Ružnoća imena i izgleda
Ružnoća imena i izgleda
Šerik ibn A‘ver, bio je velikan i prvak svoga naroda i živio je u vrijeme Muavije. On je veoma ružno izgledao. Zvao se Šerik, a ovo ime nije smatrano lijepim. Ime njegova oca je bilo A‘ver, što znači “onaj čije je jedno oko slijepo”. Jednoga dana, kada je Muavija bio na vrhuncu moći, Šerik ibn A‘ver uđe kod njega. Kada se predstavio svojim i očevim imenom te se ukazao svojom ukupnom ružnom pojavom, Muavija je iskoristio priliku da ga posrami i ponizi.
Muavija mu reče: “Tvoje ime je Šerik, a Bog nema šerika (sudruga), ti si sin A‘vera, a zdrav je bolji od onoga čije je jedno oko bolesno. Ružnoga si lica, a lijepo lice je bolje od ružnoga. Nije mi jasno zašto te je tvoje pleme izabralo za poglavara i prvaka.”
Šerik mu u odgovoru reče: “Tako mi Boga, ti si Muavija, a Muavija je kuja koja laje. Ti si lajao, pa su ti dali takvo ime. Ti si sin Harba (rat), a mir je bolji od rata. Ti si sin Suhre (pustinje), a plodna zemlja je bolja od pijeska. Pa kako si onda postao vladar pravovjernih?” Ovo jako ozlojedi Muaviju te mu reče: “Zaklinjem te da odmah izađeš iz mojih prostorija!”[1]
Mnogo je ovakvih priča i u prošlosti i u sadašnjosti. Upravo kao što su neusklađeni ekstremiteti, nepotpuni dijelovi tijela, neugledan vanjski oblik tijela čovjeka bili izvorište osjećaja niže vrijednosti, i obično su imali za posljedicu kompleks niže vrijednosti, isto tako su loše ime, loše prezime i ružan nadimak razlog osjećaja niže vrijednosti. Ako pretpostavimo da su 99 posto osoba jednog društva učtivi ljudi – koji se lijepo ponašaju i koji ne bi nikoga uznemirili, i koji se osobama sa tjelesnim nedostacima sigurno ne bi rugali – dovoljno bi bilo jedan posto, koji nisu valjano odgojeni, da uznemiruju osobe sa tjelesnim mahanama i da im nanose uvrede.
Kada neka novorođenčad, na osnovu neminovnih zakona Kreacije, dođu na svijet deformirana tako da se ne mogu izliječiti, njihov osjećaj niže vrijednosti bit će neizbježan. Takva djeca bit će primorana da do kraja svoga života trpe zbog svojih deformiteta i da s njima žive. Roditelji u ovakvim primjerima, osim strpljenja i izdržljivosti, nemaju drugog lijeka, zato što otklanjanje prirodnih deformiteta nije u njihovim rukama. Međutim, izbor lijepog imena jeste u njihovim rukama i to je pravo njihova djeteta. Oni u nadijevanju imena djetetu mogu ispuniti svoju dužnost kako treba i davanjem lijepog imena svoje dijete lišiti nepotrebnih teškoća u životu i osjećaja niže vrijednosti.
Djeca koja zbog lošeg imena ili prezimena budu ismijavana od strane druge djece, zatvaraju svoj duh i uvijek se osjećaju potišteno, izbjegavaju zajedničku igru sa drugom djecom i plaše se druženja s njima. U školskom okruženju ova djeca bježe u osamu, u školskom redu nastoje da stanu ondje gdje ih direktor ili nastavnik neće primijetiti. Nikada ne vole da se u prisustvu druge djece njihovo ime naglas spomene jer tada iznova dožive patnju. Kompleks niže vrijednosti obuhvata sve odlike koje se ispoljavaju kroz nedostatak samopouzdanja, poniženost, nedostojnost i bezvoljnost. Dijete koje je pogođeno osjećajem niže vrijednosti kada odraste pribjegava osamljivanju ili će makar izgraditi osjećaj odvojenosti i otuđenosti od ljudi, zato što je u djetinjstvu iskusilo da mu je približavanje i druženje sa drugima donijelo samo cinična dobacivanja i ismijavanja. Jasno je da osoba koja se udalji od bliskih drugova i pribjegne osamljivanju zbog loših iskustava u ranom djetinjstvu pati od kompleksa niže vrijednosti. Prema tome, u skladu sa psihološkim kriterijima, svaki događaj ili uspomena koji slabe i uništavaju čovjekovu ličnost, njegov ponos i dostojanstvo, činioci su koji jačaju kompleks niže vrijednosti. A to je već sredstvo kojim se iskompleksirane osobe stavljaju na društvenu marginu, kao one koje su slabe i nemoćne.[2]
[1] Semeratu-l-evrak, str. 59.
[2] ‘Ukdeje hakarat, str. 6.
