Šehid Solejmani nije vojno lice već škola

Šehid Solejmani nije vojno lice već škola

Povodom druge godišnjice šehadeta generala pukovnika Kasima Solejmanija i njegovih braća

S imenom Svevišnjeg Allaha

Cijenjena gospodo, uvaženi prijatelji, svi mi, nalazimo se u prisustvu šehida. To prisustvo je veoma blagoslovljeno i časno. Šehid ima posebno mjesto u svim kulturama. Svi slobodoumni ljudi, iz dubine svoga bića prema šehidima gaje osjećaj poniznosti i naklona. Možda jedan od najčišćih osjećaja čija priroda nije izmenjenja u različitim kulturama i kroz dugu povjest, jeste upravo ovaj osjećaj skrušenosti, naklonjenosti i poštovanja pred šehidima. Zato što svi u dubini svojih bića osjećaju stanje dūga prema ljudima koji našavši se na raskrižju čuvanja vlastitog života i ličnih interesa ili pak očuvanju identiteta, materijalnih i duhovnih vrijednosti naroda, svoje domovine, civilizacije i kulture, svjesno, ličnim izborom biraju nesebičnost.

U najtežim, najopasnijim, najzahtjevnijim uvjetima, kada se drugi lede od straha, šehidi ne gube kontrolu nad sobom, već hrabro i odvažno, najljepše rješenje vide u najtežoj opciji, i gledajući u svījetlu budućnost svog društva i sunarodnjaka, u svjetlu junačkog izbora, velikodušno, kao most za prelazak preko tih teških uvjeta polažu svoj dragocjeni život.

Šehid je mirisna svijeća historije koja s jedne strane zračenjem čestica svoga bića odstranuje tminu agresije i nepravde, ugnjetavanja i tiranije, a s druge strane milujući čulo mirisa potlačenih, slabih i prestravljenih, u njihova srca sije sjeme nade u lijepu i mirnu budućnost. Šehid svim ljudima daje lekciju o muškosti, hrabrosti, požrtvovanju i najboljem izboru u najgorim uvjetima.

Stoga, ne samo da je svaki čovjek u životu za svoju sigurnost i dostojanstvu dužnik šehidima, već i dragocjeno civilizacijsko naslijeđe i kulture ljudskih zajednica, koje prošlost povezuju sa sadašnjošću i budućnošću, dužnici su šehidima i njihovoj svetoj krvi.

Mi u Bosni i Hercegovini u ne tako dalekoj prošlosti, osjetili smo atmosferu šehadeta a slobodu, sigurnost i dostojanstvo u kojima živimo dugujemo herojima koji su u teškim godinama agresije na Bosnu i Hercegovinu žrtvovanjem svojih života odbranili domovinu i njene vrijednosti.

Prema tome, bez ikakve sumnje narod i zajednica koji zaborave svoje šehide i njihovu žrtvu koju su položili, ili to pak ne poštuju na dostojan način, pate od samootuđenosti, i kao takvi nikada ne mogu imati dobru budućnost.

Šehid u očima muslimana kao ummet zauzima posebno mjesto.

كُنتُمْ خَيْرَ أُمَّةٍ أُخْرِجَتْ لِلنَّاسِ تَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَتَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنكَرِ

Vi ste najbolji ummet koji se pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od zla odvraćate… (Ali Imran, 110)

Na temelju ovog časnog ajeta, misija, odnosno suština postojanja ovog ummeta i tajna njegove odabranosti, sagledana je samo i jedino u tome da se postigne uspjeh vladavine dobra i vrlina, tj. izgradnje zemlje zarad udobnosti i blagostanja te napretka u materijalnom i duhovnom životu ljudi, i naravno u iskorjenjivanju devijacije, nepravde, tiranije, okupacije i agresije. U zajednička shvatanja svih muslimana spada i činjenica da je šehid istinski bajraktar i vjerni čuvar takvog ummeta.

U islamskom svjetopogledu, koji na ovaj svijet gleda samo kao na privremeno i prolazno stajalište na čovjekovom putu do savršenstva, a za pravi život dostojan njegovog položaja predstavlja vječni i beskonačni ahiret, šehidu pripada položaj koji ne postoji ni u jednoj drugoj školi niti kulturi. Šehid se, od trenutka šehadeta uzdiže u vječnost u Božiju blizinu i apsolutnu sreću, koja je nedostižna prirodna i stalna želja svakog čovjeka.

Oslobađa se svih stega i okova, počinjući novi život u beskonačnim Božijim blagodatima u društvu odabranika Svemogućeg Boga.

