Staloženost u dovi

Staloženost u dovi

Ono na šta također treba pripaziti pri činjenju dove jeste to da onaj koji upućuje dovu ne izgubi stanje staloženosti u traženju i iskanju od Allaha.

Jer, suština dove i sam njen duh jeste predano obraćanje Allahu iskanjem, upornošću i skrušenošću u traženju, kao i učenjem i čitanjem zabilježenih dova.

Onaj koji upućuje dovu ne bi smio izgubiti ovaj osjećaj. U stanju staloženosti u dovi bez usiljenosti čovjek je nekad u stanju osjetiti u sebi predanost i posvećenost Allahu te skrušenost i tankoćutnost kakvu ne nalazi dok čita zabilježene dove.

Dakle, onaj koji upućuje dovu mora čuvati u sebi “stanje dove”, odnosno staloženost u ovom stanju, kao i neusiljenost u posvećenosti Allahu te skrušenost pred Njim. Imami iz Poslanikove porodice, a.s., davali su nekad prednost tome da čovjek upućuje dovu prepuštajući se onom šta mu na um padne, a ne da uči neku prenesenu dovu, kako dova ne bi izgubila stanje staloženosti i zanosa.

Bilježi se od Zurare da je rekao: “Rekao sam Ebu Abdullahu Sadiku, a.s.: ‘Pouči me dovi!’, i on mi je rekao: ‘Najbolja je ona dova koja poteče tvojim jezikom!’”[1]

 

[1] El-Eman mine-l-ahtar od Ibn Tavusa, str. 3.