propuštao noćni namaz.[3]
U mladosti je pored školovanja i moralne samoizgradnje bio i sportista. Volio je alpinizam i hrvanje. U hrvanju nije imao rivala među svojim vršnjacima u Homeinu, čak se hrvao i sa nekoliko poznatih hrvača.[4]
Djetinjstvo i mladost Ruhullah provodi u uvjetima u kojima je Homein a naravno i država bio suočen sa periodom haotičnih društvenih i ekonomskih uvjeta. Lokalna vlast zloupotrebivši slabost centralnih vlasti Kačarija, koji su udisali posljednje udahe, pljačkala je narodnu imovinu i bogatstvo, provodeći na njima svaku vrstu nepravde i nasilja. Kasnije on više puta na sljedeći način govori o ovim gorkim uspomenama:
„Kada bi jedna vlast došla na svoj položaj u nekom mjestu, ona bi se prema narodu odnosila poput kralja. Narod je za njih bio niko i ništa. Lično sam svjedočio ovo značenje kada je jedan upravnik… u prisustvu trgovaca koji su došli da ga posjete, rekao da najuglednijeg trgovca svežu za stub. Lično sam gledao – bio sam dijete – kako je noge ovog pobožnog, uglednog čovjeka koji je na bazaru bio šef trgovaca, ovaj pokvareni čovjek (lokalni upravnik) pred svima stavio u faleke i udarao ga štapom…
Kada bi im jedan alim naprimjer odlazio u posjetu, u njegovom bi prisustvu dovodili nekog nesretnika, vezali ga u faleke, kako bi tom alimu dali do znanja da im mora biti pokoran.“[5]
Upravnici, umjesto da rade na uspostavljanju sigurnosti na ulicama i u selima, oni su sami zarad pljačkanja naroda, sarađivali sa razbojnicima i lopovima. Ustvari Ruhullahov otac je bio u sukobu sa ovom nepravdom i pljačkanjem naroda od strane lokalnih hanova, i zbog toga što je ujedinio ljude da im se suprotstave, postao je šehid.
Period Prvog svjetskog rata, ulazak Ruske armije u Humejn, nestašica hrane, suše, glad i umiranje ljudi bila su dešavanja koja su povod da Ruhullah još od djetinjstva i mladosti u sebi razvija duh borbe protiv nepravde i pomaganja ugnjetenim ljudima. Osim toga što se morao uhvatiti u koštac s ovakvim uvjetima, to se desilo baš u vrijeme kada je izgubio svoju najveću potporu tj. svoje roditelje. Upravo zbog toga je duh istrajnosti i hrabrosti, koji je naslijedio u svojoj porodici, kod mladog Ruhullaha još više nego ranije bio ojačan.
Gorka uspomna na ovaj period, godinama je ostala u umu Ruhullaha. Siromaštvo i glad tog vremena bili su tako žestoki da su se ljudi znali svađati zbog lešine crknute životinje čije meso je šeriatom bilo haram jesti.[6] O ovoj uspomeni gorko se sjeća:
„Svojim sam očima gledao kako se grupa ljudi sjatila na crknutog konja, odsjekli su mu glavu, odsjecali mu meso. Lično sam to gledao.“[7]
Nakon prvog svjetskog rata, lokalni hanovi su više nego li prije zloupotrebljavali slabost centralne vlasti i unutarnji haos, krenuvši u pljačku i otimačinu po gradovima i selima. Ruhullah koji je tada imao tek 15-16 godina, ozbiljno je učestvovao u borbama samoorganiziranih grupa ljudi protiv pljačkaša. On govori:
„Od djetinjstva sam bio u ratu. Do sada nisam rekao.. imao sam pušku, i pored toga što sam bio tek na početku punoljetnosti (šerijatske) bio sam dijete, pa bih odlazio na barikade koje su postavljali u našoj mahali zbog ovih što su htjeli napadati i pljačkati, tamo bih odlazio i nadgledao barikade.“[8]
„Imao sam pušku u ruci. Poučavao sam kako se koristi puška. I sad znam pucati iz puške…[9]
Stil života svjetla
Ajetullah Pasandide, brat Imama Homeinija, r.a., kaže: „Ruhullah je u svemu, čak i u dječijim igrama, u rekreaciji i sportu bio najbolji i ispred svih svojih vršnjaka.“
Također se prenosi da: „U djetinjstvu je vježbao skok u dalj i u vis, vježbajući to slomio je obje ruke i nogu. Na glavi i čelu ima više od deset ožiljaka i lomova.“[10]
[1] Ensari Hamid, Hadise bidari, Teheran, entešarate mu'eseseje tanzim va našre asare Imam Homeini, 1386., str. 4 i 5.
[2] Muradi Nija Muhammed Dževad, Manzel be manzel ba Imam Homeini, Teheran, Entešarate Orudž, 1386., str. 28.
[3] Kešverdust Husejn, Mahe taban, Teheran, Entešarate mu'seseje tanzim va našre asare Imam Homeini, 1381., str. 19.
[4] Muradi Nija Muhamed Dževad, Satre evvel, Teheran, Entešarate Orudž, 1385, str. 33.
[5] Sahifeje Imam, sv. 13. str. 484.
[6] Muradi Nija Muhamed Dževad, Satre evel, str. 101.
[7] Sahifeje Imam, sv. 17, str. 128.
[8] Sahifeje Imam, sv. 11. str. 12.
[9] Sahifeje Imam, sv. 11. str. 259.
[10] Kešverdust Hasan, Mahe taban, str. 16.