Šehadet za šehida je početak a ne kraj, početak koji nema kraja. Šehadet je skok iz nizina u visine, uzvisenje sa zemlje u nebo, odvajanje od životinjskog svijeta i stizanje u svijet dostojan čovjeka. Šehadet je stizanje do cilja najkraćim putem. Šehadet je nestanak uobrazilje, pojava istine i procvat spoznaje.

وَلَا تَحْسَبَنَّ الَّذِينَ قُتِلُوا فِي سَبِيلِ اللَّهِ أَمْوَاتًا بَلْ أَحْيَاءٌ عِندَ رَبِّهِمْ يُرْزَقُونَ ‎﴿١٦٩﴾‏ فَرِحِينَ بِمَا آتَاهُمُ اللَّهُ مِن فَضْلِهِ وَيَسْتَبْشِرُونَ بِالَّذِينَ لَمْ يَلْحَقُوا بِهِم مِّنْ خَلْفِهِمْ أَلَّا خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلَا هُمْ يَحْزَنُونَ ‎﴿١٧٠﴾‏ ۞ يَسْتَبْشِرُونَ بِنِعْمَةٍ مِّنَ اللَّهِ وَفَضْلٍ وَأَنَّ اللَّهَ لَا يُضِيعُ أَجْرَ الْمُؤْمِنِينَ

Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati; radovaće se Allahovoj nagradi i milosti i tome što Allah neće dopustiti da propadne nagrada onima koji su bili vjernici. (Ali Imran, 169-172)

Nalazimo se u danima druge godišnjice šehadeta jedne skupine islamskih zapovjednika i sinova islamskog ummeta, na čelu sa šehidom generalom pukovnikom Kasimom Sulejmanijem i njegovim dugogodišnjim prijateljem šehidom Ebu Mehdijem Muhendisom. Ovaj incident je izazvan u petak, 3. januara 2020. godine, koji je svojim brojnim dimenzijama teško potresao cijeli svijet.

Veliki zapovjednici islama i sinovi islamskog ummeta, general pukovnik Sulejmani i Ebu Mehdi Muhendis, koji su više od 40 godina izgarali zbog bolova i tuge potlačenih, ugnjetenih, siromašnih i bosonogih na svim tačkama ovog prostranog svijeta, danonoćno ulažući napore bez ikakvih očekivanja i daleko od očiju javnosti, postali su stanovnici uzvišenih nebesa.

Za mnoge ljude svijeta politička, sigurnosna, pravna pa čak i vojna dimenzija ovog događaja je bila važna. Za mnoge druge veliki značaj imale su emocionalne, društvene i kulturne dimenzije ovog događaja.

Čiste i iskrene suze koje su tekle obrazima desetina miliona ljudi različitih rasa, boja, vjera, nacionalnosti i kultura od najudaljenije istočne tačke planete do krajnje tačke na zapadu svijeta, ovom su događaju dali novu dimenziju.

إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ سَيَجْعَلُ لَهُمُ الرَّحْمَٰنُ وُدًّا

Uistinu, one koji vjeruju i dobra djela čine, Milostivi će, voljenim učiniti. (Merjem, 96)

Ali, jedan od najvažnijih aspekata ovog događaja, jeste upravo sam šehadet ovih velikih zapovjednika islama, posebno generala pukovnika Sulejmanija. Ovaj događaj je s tačke gledanja generala Sulejmanija bila realizacija njegovog starog i velikog sna, a zarad stizanja do njega on se više od 40 godina bacao i u vodu i u vatru, zaljubljeno slijedivši njegov trag planinama, pustinjama, kopnom i morima.

Možda veliki broj ljudi generala Sulejmanija bude gledao kao vojnog genija koji je svojom razboritošću, mudrošću, hrabrošću i planiranjem uspio baciti na koljena sve vojne centre velikih imperijalističkih sila i osujetiti njihove razne šejtanske planove, ali on je sa svim ovim karakteristikama, prije svega bio izvrstan čovjek, koji za sebe nije odabrao vojni život, i kako je napisao u svom pismu kao uspomenu za svoje kćerke, to je bilo samo jedno od sredstava koje je uzeo za stizanje do svog uzvišenog cilja.

