Sunce vjere nikad ne zalazi

 

Ovaj naš svijet je svijet promjena. U ovom svijetu i među onim što vidimo nema ništa što je vječno. Sve se mijenja, stari i nestaje. Svemu ističe životni vijek i sve stiže do svoga kraja. Je li tako i s vjerom? Da li je u historiji čovječanstva postojao period kada je vjera pod prisilom morala ustupiti svoje mjesto nečemu drugom? Ili nije tako, nego će vjera zauvijek ostati među ljudima i koliko god se borilo i ustajalo protiv nje, ona će se opet pojavljivati u drugom obliku? Kada sam rekao “u drugom obliku”, mislio sam da se nakon kratkog vremena vjera vrati i da traje.

Will Durant, čovjek koji nije sklon religiji, u knjizi The Lessons of History u raspravi o historiji i vjeri s jednom vrstom ljutnje kaže: “Vjera ima stotinu duša. Sve što se jedanput umrtvi zauvijek nestaje, osim vjere koja, ako se i stotinu puta umrtvi, opet će oživjeti.”

Činjenicu da vjera nikad ne umire želim obrazložiti na naučnim osnovama. Želim da vidimo šta je u svijetu u skladu sa zakonom prirode prolazno i nestajuće, a šta vječno i ostajuće. Naravno, ne želim govoriti o stvarima koje izlaze izvan okvira ljudskog društva. Ova rasprava će se zasad baviti društvenim pojavama, onim što postoji u našem društvenom životu. Želim da razmotrimo koje stvari u skladu sa zakonom stvaranja ostaju zauvijek, a koje nestaju i vrijeme ih čini istrošenim i starim.

Mjerilo vječnosti

Društvene pojave, sve dok postoje, moraju se podudarati sa željama ljudi u smislu da one same budu ljudska želja ili da osiguravaju ljudske želje. To znači da ih sam čovjek treba željeti i to iz dubine svoje nepatvorene prirode ili trebaju služiti kao sredstvo ostvarenja čovjekovih primarnih želja i ispunjavati čovjekove potrebe, čak i ako ih čovjek ne želi i ako one same nisu krajnji cilj čovjekove prirode i naklonosti.

Također, među čovjekovim željama postoje dvije vrste želja: prirodne i neprirodne želje, tj. želje koje su rezultat ovisnosti. Prirodne želje su one želje koje su proizišle iz prirodne građe čovjeka. Postoji niz stvari koje svaki čovjek želi samim tim što je čovjek. Još niko nije tvrdio za sebe da je otkrio njihovu tajnu.

Naprimjer, čovjek želi da istražuje na polju znanja. Isto tako on voli lijepe prizore. Želi da, unatoč svim mukama i tegobama, osnuje porodicu i dobije potomstvo. Želi da saosjeća s drugima i da služi drugima. Ali zašto čovjek želi da istražuje? Šta je taj osjećaj istraživanja i nastojanja da se dosegne zbilja? Zašto je čovjek zainteresiran za lijepe prizore? Zašto se ljudi osjećaju prijatno i uživaju u lijepo uređenoj sali kada se upriliči neka proslava? Zašto čovjek želi osnovati porodicu? Zašto u čovjeku postoji saosjećanje i samilost prema drugima? Ovo je niz pitanja koja postoje. Međutim, bilo da možemo dati odgovor na ova pitanja ili ne, ono što je za nas nesporno jeste činjenica da su ove želje prirodne.

Osim ovih prirodnih želja, ponekad se u ljudima javlja niz drugih želja koje se nazivaju “ovisnostiˮ. Ovisnost se može napustiti i podložna je promjeni. Velika većina, gotovo svi ljudi, možda od stotinu devedeset devet, a od hiljadu devesto devedeset devet ljudi ima naviku da pije čaj. Veliki broj ljudi naučio je da puši cigare. Nešto manji broj konzumira alkohol i nargilu. Manji broj ovisan je o heroinu. Ove stvari malo-pomalo prerastaju u želje i čovjek u istoj mjeri u kojoj želi neke prirodne stvari želi i one koje su njegova sekundarna priroda. Međutim, ove želje su vještačke i mogu se napustiti i odbaciti. To znači da ih osoba može napustiti i ostaviti na takav način da ih u potpunosti zaboravi. Buduće generacije mogu se odgojiti tako da uopće ne razmišljaju o tome. Međutim, prirodne želje nisu takve. Ne mogu se napustiti i odbaciti. Ako ih uskratimo jednoj generaciji, naredna generacija sama će ići za njima.

Naprimjer, na početku komunizma nije se razmatralo samo pitanje zajedništva u imetku. Govorilo se o uništenju temelja porodice pod nazivom “prisvajanjeˮ. Smatrali su da, gdje god se javi prisvajanje, ono dovodi do nesreće kod čovjeka, bilo da se radi o prisvajanju imetka i bogatstva ili prisvajanju žene i muža. Međutim, ova teza nije mogla naći mjesto u svijetu. Zašto? Zbog toga što je želja za osnivanjem porodice jedna prirodna želja. To znači da svaki muškarac, u onom sloju društva u kojem se nalazi, želi da ima ženu i da ta žena bude isključivo njegova kako bi dijete koje dobije s njom bilo njegovo. Želja za djetetom, odnosno želja za nastavljanjem postojanja kroz potomstvo, prirodna je i urođena želja. Čovjek dijete smatra nastavkom svoga postojanja. Kao da čovjek posjedovanjem potomstva vidi svoju egzistenciju postojanom. Kada nema potomstvo, smatra svoju lozu presječenom, jednako kao što čovjek želi imati vezu sa svojom prošlošću, želi znati za svoje pretke i teško mu je živjeti a da ne zna svoje porijeklo, da ne zna ko mu je majka, da ne zna ko mu je otac. Isto tako teško mu je živjeti a da ne zna na koji način će se nastaviti njegovo postojanje i ko će u narednim generacijama biti njegov potomak.

Čovjek ne može tako živjeti i ovo je suprotno prirodnim čovjekovim željama. Zbog toga se svijet nije pokorio ovim težnjama. One su ostale umrtvljene. Prije dvije hiljade i tri stotine godina Platon je iznio ovakav prijedlog, ali za jedan sloj društva, a ne za sve slojeve, za vladare filozofe i filozofe vladare. On je to smatrao jedinim načinom da se spriječe zloupotrebe. Međutim, kasnije je sam Platon odustao od tog prijedloga i smatrao ga pogrešnim. Kasnije, u devetnaestom stoljeću i početkom dvadesetog stoljeća, ponovo je iznesen taj prijedlog. Ni ovoga puta ga čovjek nije prihvatio. Zašto? Zbog toga što je u suprotnosti s čovjekovom prirodom. Filozofi imaju pravilo koje kaže: “Prisila ne traje dugo.” To znači da nešto što nije prirodno neće potrajati. Sve što bude neprirodno, brzo će nestati. Jedino će opstati ono što je prirodno. Stav suprotan navedenom je to da su prirodni tokovi dugotrajni. Imaju mogućnost opstanka, dok neprirodni tokovi nemaju mogućnost opstanka.

