Šta očekujemo od ramazana?

Share

Šta očekujemo od ramazana?

Svi mi želimo postati dobri. U tom smislu mi možemo imati tri pristupa.
Prvi pristup je da pazimo da ne stradamo, da ne propadnemo, da izbjegnemo štete ili opasnosti koje nam prijete. Jednostavno rečeno, da ne idemo u minus.
Drugi pristup je da čuvamo sebe, da čuvamo ono što imamo, da čuvamo ono dobro koje smo stekli, da smo na pozitivnoj nuli.
Treći pristup je da posjedujemo brigu i nesmirenost kako da uvećamo ta dobra, kako da napredujemo, da budemo u plusu.
Ova tri pristupa možemo primijeniti na polju ekonomije ili na polju sporta, npr. fudbala. Ponekad neki tim ima za cilj samo da ne izgubi utakmicu, da ne primi gol. Nekada neki tim ide samo da očuva rezultat. Njemu je dovoljan izjednačen rezultat.
Neki tim ide da da gol. Želi da dobije utakmicu.
Na polju ekonomije je isto. Nekada se neki trude samo da se oslobode siromaštva. Neki se trude da očuvaju ono što imaju, a neki se trude da uvećaju.
Iako su to tri različita pristupa, ipak se može sve to iz jednog ugla gledano svrstati pod jedan pristup, jer i oni što se trude da ne propadnu vole da im se uveća imetak, samo što oni nemaju dovoljno veliku ambiciju za to. U rivajetima se kaže da ne trebamo samo čuvati pare već ih trebamo uvećati. Pare i bogatstvo koje je pokuđeno jeste ono koje se troši samo i isključivo na sebe.
Mnogi ljudi vole da napreduju, ali nemaju ambiciju. Sva njihova pažnja je usmjerena na to da im ne propadne ono što imaju. Oni su ozbiljni u svom zalaganju da očuvaju ono što imaju.
Za šehide ne možemo reći da su htjeli samo da se izbave iz džehennema iIi da samo sačuvaju sebe. Zaista se može reći da su letjeli visoko. Htjeli su da dođu do visokih položaja. Žrtvovali su se za druge.
Svaki od ovih pristupa proizvodi određena stanja u čovjeku. Zato je najbolji onaj pristup koji proizvodi najljepša stanja.
Ako neko uđe u mjesec ramazan sa prva dva pristupa neće se okoristiti ramazanom. Neće se desiti promjena u njegovom ponašanju. Takav čovjek će reći:
“Moje spavanje i moj san u ramazanu je ibadet. Šta mi treba više! Ja ću spavati i meni dosta. Bit ću zadovoljan. Jedan ajet proučen u mjesecu ramazanu je kao cijeli Kur’an mimo ramazana. Ja ću proučiti jedan ajet i bit ću zadovoljan. Kad dođu noći kadra otići ću na predavanje jer je ta noć vrijedna koliko hiljadu mjeseci. Posljednju noć u ramazanu Gospodar će oprostiti grijehe svima, pa i meni. Iskoristit ću tu noć.”
Takvi ljudi koji se okorištavaju minimalnim koristima vjerovatno neće učiti dove. Oni u sebi razmišljaju kako nisu učinili nikakav grijeh ako ne odu na dovu ili je ne budu učili.
Ona osoba koja čuva ono što posjeduje pravi male promjene u mjesecu ramazanu, ali i to je minimalno. Takva osoba će ići na skupove gdje se uče dove ili na mukabele. To će doživjeti kao svoju dužnost. Proučit će i hatmu Kur’ana i ona će u sebi misliti ovako:
“Moj život u ramazanu se mora po nečemu razlikovati od života mimo ramazana. Ja želim da budem među dobrima.”
Kod ovakvog čovjeka su primjetne promjene, ali on je i dalje jako miran i on ne teži nečemu uzvišenom, nema visoku ambiciju koja ga tjera na kretanje.
Dolazimo do treće skupine koja želi da se maksimalno okoristi ramazanom: Kakvo je stanje onoga ko ima namjeru da se uzdigne na uzvišene stepene? Takva osoba želi da pobjegne iz ovog stanja u kojem se nalazi. Osjeća jaku odbojnost od tog stanja kojim nije zadovoljna. Silno želi da dođe na neko bolje “mjesto”. Ne želi da ostane tu gdje se nalazi.
Ona u sebi ovako razmišlja:
“Jedan ajet proučen u ramazanu ima sevapa koliko cijeli Kur’an mimo ramazana! E sad ću ja učiti koliko god mogu.”
Kada pomisli na vrijednost učenja dove i upozna se sa sadržajima ramazanskih dova u njemu se budi neko drugo stanje. Trideset dana se prepušta tom stanju.
Ramazan dobrodošao i svima, ali najviše koristi od njega ima treća skupina.
Kada kažemo da neko djelo ima puno sevapa to će biti od koristi onima koji žele više, koji nastoje da uberu što veću korist, a ne onima koji se zadovoljavaju minimalnom koristi ili se čuvaju da ne propadnu.
Možda je jedna od najvećih nepravdi koja je nanešena vjeri upravo ta da kažemo da je vjera došla da čovjeka spasi od propasti. To je jasno, ali to nije glavni cilj vjere.

Kada vidimo ciljeve i planove vjere vidimo da sav cilj nije samo to da nas izbavi iz propasti.  Vjera nas treba odvesti daleko više.

Tačno je da se u ajetu kaže zaista namaz odvaća od razvrata i lošeg ali to je najmanja korist od namaza. A koja je najveća:

Zikr Allaha (a misli se na namaz) je nešto najveće! (Ankabut, 45)

Znači da je namaz jedno od najvećih i najboljih sredstava približavanja Bogu.

A šta znači približavanje Bogu?

Znači da se tvoja duša kreće naprijed i postaje sve bliža uzvišenom Gospodaru, da stiže do najuzvišenijih razina uzdignuća.

Ako kažemo da je vjera došla da čovjeka izbavi iz moralnih posrnuća, takva definicija vjere je nepravda prema vjeri, jer ona nije samo to. Vjera nije jedan gutljaj vode koji treba da ugasi neutoljivu čovjekovu žeđ. Vjera je okean u kojem se može plivati, ploviti i roniti do neslućenih dubina. Vjera je za one osobe koje žele da se uzdignu do najviših razina, koji imaju visoku ambiciju. Problem sa vjerom i jeste upravo to što većina ljudi ne želi da dođe do najviših razina. Oni žele samo da ne pokvare ovo što imaju.

 

  • 3 Maja, 2020