Šehid Sulejmani je svojim dubokim monoteističkim pogledom na svijet, put čovjekovog duhovnog uzdignuća vidio u očitovanju Božijih imena u svome biću. Bio je produhovljeni čovjek koji je prolazni teren ovosvjetskog života smatrao kratkom prilikom za stizanje do istinskog savršenstva i vječne sreće. Put stizanja do ovog cilja vidio je u iskrenom robovanju Svemogućem Bogu, a put robovanja u služenju Božijim robovima, u pomaganju svakom potlačenom i potrebitom bilo gdje u svijetu. Njega je brinuo bol čovjeka. Rasa, vjera, mezheb, nacionalnost, država i region za njega nisu igrali nikakvu ulogu. Njegovo srce je jednako jako kucalo za Palestinu, Liban, Afganistan, Bosnu i Hercegovinu, Kašmir, Irak, Siriju i svaku drugu tačku svijeta na kojoj se ljudi ugnjetavaju, muče, okupiraju i čini im se nepravda, kao što je kucalo za iranski narod.

Za njega je put stizanja do neba bio u tome da Zemlju učini ugodnom za život.

Sulejmani prije i više nego li je bio vojno lice, bio je pobožan čovjek koji svoj duhovni napredak i uzdizanje vidi u služenju ljudima. Gdje god da se desi zemljotres, poplava, suša on bi prije svih stizao na to mjesto. Bio je blizak sa siromasima i nije se libio nijednog posla kako bi im olakšao nevolju. Nezaposlenim je nalazio radna mjesta. Između ostalog za narod je gradio škole, fabrike, džamije i puteve.

Cijelim svojim bićem trudio se da bude izvor dobra i milosti za sve Božije robove.

2014. godine nakon što je ISIL veoma brzo okupirao sjever Iraka i počeo ubrzano napredovati prema kurdskim gradovima, pad tih područja se doimao neizbježnim. Mes'ud Barizani, čelnik autonomne regije iračkog Kurdistana, nakon višestrukih kontakta i poziva upućenih svojim saveznicima poput Americi, Francuskoj, Britaniji, Saudiji za spas Kurdistana, nakon što je od svih njih čuo da odbijaju pružiti mu pomoć, u pola noći je bio prisiljen nazvati generala Sulejmanija i tražiti od njega pomoć za spasenje Kurdistana.

Bez obzira na Barizanijeve političke stavove i njegovo savezništvo s neprijateljem, general Sulejmani bez ikakvih uvjeta, odmah dolazi avionom u Kurdistan sa grupom suboraca i sprječava neminovni pad ove oblasti.

Jedan od njegovih vojnih saradnika kaže da tokom jedne od najvećih i najtežih vojnih operacija kojom je komandovao general Sulejmani, a mi smo bili u operativnom centru prateći operaciju iz trenutka u trenutak, najednom me, kaže on, general Sulejmani zove telefonom. Nasuprot mojim očekivanjima da je došlo do nekih važnih dešavanja vezanih za vojnu operaciju, bez uvoda je rekao: Čuo sam da je u Teheranu pao snijeg, sigurno će srne u potrazi za hranom da se spuste sa planine do kasarne. Odmah nabavi hranu za njih raspodjeli je u podnožje planine da ne gladuju!

U ovom kontekstu šehadet za Solejmanija ima svoju vrsnu priču. To je za njega bio izbor. Svjestan izbor, nastao iz njegovog ličnog sagledavanja čovjekove zbilje i njegove uloge na Zemlji. Po njemu u svetoj herarhiji svijeta zbilje, šehadet je bio najuzvišeniji položaj koji čovjek izvan kruga Božijih odabranih vjerovjesnika i njihovih opunomoćenika može zaslužiti i postati ga dostojan svojim svjesnim izborom i neprekidnim zalaganjem.

Neopisivi su njegova ljubav prema šehadetu i nestrpljenje da se pridruži svojim najboljim prijateljima. Uvažavanje i svijest o šehidima, govor o šehidima, briga o šehidskim porodicama, izuzetna ljubav prema svakom djetetu šehida, konstanti obilazak šehidskih mezarja… sve to su stvari kojima je bio danonoćno predan.