Prema tome, ako vjera želi da opstane na ovome svijetu, treba posjedovati jednu od dvije navedene karakteristike. Prva karakteristika je da treba imati mjesto u čovjekovoj prirodi, tj. u dubini čovjekove nepatvorene prirode. Sāma vjera treba biti želja u čovjekovom biću. U tom slučaju, sve dok je čovjek na ovome svijetu – i vjera će da opstoji. Ali, ako ona sama nije čovjekova želja, onda, u najmanju ruku, treba biti sredstvo, tj. treba omogućiti neku drugu čovjekovu želju ili druge želje. Međutim, ni ovo samo nije dovoljno. Potrebno je da bude takvo sredstvo omogućavanja želja da ga ni jedno drugo ne može nadomjestiti. Znači, trebamo pretpostaviti da čovjek ima niz potreba koje samo vjera ispunjava i zadovoljava. Ništa osim vjere nije moćno da ih ispuni i zadovolji. U suprotnom, ako se u ovom svijetu javi nešto što može kao vjera ili bolje od vjere ispuniti potrebe i želje koje je vjera ispunjavala i zadovoljavala, vjera će nestati. Naročito ako ih to nešto ispuni i zadovolji bolje od vjere.

U napretku civilizacije mnogo je stvari koje se pred našim očima veoma brzo mijenjaju. Jedna stvar dolazi namjesto druge. Navest ću ilustrativan primjer. Do unazad nekolike godine svi smo oblačili pamučne čarape. Odjedanput su se javile najlonske čarape. Čim su se one pojavile, pamučne su izbačene iz upotrebe. Čak su svi oni koji su živjeli na račun proizvodnje i prodaje takvih čarapa promijenile zanimanje, jer čovjek nije zaljubljen u izgled pamučnih čarapa. Čovjek oblači čarape iz jasnih razloga. Želi da čarape budu dugotrajne, lijepe i mehke. Kada se pojavi nešto što je dugotrajnije i nježnije od onoga što je isplativije, ono se izbacuje iz upotrebe. Pamučne čarape su neko vrijeme zadovoljavale čovjekove potrebe. Međutim, sada se javilo nešto drugo što mnogo bolje zadovoljava čovjekove potrebe. Isto tako, kada se pojavila svjetiljka na električnu energiju, fenjer se morao izbaciti iz upotrebe. Zašto je čovjeku trebao fenjer? Trebao mu je da zadovolji potrebu. Pojavila se električna sijalica. Njena svjetlost je bila bolja i nije ispuštala dim. Zbog toga je prvobitna svjetiljka bačena. Morala je otići, jer je električna sijalica na bolji način zadovoljavala čovjekovu potrebu.

Međutim, ako postoji nešto što u čovjekovom društvu ima tako visok položaj da ga ništa ne može nadomjestiti, tj. da ništa drugo ne može zadovoljiti onu potrebu koju ta stvar zadovoljava, da ne može posjedovati umijeće koje ta stvar posjeduje i da ne može obaviti posao koji ona obavlja, ona će nužno opstati.

Ako poslodavac u nekom preduzeću bude imao jednog radnika i pojavi se drugi, bolji od ovoga, poslodavac će silno željeti da dā otkaz prvome, a na njegovo mjesto dovede boljega. Međutim, ako prvi radnik bude posjedovao neko unikatno umijeće, ne postoji vjerovatnoća da će mu poslodavac dopustiti da ode. Pazit će ga i čuvati.

Prema tome, ako vjera bude htjela opstati, treba i sama biti dio čovjekovih želja i potreba, ili treba osigurati čovjekove želje i potrebe i to na jedinstven način. Na svu sreću, vjera ima obje ove karakteristike, tj. ona je dio prirodnih i emocionalnih čovjekovih želja, a u pogledu osiguravanja ljudskih potreba i želja, posjeduje položaj koji je nezamjenjiv. Ako malo bolje analiziramo, uvidjet ćemo da uopće ne postoji mogućnost da je nešto drugo nadomjesti.

 

Vjera kao dio čovjekove prirode

Kur'an Časni u vezi s prvom navedenom karakteristikom, tj. sa činjenicom da je vjeru Bog položio u čovjekovu prirodu, kaže:

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا فِطْرَةَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا

“Okreni lice svoje ti, kao vjernik pravi, čistoj vjeri, Allahovoj prirodi, prema kojoj On ljude stvori!”[1]

Imam Ali, mir s njim, kada opisuje poslanike kaže da ih je Bog slao jedne za drugima da bi tražili od ljudi vjernost na onaj zavjet koji je u nutrini čovjekovoj, da traže od ljudi onaj zavjet koji nije dat jezikom i nije napisan na papiru već u knjizi srca. Pero stvaranja je taj zavjet napisalo u nutrini duše i srži čovjekova bića da čovjek bude odan tom zavjetu.

Nisam imao namjeru da Kur'anom dokazujem svoju tvrdnju, već sam htio reći da je Kur'an Časni prvi put iznio tvrdnju da je vjera dio čovjekove prirode. Prije islama takva teorija nije postojala u svijetu. Sve do sedamnaestog, osamnaestog i devetnaestog stoljeća čovjek je po ovom pitanju imao hiljadu teorija, dok mi danas vidimo da istraživanja na polju psihologije govore ono što i Kur'an kaže:

فِطْرَةَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا

“… Allahovoj prirodi, prema kojoj On ljude stvori!”[2]

 

Teorije o uzrocima pojave vjere

Postoji velik broj pretpostavki i različitih tumačenja kako se vjera javila među ljudima i hoće li ona nestati. Oduzelo bi nam mnogo vremena da ih sve nabrajamo. Ukratko ću reći da se nekada tvrdilo da je vjera produkt straha. Čovjek se plašio prirode. Plašio se zvuka grmljavine. Plašio se veličine mora. Kao rezultat tih strahova u ljudskim glavama javila se misao o vjeri. Jedan drevni rimski mudrac po imenu Lucretius je rekao: “Prvi otac bogova je strah.” I u našem vremenu su bili i još uvijek postoje ljudi koji potvrđuju ovu staru pretpostavku i često je u svojim govorima prenose kao jednu novu misao.

Neki su rekli da je razlog pojave vjere ljudsko neznanje. Čovjek je htio shvatiti uzroke zbivanja u svijetu. Kako ih nije poznavao, pretpostavio je natprirodne uzroke za ta zbivanja.

Neki su rekli da je razlog naklonjenosti ljudi vjeri ljubav koju čovjek gaji prema redu, disciplini i pravičnosti. Kada čovjek vidi u svijetu nepravdu koju su pruzročili priroda ili društvo, gradi za sebe vjeru da bi pronašao unutrašnji smiraj.

Pobornici navedenih teorija su rekli: Proširite znanje, nestat će vjera. Mislili su da će širenjem znanja vjera sama po sebi nestati. Postati znalac značilo je istovremeno i postati nereligiozan.

Neki su iznijeli još jedan razlog za pojavu vjere. Rekli su da je vjera sredstvo stjecanja privilegija u klasnom društvu. Ovo je teorija marksista. Tvrdili su da je čovjek na početku imao zajednički način života. To je bilo u vrijeme kada su ljudi živjeli primitivno i u plemenima. Tada uopće nije bilo vjere. Zbog određenih razloga pojavljuje se vlasništvo. Javlja se klasno društvo. Javlja se feudalizam. Poslije njega kapitalizam. Pojavljuje se vladajuća klasa, kao i klasa potčinjenih. To je klasa obespravljenih, onih koji trpe i koji moraju raditi. Na koncu, u feudalističkom i kapitalističkom društvu vladajuća klasa izmislila je vjeru kako bi očuvala svoje interese. To su učinili s ciljem da obespravljena klasa ne podigne ustanak protiv njih. Vjera je sredstvo da se zauzda obespravljena i potlačena klasa od strane vladajuće i nasilne klase.

Neki drugi teoretičari rekli su da je znanje rješenje za vjeru. Ako znanje dođe, vjera odlazi. Međutim, ova teorija, tj. teorija marksista, ne smatra da je znanje rješenje za vjeru. Nakon što su uvidjeli da je i pored širenja znanja vjera ostala, i kada su vidjeli da su prvoklasni naučnici, kao što je Louis Pasteur, kleknuli pred vjerom, zaključili su da znanje nije rješenje za vjeru. Vjera u principu nije produkt neznanja. Nije ni straha. Ona nije produkt prirodne čovjekove naklonjenosti prema uređenosti i pravičnosti.

Vjera nije izum vladajuće klase naspram obespravljene. Sve dok postoji klasno društvo, sve i da znanje dosegne svoj vrhunac, vjera će i dalje postojati. Uspostavite društvo utemeljeno na zajedništvu i uklonite staleže. Kada se uklone staleži, vjera će sama po sebi otići. Vjera je alatka, zamka ili mreža koju je postavila vladajuća klasa. Kada nestane tog staleža, nestat će i alatke kojom je vladajuća klasa obavljala svoj posao. Ukratko, uspostavite potpunu jednakost i vjera će nestati.

Ni ova teorija nije mogla naći mjesto u svijetu, jer su, s jedne strane, naučnici dokazali da je vjera starija od vlasništva i da je ona postojala u vrijeme prvobitnog zajedničkog života. U tom periodu, a prije pojave staleškog društva, postojala je vjera, kao i obožavanje Boga. S druge strane, ovo obrazloženje i tumačenje ne podudara se s historijskim činjenicama. Historija prethodnih razdoblja predočava činjenice koje su čak suprotne ovoj teoriji. Vjera se uvijek više javljala u slabom i obespravljenom staležu. Vjerske vođe bili su ljudi kao što je Musa, a.s., koji je zajedno sa skupinom potlačenih i bijednih ljudi stao naspram vladajuće skupine, tj. faraona i njegove svite.

Ko je pomogao i podržao Poslanika Muhammeda, s.a.v.a., kada je donio islam? Jesu li to bili utjecajni i imućni ljudi i lihvari? Upravo su oni bili ti protiv kojih je Poslanik ustao. Časni Kur'an ovu skupinu naziva glavešine, tj. plemstvo. Oni koji su sačinjavali ovaj sloj društva bili su predvodnici Muhammedovih, s.a.v.a., protivnika, kao što je Ebu Sufjan, Ebu Džehl, Velid ibn Mugajre itd. Svi oni bili su najveći silnici Arabije.

Međutim, oni čija imena vidimo u historiji kao Poslanikove pomagače i pristalice, kao što su Ammar Jasir, Ebu Zer Gaffari, Salman Farsi, Abdullah ibn Mes'ud i ljudi poput njih, pripadali su potlačenom i obespravljenom sloju društva.

Prije nekih godinu i po,[3] dok je Hruščov još bio na vlasti, u dnevnim novinama Etelaat i Kejhan pročitao sam jednu vijest. Tada sam tu vijest prenio i u govoru koji sam održao u Teheranu. Rekao sam: “Čitajte i čudite se!ˮ Tada je prethodni predsjednik Alžira, Ahmed Ben Bella, još bio na vlasti. On je rekao: “Kada je Hruščov došao u Alžir ja sam mu rekao da se islam može na sjeveru Afrike upotrijebiti kao ogromna pokretačka i revolucionarna snaga. Hruščov je potvrdio i dodao da je još jedna osoba od komunističkih teoretičara koja je u Alžir došla iz Francuske ili Italije potvrdila činjenicu da islam može na sjeveru Afrike biti pokretač društvenih dešavanja i uzrok borbe protiv imperijalizma.ˮ

Ja sam to prenio u svom govoru te večeri i rekao: Gospodo, ovo su isti oni ljudi koji su do prije pedeset godina govorili da je vjera opijum za narod i da je izum vladajućeg sloja društva protiv potlačenog. Ali sada kada islam vide izbliza i kada im jedan revolucionaran musliman, kao što je Ben Bella, objašnjava i rasvjetljava islam, priznaju da islam može biti pokretač historije. Prema tome, navedena teorija koja govori o porijeklu i ishodištu pojave vjere je opovrgnuta.

Jednu je teoriju iznio i Freud. Ja ću vam je prenijeti. Prenošenjem različitih teorija možemo ustanoviti barem jednu činjenicu, a to je da na Zapadu među protivnicima vjere ne postoji jedinstven stav. Svaki od njih iznosio je sebi svojstvene teorije.

Freud je rekao da vjera nije produkt straha, neznanja, nije reakcija na nesređenost i nije razlog stjecanja privilegija u društvenim klasama. Kao što je tumačio i objašnjavao sva druga društvena dešavanja kroz putene nagone, tako je htio tumačiti i vjeru. Otuda je rekao da čovjek u društvu u pogledu putenih potreba biva uskraćen i to dovodi do potiskivanja njegovog nagona koji odlazi u podsvijest. Društvena ograničenja sputavaju čovjekov nagon da se očituje. U tom slučaju te uskraćenosti kojima je čovjek izložen isplivavaju kroz druge puteve i u drugim oblicima. Jedan od njih je vjera. Korijen vjere je u seksualnim sklonostima i željama, a ne u nečemu drugom. On je također tvrdio da je korijen morala u seksualnim sklonostima i željama, a ne u nečemu drugom. Po njemu je i korijen znanja u seksualnim sklonostima i željama.