Uvijek je govorio da ako želiš stići do šehadeta prvo moraš postati šehid! Uvjet šehadeta je da stigneš do utrnuća, da izbrišeš svoje jastvo i nefs pred sobom. Da u namjerama, ponašanju i djelima ne ostane ni najmanji traga jastva. I zbilja on je prije nego je pao kao šehid, postao šehid. Nigdje nije gledao na sebe, ništa nije želio za sebe, bježao je od toga da ga drugi bilo kako potenciraju. Iako su mu stari roditelji bili na selu, sa veoma niskim obrazovanjem, poštovanje i ljubav koju je imao prema njima nisu imali granice. Kada bi im dolazio, ne bi im ljubio ruke, već noge. U hodanju nikad ni koraka nije išao ispred njih. Kada mu je majka ležala u bolnici, on je u bolnicu stigao navečer, u znak poštovanja prema njoj, prvo se izuo u hodniku, i u sobu u kojoj je ona ležala je ušao bez obuće. Uvijek se osjećao dužnikom prema svojoj porodici i stalno im se izvinjavao i zahvaljivao zbog brige i strpljenja koje podnose zbog njega. I pored svih svojih obaveza, preuzeo je na sebe odgovornost da redovno ide iz Teherana u Nedžef abad, dakle 500 km, i da lično okupa jednog ratnog invalida i brine se za njegovu higijenu. Dugo vremena je bježao od toga da mu se uruči najveći vojni čin pod raznim izgovorima, a na koncu, kada mu je vrhovni komandant imam Hamenei naredio da dođe zarad primanja čina, on je to prihvatio pod uvjetom da to ostane sakriveno dok je živ. Čak je oporučio da nakon šehadeta njegov mezar bude pored ostalih šehida a na nišanu da bude samo napisano: Vojnik Kasim Sulejmani.

Vojnik Sulejmani je bio odgojen u školi imama Homeinija, r.a., i njegovog velikog učenika imama Hamenija, da ga Allah sačuva, i baštinik je škole Ašure i Kerbele.

Istovremeno kada je bio skrušen pred ugroženim i potlačenim pokazujući milost i saosjećanje prema svima, posebno prema slabima, stajao je hrabro i odvažno pred svjetskim oholim, tiranskim eksploatatorima i okupatorima i njihovim tiranskim i terorističkim slugama. Pored vojne genijalnosti i hrabrosti, imao je rijedak strateški um, veliku pronicljivost u prepoznavanju neprijatelja, široko srce za prihvatanje drugih, mudrost demokratičnosti, i neviđenu sposobnost planiranja. Potpunim slijeđenjem mudrog liderstva imama Hameneija, svojim hrabrim promišljanjem i domišljatošću, koristio je sva prikladna sredstva na svim taktičkim i strateškim nivoima na svim frontovima suprotstavljajući se svjetskoj aroganciji koja bi ušla sa raznim vrstama zlih planova, poražavajući ih jedan za drugim.

Prepredeni plan sektaških ratova među muslimanima, podjele regionalnih država na vjerskim, mezhebskim i etničkim osnovama pokretanjem građanskih ratova pomoću terorističkih i tekfirijskih skupina, provođenje „sporazuma stoljeća“ zarad uništenja palestinskog pitanja dio je najprljavije i najopasnije zavjere svjetske arogancije.

General Sulejmani, pametnim i mudrim planom, s jedne strane oživljava otpor u Palestini i više nego ikad ih približava pobjedi nad stranim zločinačkim okupatorima tako što je međusobno približio sve palestinske grupacije, obezbjedio odgovarajuće mogućnosti za oslobodilačku borbu, uskladio ih i umrežio sa svim pokretima otpora u regionu, a s druge strane približavanjem domaćim i plemenitim narodnim snagama, koji su sljedbenici različitih vjera, mezheba, nacionalnosti i tendencija u regionu, usmjeravanjem njihove pažnje na veliku opasnost smutnje čiju vatru je svjetska arogancija bila potpalila, iščupao je oči iz duplje smutnje brukajući i poražavajući terorističke, plaćeničke i tekfirijske grupacije, spriječivši na taj način podjelu različitih država regiona na vjerskim, mezhebskim ili etničkim osnovama, spriječivši da se rasplamsa vječna vatra mržnje i neprijateljstva među narodima regiona, pokazavši cijelom svijetu da su terorističke i tekfirijske grupacije stvorile arogantne sile sa namjerom stvaranja smutnje i diskreditacije islama i muslimana.

U takvim uvjetima, oni, vidjevši da su svi njihovi prljavi i nehumani planovi propali, nisu imali izbora već da pokažu svoje pravo terorističko lice. Još jednom isti oni čije su ruke uprljane krvlju bespomoćne djece, žena i ljudi, počev od istočne Azija pa do Afrike, južne Amerike a posebno Iraka, Afganistana, Libana, Sirije i Palestine, naoružani svojim najmodernijim smrtonosnim oružjem, počinili su veliki zločin.

Mislili su da atentatom na generala Sulejmanija, Ebu Mehdija Muhendisa i njihove prijatelje mogu nadoknaditi svoj poraz, nesvjesni da je general Sulejmani ustvari škola, i da s kojeg god aspekta da gledamo njegov šehadet to je tek njegov početak.