Ako bi ga upitali kada će, po njegovom mišljenju, vjera nestati među ljudima, on bi odgovorio: Dajte ljudima apsolutnu slobodu u zadovoljavanju seksualnih potreba na takav način da ne postoji nikakva uskraćenost i tada više neće biti vjere. Međutim, nije dugo potrajalo kada se i sam Freud pokajao zbog svojih riječi. Ni njegovi učenici nisu prihvatili njegove teorije.

Upravo ovdje biva jasna teorija prirodne čovjekove sklonosti prema vjeri i tvrdnja da je vjera dio čovjekove prirode.

 

Teorija o prirodnoj sklonosti ka vjeri

U vezi s teorijom o prirodnoj sklonosti ka vjeri naučnici su iznosili mnoga mišljenja. Jedan od njih je veoma poznati svjetski psiholog i Freudov učenik Karl Gustav Jung. On kaže da je tačno to kada Freud kaže da vjera izvire iz nutrine koje čovjek nije svjestan. Međutim, to što on smatra da se psihološki elementi kojih čovjek nije svjestan svode samo na seksualne želje koje bježe u podsvijest, neutemeljeno je mišljenje. Čovjek ima prirodnu, urođenu psihu koje nije ni svjestan. Ta psiha koje čovjek nije ni svjestan, za razliku od Frojdove tvrdnje, nije samo skladište koje se puni onim što se unosi u prisutnu svijest. Drugim riječima, unutarnja svijest nikako nije poput prazne posude koja se puni onim što se slijeva iz prisutne svijesti. On kaže da je Frojd dobro shvatio strukturu psihe koje čovjek nije svjestan. Međutim, poslije je pogrešno pretpostavio da se ona sastoji samo od elemenata preuzetih od vanjske svijesti. To nije tačno, svjest koje čovjek nije svjestan dio je čovjekove suštine i bīti. Faktori koji napuštaju prisutnu svjest odlaze u taj dio čovjeka. Vjera pripada onom dijelu čovjekove bīti koji na urođen i prirodan način postoji u psihi koje čovjek nije svjestan.

Poznati američki psiholog i filozof William James napisao je knjigu koja je, koliko se sjećam, štampana pod nazivom Vjera i psiha. Ja nisam vidio štampanu verziju. Prije pet-šest godina jedan prijatelj mi je donio na uvid primjerak svoga prijevoda tog djela. Pročitao sam knjigu. Tada u prijevodu još joj nisu bili odredili naslov. Čuo sam da je sada izišla iz štampe. William James je na sebi svojstven način osmislio eksperimentalnu psihologiju, odnosno znanstvenu psihologiju. On je dugi niz godina izučavao pitanja psihologije religije. Godinama je vršio ispitivanja nad bolesnim i zdravim ljudima i proučavao ih. On u svojoj knjizi kaže: “Tačno je da su prirodne materijalne sklonosti izvor mnogih naših unutrašnjih želja. Međutim, veliki dio njih izvire iz svijeta koji nadilazi ovaj svijet.ˮ

Također, on kaže: “Razlog zbog kojeg se, u principu, mnoga ljudska djela ne uklapaju u materijalne računice je upravo taj.ˮ

On dalje nastavlja: “Ja u svemu što je vjersko uvijek vidim jednu vrstu staloženosti, prisnosti, zanosa, ljubaznosti, ljubavi i požrtvovanosti. Duhovna psihička stanja imaju odlike koje se ne podudaraju ni s jednim čovjekovim stanjem.ˮ

Stoga on zaključuje: “Iz istih onih razloga zbog kojih nas niz nagona materijalne prirode povezuje s ovim svijetom, i duhovni nagoni nas povezuju s drugim svijetom.ˮ

Ovaj čovjek ima veoma zanimljiva zapažanja. Ponekad kaže: Ove filozofije koje je stvorio čovjek, tj. metafizičke filozofije, slične su prijevodima koje je čovjek učinio s nekog drugog jezika. Prema njegovom mišljenju, to što čovjek misli da je razmišljanjem i umom dosegao pitanja metafizike, ustvari je samo glas njegova srca. To je njegovo srce izreklo drugim jezikom. Srce je drugim jezikom, drugom svjetlošću i drugom prosvijetljenošću shvatilo i dokučilo te zbilje, a potom im je jezikom razuma podario filozofsku formu.

Alexis Carrel poznati je francuski hirurg i fiziolog koji je kasnije živio u Americi. On je napisao veoma interesantnu knjigu Čovjek, nepoznato biće (Man, The Unknown). Dobitnik je Nobelove nagrade. U vezi s dovom napisao je knjigu koja se zove Molitva. Ta knjiga prevedena je na perzijski jezik.

On kaže: “Molitva je najuzvišenije vjersko stanje u čovjeku i njena zbilja je let čovjekove duše ka Bogu.ˮ Također, on kaže da u čovjekovoj savjesti postoji mnoštvo iskrica koji s vremena na vrijeme usmjeravaju čovjekovu pažnju na vlastite greške. Ukazuju mu na njegove zastranjenosti i kriva razmišljanja. Upravo te brojne iskrice onemogućavaju čovjeku da korača krivim putem. Nadalje, on kaže da čovjek ponekad u svojim vjerskim stanjima osjeća veličanstvenost, strahopoštovanje i oprost. Mnogo je toga rečenog vezano za datu temu. Ovo sam rekao kako biste, prije svega, znali da među poricateljima vjere ne postoji saglasnost i jedinstven stav u vezi s pitanjem ishodišta vjere, odnosno pitanjem odakle potječe vjera, da li iz straha, neznanja ili nečeg drugog. Ovim sam još htio reći da veliki broj svjetski poznatih naučnika misli da je vjerski osjećaj prirodan i urođen. Njega ubrajaju u neodvojivi dio čovjekovog bića.

Ovdje bi bilo prikladno spomenuti mišljenje najpoznatijeg naučnika našeg vremena vezano za osjećaj religioznosti i njegov izvor i porijeklo. Nedavno je izdata zbirka pisama, članaka i govora poznatog i velikog fizičara i matematičara Alberta Einsteina. U ovoj zbirci jedno poglavlje se zove Religija i znanost. Tu Einstein iznosi mišljenje o religiji i objašnjava kakvu dužnost imaju znanost i umjetnost u pogledu religije. Ovaj naučnik tvrdi da su različiti osjećaji koji podstiču na religioznost. Po njegovom mišljenju, nije jednak razlog naklonjenosti religiji u svim klasama društva. On kaže: “Za jednog primitivnog čovjeka strah je razlog naklonjenosti vjeri. To može biti strah od smrti, od gladi, od divljih životinja, od bolesti. Ograničena razmišljanja i nedostatak racionalne razvijenosti kod primitivnih ljudi sami po sebi kreiraju neke obrise i siluete. Oni ova bića kreiraju vlastitim rukama i umom, a nakon toga razmišljaju kako da spriječe njihovu srdžbu i da ih odobrovolje. Ovakvu vjeru treba nazvati vjerom straha. Bog koji se obožava u ovoj vjeri nije zbiljski Bog. Štaviše, to prelazi u oblik idolopoklonstva.ˮ

On dalje kaže: “Čovjekova društvenost također je jedan od očitovanja religije. Čovjek vidi da mu umiru otac, majka, rodbina, predvodnici društva. Jedno po jedno ga ostavljaju. Upravo ta želja da bude upućen, voljen, omiljen, da se može u svakom trenu osloniti na nekoga, stvara pogodno tlo u njemu za prihvatanje vjere u Boga.ˮ

Po Einsteinovom mišljenju bog koji je proizišao iz ovakve potrebe također nije zbiljski Bog. Sva svojstva koja mu se pretpostavljaju ljudska su svojstva. Jevrejske vjerske knjige, kao i Biblija, predstavljaju ovakvog Boga. Ovakva vjera u odnosu na vjeru straha za razinu je ispred.

On dalje kaže: “Ali ne treba zaboraviti da se može naći mali broj ljudi i zajednica koji su shvatili zbiljsko značenje Boga, a koje nadilazi ove umišljotine. To shvatanje zbilja posjeduje veoma uzvišena svojstva i karakteristike i duboka razmišljanja. Ono je racionalno i ni u kojem slučaju ne može se porediti s vjerovanjem običnog puka.ˮ

Ovim se želi reći da među zajednicama u kojima su zastupljene prve dvije vrste vjerovanja svi pojedinci ne razmišljaju površno o Bogu. Među njima se mogu naći osobe koje vide Boga onako kako to dostoji Njegovoj Svetosti i Veličanstvenosti i tako Ga obožavaju.

Potom nastavlja: “Postoji i treće vjerovanje prisutno u umu svih ljudi, bez izuzetka, iako se ne može naći ni u kome u čistom i cjelovitom obliku. Ja ga nazivam osjećaj religioznosti stvaranja ili postojanja. Veoma je teško da ga objasnim nekome ko ga je u potpunosti lišen, naročito jer se ovdje više ne raspravlja o Bogu koji se predstavlja u različitim oblicima. U ovom vjerovanju misao shvata malehnost ljudskih želja i ciljeva, s jedne strane, i veličinu i veličanstvenost koja se pojavljuje iznad stvari i pojava u prirodi, s druge strane. Čovjek svoje biće doživljava kao jednu vrstu zatvora na takav način da želi poletjeti iz kafeza tijela i svu egzistenciju u cijelosti pojmiti kao jednu jedinstvenu zbilju…ˮ

U skladu s ovim objašnjenjem u čovjeku ili, u najmanju ruku, u naprednim pojedincima postoji takav osjećaj da žele izići iz svog ograničenog postojanja i sebe dovesti do srca egzistencije. U čovjeku postoji jedna sklonost koja se ne može smiriti, osim da se spoji s Bogom i izvorom egzistencije.

To je upravo ono kada časni Kur'an kaže:

الَّذِينَ آمَنُواْ وَ تَطْمَئِنُّ قُلُوبُهُم بِذِكْرِ اللّهِ أَلاَ بِذِكْرِ اللّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

“One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!”[4]

Kako je samo lijepo i uzvišeno još prije osam stoljeća naš Mevlana iskazao ovu ljubav i ovaj osjećaj kojeg Einstein naziva “osjećaj stvaranja”:

Dijelovi ka cjelini lica uprli su

slavuji, lica ruže, ašici su

Što je morsko, moru se i vraća

Odakle baš dođe, tamo se i vraća

S litice to su hitre bujice,

a od tijela duša zaljubljena.

Ja ne znam kakvi smo mi ljudi. Samo što neko negdje napiše da je vjera, uopćeno gledano, produkt straha i neznanja, mi mislimo da je to sigurno, kao što je sigurno i u velikim svjetskim laboratorijama potvrđeno otkriće da je voda sastavljena od hidrogena i kisika. Ne, to uopće nije tako. Ako malo obratite pažnju uvidjet ćete da među poricateljima vjere nema jedinstvenog mišljenja o tome šta je ishodište vjere i otkud ona dolazi. Oni su iznijeli različite teorije i sve su opovrgnute. Čak je većina današnjih naučnika prihvatila monoteizam i načela vjerovanja. Da je vjera produkt neznanja, zar bi imalo smisla da Einstein, najveći savremeni naučnik bude monoteist. Ne samo on koji je bio najveći naučnik svoga vremena već cio naučni svijet danas ide ka prihvatanju značenja ajeta koji kaže:

فِطْرَةَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا

“… Allahovoj prirodi, prema kojoj On ljude stvori!”

 

Vjera kao životni kapital

Sada ćemo se osvrnuti na drugi dio naše rasprave, odnosno razmotrit ćemo pitanje kako vjera podmiruje čovjekove želje, a da je ništa ne može zamijeniti. Nekada se smatralo da, ako civilizacija uznapreduje, neće biti mjesta za vjeru. Danas je sasvim izvjesno da napredak znanja i civilizacije ne otklanja potrebe koje čovjek ima prema vjeri kako bi ostvario lijep život. Čovjek i u individualnom i u društvenom pogledu ima potrebu za vjerom. U onoj mjeri u kojoj se u čovjeku javlja misao na vječnost, on se spaja s drugim svijetom. Ova snaga misli i predočavanja slike u njemu budi osjećaje i naklonost prema vječnosti.

Pojava ovako širokog spektra predodžbi i ovako ogromnih sklonosti i želja u čovjeku ni u kojem se slučaju ne uklapa i ne slaže s njegovom ograničenom i prolaznom tjelesnom građom. Dakle, kada s jedne strane u sebi osjeća te ogromne predodžbe i sklonosti, a s druge strane posmatra svoju ograničenu prolaznu i kratkotrajnu materijalnu građu, čovjek vidi da se u njemu javlja želja za prevelikim zalogajem koji je za njegova usta isuviše veliki. Ima želju za kapom koja ne samo da je velika njemu već i nebeskom svodu. Upravo tu uviđa začuđujuću i uznemiravajuću neuravnoteženost između želja i htijenja, s jedne strane, i tjelesnih sposobnosti, s druge strane. Pomisao na uskraćenost vezanu za vječnost ga slama. Zavidi životinjama kojima su usklađene misaone i tjelesne sposobnosti. Uopće ne razmišljaju o opstanku i vječnosti da bi im se javila ta želja u srcu i da bi ih mučila pomisao na tu želju, na prolaznost i na nestanak. Zbilja, ako čovjek treba nestati, pojavit će se čudan nesklad i neuravnoteženost između misli i sklonosti duše, s jedne strane, i sposobnosti, s druge strane. U tom slučaju javit će se sljedeće pitanje: Ako je ovo biće smrtno, koliko su onda ove obimne predodžbe i sklonosti besmislene, uznemiravajuće i slamajuće. Veliki broj ljudskih zalaganja usmjerenih na ovjekovječenje imena, statusa i spomena čovjeka nakon njegovog života rezultat su upravo ovog osjećaja i ove želje. Naravno, takvo postupanje je nelogično. Čovjek misli da, ako učini nešto što će njegovo ime, spomen, djelo i njegov život poslije smrti učiniti vječnim, i on sam će postati vječan i sebe će izbaviti iz pandži uništenja i nestanka. Mnoge zločine čovjek čini kako bi došao do te vrste vječnosti. Ali, ko je taj ko u tom trenutku ne zna da su ta zalaganja uzaludna. Kakav mi užitak može priuštiti slava i popularnost kada mene ne bude?! Uživanje u slavi i popularnosti ovise o mom opstanku i opstaju u okrilju mog života.

Jedina stvar koja zadovoljava ovaj osjećaj i ovu potrebu na potpun i siguran način jesu vjerski osjećaji i uvjerenja i obožavanje. Forugi u drugom svesku knjige Aine sohanvari preveo je velike govore održane u svijetu. Među njima se nalazi nekoliko govora Victora Hugoa (Viktor Igo), poznatog francuskog pisca.

Victor Hugo u jednom svom izvrsnom obraćanju kaže: “Zbilja, ako čovjek misli da je suočen s nepostojanjem i da poslije ovog života slijedi apsolutni nestanak, onda život za njega neće imati nikakve vrijednosti. Ono što čovjeku čini život prijatnim i ugodnim, što ulijeva radost u njegov rad, što unosi toplotu u njegovo srce, što u velikoj mjeri širi horizont njegovog pogleda, upravo je ono što mu vjera nudi, tj. uvjerenje u svijet vječnosti, uvjerenje u neprolaznost, uvjerenje u čovjekov opstanak. Vjera mu se obraća riječima: O čovječe! Ti nisi stvoren da nestaneš, ti ćeš ostati. Ti si veći od ovoga svijeta. Ovaj svijet je za tebe jedno malo privremeno stanište. Ovaj svijet je samo jedna bešika za period tvoga djetinjstva. Drugi period je period ostatka tvoga života.”

Pitali su Tolstoja šta je vjera, na šta je on rekao: “Vjera je ono s čime čovjek živi, ona je životni kapital.ˮ

Zbilja, kako je ovo jednostavna i sadržajna rečenica. Vjera je ono s čime čovjek živi. Usporedite ovu rečenicu s načinom razmišljanja skupine plitkoumnih i neobaviještenih ljudi koji misle da je vjera teret za čovjeka. Nevjerovanje je, po njihovom mišljenju, vrsta slobode i rasterećenja. Oni misle da je sloboda to što se čovjek ničega na pridržava i ničemu ne povinuje. Prema tome, nepovinovanje naredbama razuma, ljudskosti, morala i časti rasterećenost je i sloboda, jer, na koncu, šta god da je u pitanju, čovjek se ne treba povinovati. Ali, kako je samo ovaj cijenjeni ruski mudrac dobro shvatio vrijednost duhovnih “kapitalaˮ. On ne kaže da je vjera “teretˮ već “kapitalˮ.

 

Vjera potpora moralu i zakonu

Osnovni stubovi u ljudskim zajednicama su moral i zakon. Društvo traži zakon i moral, a podrška zakonu i moralu samo i isključivo jeste vjera. Nikad nemojte povjerovati u to što govore da će moral imati čvrstinu i stabilnost bez temelja vjere. To je poput novčanice bez pokrića koja nema nikakvu validnost ili deklaracije o ljudskim pravima koje su zapadnjaci izdali i koje i dalje izdaju, a oni su sami prije drugih ustajali i dalje ustaju protiv njih. Zašto? Zato što se to ne oslanja na vjerovanje koje izvire iz dubine čovjekove savjesti. Georges Bidault, koji je nekada bio lider francuskih socijalista, uključio se u terorističke organizacije kada su htjeli Alžiru dati neovisnost. On se usprotivio tome pitajući se zašto se njima daje neovisnost. Da, oni su potpisnici Deklaracije o ljudskim pravima, kao i zakona. A šta je sa slobodom? Isto je i sa slobodom. Sve svetinje koje ima ljudsko društvo, počevši od pravde, jednakosti, preko slobode, ljudskosti, suosjećajnosti i svega što vam na um padne, neće imati svoju zbilju sve dok ne budu u okrilju vjere.

Alexis Carrel kaže da su umovi znatno napredovali, ali je šteta što su srca još uvijek slaba. Srca samo vjerovanje osnažuje. Svi neredi u čovječanstvu uzrokovani su time što su umovi ojačali, a srca ostala slaba i nemoćna. Šta radi civilizacija? Civilizacija čovjeku pravi sredstva, i to veoma dobra sredstva. Ali šta je s ljudima? Šta je to što može izmijeniti ljude? Šta to može ljudima dati svete i uzvišene ciljeve? Šta je to što može izmijeniti ljudske vrijednosti? Učinite nešto da suosjećanje ima toliku vrijednost da iz dubine srca kažete:

Ovaj svijet nema vrijednost da bi nečije srce uznemirio

Nemoj da misliš loše jer ga ni jedan pametan nije činio.

Čovječnost je istovjetna s vjerom i ako ne bude vjere, nema ni čovječnosti.

Htio bih svoje izlaganje privesti kraju. Ovo je bila tema koju nećemo stići detaljnije obraditi. Između ostalog, nećemo stići odgovoriti na pitanje: Ako je vjera urođena, zašto skupine ljudi izlaze iz vjere? Ipak ću dati kratko objašnjenje na ovo pitanje. Ovo pitanje se naročito nameće osobama koje smatraju da je okrenutost Bogu i vjeri urođena pojava. Neki čak ovo pitanje postavljaju s čuđenjem. Mi ćemo prvo prenijeti riječi jednog američkog naučnika koje govore o ovoj temi, a poslije ćemo iznijeti svoj stav.

Postavljanje ovog pitanja važno je, jer nam pomaže u pronalasku puta uređenja i ispravljanja stanja društva. U knjizi Dokazivanje postojanja Boga, koja je sastavljena od članaka skupine naučnika koji se bave proučavanjem tog pitanja, postoji članak pod naslovom: “Upotreba naučnih metoda”. Autor je američki naučnik po imenu Valter Eskarlan. On na početku razmatra pitanje razloga nevjerovanja u Boga nekih naučnika i kaže: “Brojni su razlozi zbog kojih pažnja nekih naučnika u njihovim naučnim istraživanjima i proučavanjima nije usmjerena prema Bogu. Mi ćemo navesti samo dva. Prvi razlog leži u činjenici da najčešće politički despotski uvjeti, društvene okolnosti ili državno uređenje zahtijevanju negiranje postojanja Stvoritelja. Drugi razlog je to što ljudska misao uvijek pada pod utjecaj nekih iluzija i, unatoč tome što osoba ne posjeduje strah ni od kakve duhovne i tjelesne kazne, čovjekova misao nije potpuno u njegovim rukama i nije slobodna u odabiru ispravnog puta. U kršćanskim porodicama većina djece na početku svoga života vjeruje u postojanje Boga koji ima sličnosti s čovjekom, kao da je čovjek stvoren u obliku Boga. Kada ove osobe uđu u naučno okruženje i kada se počnu baviti naučnim pitanjima, ovaj pojam slabašnog boga čovječijeg oblika ne može se uklopiti u logičke argumente i naučne pojmove. Kao rezultat toga, poslije izvjesnog vremena, kada nestane svaka nada za pomirenjem, pojam Boga u cijelosti biva napušten i silazi s misaone scene. Važan uzrok ove pojave je to što logički argumenti i naučne definicije ne mijenjaju prethodno izgrađenu savjest i uvjerenja ovih ljudi. Osjećaj da je prethodno napravljena greška u vjerovanju u Boga, zajedno s drugim psihološkim uzrocima, dovodi do toga da osoba bude zastrašena neadekvatnošću ovog pojma i da se okrene i udalji od spoznaje Boga.”

Ovaj naučnik spominje dva uzroka okretanja od vjere i Boga. Jedan je u nepovoljnosti nekih društvenih okruženja koje materijalizam nužno smatraju zvaničnim uvjerenjem. Drugi je pogrešno i neispravno shvatanje Boga koje se javlja kod nekih naučnika. Razlog neispravnog shvatanja Boga kod njih je taj što su u djetinjstvu učili o Bogu od osoba koje su tvrdile da Ga poznaju, ali Ga nisu poznavale. Božiju Bīt, svojstva i Njegov način djelovanja u svijetu podučavali su na način koji se nije slagao s razumom, znanjem i logikom. Ljudima su Boga i vjeru predstavljali kao iracionalne pojmove. Sasvim je jasno da, nakon što se naučnik upozna s razumom, znanjem i logikom, neće moći prihvatiti iracionalna i nelogična značenja i pojmove. Neminovno, to iracionalno vjerovanje ustupa svoje mjesto negiranju i poricanju u umu tog naučnika. Budući da je umislio kako vjerovanje u Boga ne treba biti nikako drugačije osim u tom nelogičnom obliku, poriče Ga. Ovo tumačenje je ispravno. Zasigurno je razlog poricanja i okretanja od vjere velikog broja obrazovanih ljudi taj što nisu na ispravan način podučeni vjerskim pojmovima. Ustvari, ono što oni poriču, nije zbiljski pojam Boga i vjere. To je nešto sasvim drugo. Osobe poput mene, koje su suočene s pitanjima ljudi u vezi s vjerom, potpuno shvataju činjenicu da su mnogim ljudima prodrle u um neispravne misli vezane za vjerska pitanja, jer su pali pod utjecaj poduke neprosvijećenih roditelja ili nepismenih promicatelja vjere. Upravo te neispravne misli ostavile su na njih loš trag i bacile ih u sumnju, pa čak i u poricanje u vezi sa zbiljom vjere.

Stoga je potrebno uložiti mnogo truda da bi se vjerska učenja na ispravan i dostojan način prenijela ljudima. I sam dugi niz godina osjećam ovaj problem i smatram zadaćom da svoje aktivnosti, koliko je to u mojoj moći, usredotočim i usmjerim na put ispravne i racionalne poduke vjerskih pojmova. Iskustvo je pokazalo da su ovakve aktivnosti veoma plodonosne. Međutim, razlog okretanja i udaljavanja od vjere ne svodi se samo na spomenuti. Postoje i drugi razlozi. Jedna od stvari koja uzrokuje okretanje od Boga i odbojnost ljudi prema Njemu, vjeri i duhovnosti uopće jeste ukaljanost okruženja i utopljenost ljudi u sladostrasti i odavanje prohtjevima. Ukaljano okruženje stalno osigurava uvjete za pobudu strasti, za lijenost i za razvoj životinjskih osobina u čovjeku. Jasno je da se tonjenje u niske životinjske strasti kosi sa svakom vrstom osjećanja uzvišenosti, obuhvatajući vjersko, moralno, naučno i umjetničko. Jednostavno ih umrtvljuje. Čovjek koji se odaje strastima ne samo da u sebi ne može odgojiti uzvišene vjerske osjećaje već gubi osjećaj časti, dostojanstva i gospodstva. Zaboravlja odvažnost, hrabrost i požrtvovanost. Duhovne privlačnosti, uključujući vjerske, moralne, naučne i umjetničke, manje ostavljaju traga na osobama koje su zatočenici strasti. Stoga oni narodi koji odluče slomiti duh vjere, morala, odvažnosti i hrabrosti nekom drugom narodu, osiguravaju sredstva za putena zadovoljstva, sladostrasti i zabave. U historiji islamske Andaluzije, tj. današnje Španije, čitamo kakav su plan smislili kršćani kako bi osvojili Andaluziju i izvukli je iz ruku muslimana. Omogućili su im sredstva za provod kao oblik prijateljstva i usluge. Vrtovi i voćnjaci služili su za proizvodnju opojnih pića za muslimane. Lijepe i izazovne djevojke na ulicama su počele privlačiti i zavoditi muškarce. Sa svake strane nudile su se zabave u kojima se moglo udovoljavati strastima. Duh vjere i odvažnosti je zamro. Nakon toga muslimane su mogli u trenu poraziti. Zapadni kolonizatori tokom nekoliko posljednjih stoljeća ovaj su program također veoma precizno primijenili u islamskim zemljama. U svakom slučaju, odavanje životinjskim strastima još je jedan razlog zbog kojeg slabe uzvišeni vjerski osjećaji u čovjeku ili čovjek prema njima čak osjeća prezir. U jeziku vjere ova zbilja iskazuje se na sljedeći način: Kada srca potamne i otvrdnu, svjetlo vjere ne može doprijeti do njih.

إِنَّ اللَّهَ لا يَهْدِي الْقَوْمَ الْفَاسِقِينَ

“Allah zbilja na Pravu Stazu narod grešnički ne upućuje!”[5]

Sljedeći razlog okretanja i udaljavanja od vjere jeste netrpeljivost i rat između vjere i ostalih prirodnih i urođenih čovjekovih nagona koje stvaraju neki nerazboriti promicatelji vjere. Umjesto da vjeru predstave kao nešto što uspostavlja mir i ravnotežu u nagonima, predstavljaju je kao nešto što je oprečno i što je u neprijateljstvu s ostalim prirodnim čovjekovim sklonostima. Ovu tvrdnju treba pojasniti. Čovjek ima mnoge prirodne i urođene sklonosti. U čovjekovu prirodu položene su sklonosti ka mnogim stvarima. Sve ove sklonosti povezane su s onim što je čovjeku potrebno na putu njegovog usavršavanja. To znači da ni jedna sklonost nije položena u čovjeka uzalud i bez smisla i da bi je trebalo ubiti ili umrtviti, kao što ni jedan organ nije stvoren uzalud i bez smisla u čovjekovom tijelu. U čovjekovoj bīti leže sklonosti prema mnogim stvarima, između ostalog prema bogatstvu. Sklonost prema društvenoj omiljenosti, sklonost prema znanju i traganju za istinom, sklonost ka osnivanju porodice, odabiru supružnika. Sklonost ka vjeri jedna je od čovjekovih prirodnih sklonosti. Ni jedna od njih nije u zavadi i ratu s drugom. Među njima ne postoji zbiljska protivrječnost i oprečnost. Svaka od njih ima svoj udio i ono što joj pripada. Ako se svakoj od tih sklonosti pravedno dodijeli ono što joj pripada, uspostavit će se potpun sklad među njima. Neusklađenost, nemir, rat i netrpeljivost javit će se onda kada čovjek bude htio udio jedne sklonosti dati drugoj. Jednu će držati da gladuje, a drugu će prekomjerno hraniti. Jedna od osobenosti vjere islama jeste to da uzima u obzir sve prirodne čovjekove sklonosti. Ni jednu nije zanemarila i ni jednoj nije dala udio veći od njenog prirodnog prava.

Prirodnost i urođenost islamskih zakona podrazumijeva međusobni sklad i usaglašenost tih zakona i nepostojanje oprečnosti između njih i prirodnih čovjekovih sklonosti. To znači da je islam, pored toga što je s gledišta vjere i obožavanja Boga odgajatelj jednog urođenog osjećaja, i s gledišta zakona i propisa saglasan s urođenom prirodom i zbiljskim potrebama čovjeka.

Neki kvazisveci i osobe koje tvrde da promoviraju vjeru u ime vjere ustaju u rat protiv svega. Njihov moto je: ako želiš imati vjeru, pogazi sve ostalo. Nemoj se zanimati imetkom i bogatstvom, napusti ugled i položaj, napusti ženu i djecu, bježi od znanja jer je to najveći zastor i uzrok zastranjenja, nemoj biti veseo i veseliti se, bježi od ljudi i nađi utočište u osami. Prema tome, ako neko želi pozitivno odgovoriti na svoj vjerski nagon, treba biti u ratu sa svim i svakim. Sasvim je jasno da, kada u društvu bude prisutno i promovirano isposništvo, napuštanje sredstava za život, napuštanje društvenog položaja, osamljivanje, zaziranje od drugih ljudi, kada se tjelesni nagoni budu doživljavaju kao prljavi, a najčistiji ljudi budu neoženjene ili neudate osobe, kada se znanje predstavi kao čovjekov neprijatelj, kada učenjaci i naučnici u ime vjere budu bacani u vatru ili im se glave budu gurale pod presu, zasigurno će ljudi biti pesimistični prema vjeri. Vjerski odgajatelji trebaju, kao prvo, nastojati sami postati učeni, istraživati i proučavati vjeru te u ime vjere ne ubacivati u umove ljudi iracionalne pojmove, jer će upravo ti iracionalni pojmovi biti izvor antivjerskih pokreta. Kao drugo, trebaju se zalagati za popravljanje stanja društva i trebaju, koliko je moguće, ukloniti i umanjiti u društvu sve ono što ga kvari i kalja. Kao treće, što je od svega važnije, ne trebaju se u ime vjere suprotstavljati i boriti s prirodnim sklonostima ljudi. Tada će vidjeti kako ljudi:

يَدْخُلُونَ فِي دِينِ اللَّهِ أَفْوَاجًا

“… u skupinama u Allahovu vjeru ulaze.”[6]

Molim Svevišnjeg Gospodara da nas sve uputi na pravi put i da nas učini istinskim vjernicima!

Dova je, kako kaže Alexis Carrel, let duše. Gospodo, nemojte misliti da dova može zastarjeti. Nemojte misliti da civilizacija i modernizam iziskuju i traže od ljudi da ne upućuju dovu. Ne, dova je izraz obožavanja. Izbjegavanje dove oblik je uznositosti i oholosti prema Bogu i to najružniji oblik oholosti.

وَ قَالَ رَبُّكُمُ ادْعُونِي أَسْتَجِبْ لَكُمْ إِنَّ الَّذِينَ يَسْتَكْبِرُونَ عَنْ عِبَادَتِي سَيَدْخُلُونَ جَهَنَّمَ دَاخِرِينَ

“Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.’”[7]

Dova je odraz i pokazatelj ljudskog savršenstva. Dova je uspostava veze između roba i Rabba. Veza između Gospodara i roba je neprekidiva. S one strane ona je uvijek uspostavljena. Uz dovu se uspostavlja i s ove strane i osigurava se pogodno tlo za izlijevanje milosti. Čovjek se u stanju dove svojom nutrinom okreće prema Stvoritelju, svom izvoru, polaznoj tački odakle je i došao na ovaj svijet i traži od Njega pomoć. Traži oprost.

Moja večerašnja dova je samo jedna rečenica. Bože naš, svima nama podari jaku volju i ambiciju da se okorištavamo i djelujemo u skladu s ovakvim islamskim programima koji vode istinskoj sreći, programima poput ovog kojeg si Ti večeras predvidio za nas i koji je do nas došao putem Pečata svih poslanika!

[1] Ar-Rūm, 30.

[2] Ar-Rūm, 30.

[3] Naravno, shodno vremenu kada je držan ovaj govor. (op. prev.)

[4] Ar-Ra‘d, 28.

[5] Al-Munāfiqūn, 6.

[6] An-Nasr, 2.

[7] Al-Mu'min, 60.