Tajna manjkavosti razuma mladih

Tek onda kada mladi u potpunosti uzmu u obzir činjenicu da je ljudski mozak materijalno središte promišljanja i mišljenja i da čovjekovo sredstvo razmišljanja i mišljenja neće biti potpuno sve dok mozak svakog čovjeka ne dostigne svoj posljednji stadij razvoja, tek tada će shvatiti tajnu manjkavosti i nedostataka svog razuma i da sve dok ne prođe razdoblje puberteta i mladalačkog doba, njihova spoznajna snaga neće postići krajnji razvoj i oni neće posjedovati potpun razum.

Već neko vrijeme uz pomoć testova ispituje se koeficijent razuma i inteligencije ljudi. Ove dvije skrivene snage duše mjere se posredstvom pitanja koja služe za ovu svrhu. Ogledima koje su stručnjaci obavili vezano za razum i inteligenciju mladih koji su tek stupili u pubertet došlo se do zaključka da ne samo da se njihov razum i inteligencija u pubertetskim promjenama ne razvijaju, nego da dolazi i do njihovog stanovitog pada. Tumačeći zbog čega dolazi do ovog pada, naučnici su dali razna objašnjenja. U cilju što boljeg upoznavanja mladih s njihovim psihičkim stanjem, doslovno ćemo navesti mišljenja nekih naučnika.

“Ako bi vas neko iznenada upitao jesu li tek stasali mladi inteligentniji od djece, vaš prvi odgovor bi vjerovatno bio: “Da.” Međutim, ukoliko malo promislite, možda više i nećete biti tako sigurni u to.

Znate da se uz pomoć testova inteligencije uspjelo precizno, iz godine u godinu, izmjeriti nivo inteligencije djece i načiniti nešto što se zove krivulja rasta inteligencije. Međutim, tempo umnog intelektualog napretka koji se mjeri posredstvom testova nakon godina spolnog punoljetstva postepeno opada. Od četrnaeste godine nadalje, sve do godina zrelosti, napredak je neosjetan, pa se statistička krivulja počinje, malo pomalo, kretati horizontalno. Profesor Binet je vjerovao da testovi izvršeni u tvornicama pokazuju da koeficijent inteligencije radnika u prosjeku ne prelazi nivo koeficijenta trinaestogodišnjaka.”[1]

“Odnos koji postoji između nastanka jedne logičke misli bliske mislima zrelih godina i vremena kada se napredak razuma, koji se mjeri na temelju testova inteligencije, počinje usporavati, još je jedan dokaz za ovu teoriju prema kojoj se tokom djetinjstva ne događa istinski intelektualni razvoj.

Moguće je da neko pomisli da u doba puberteta nagli razvoj osjećaja ljubavi i javljanje seksualnog nagona utječe na inteligenciju tako da se ona pokorava i potčinjava.

Misao jednog jedanaestogodišnjaka je očiglednija i praktičnija, više se podudara s vanjskim svijetom i bliža je mislima razumnih zrelih osoba, nego mislima mladih koji su svoje biće predali osjećanjima i uzbuđenjima, čija je sklonost prema košmarima, snovima i osjećanjima mnogo veća nego prema društvu koji ga okružuje.

Kada bismo rekli da se razum tokom vremena puberteta potpuno zatamni i briše pretjerali bismo, ali ukoliko zaista u razvoju inteligencije postoji nazadovanje, onda je to moguće isključivo u vrijeme krize punoljetstva, jer mladalačka gorljivost i uzbuđenja nisu saglasni s intelektualnim procvatom.”[2]

Zapovjednik pravovjernih, a.s., je rekao da su razum i glupost u čovjeku koji je tek ušao u doba muževnosti neprestano u sukobu, sve dok čovjek ne napuni osamnaest godina. Znači, ukoliko u razdoblju kada prestaje pubertet emotivna struktura mlade osobe bude zdrava, razum postepeno nadvladava i pobjeđuje glupost i nerazumnost. Međutim, ako je neko u svojoj biti nerazumna osoba, glupost će nadvladati glas njegova razuma.[3]

Jedna od psihičkih bolesti koju su u svojim djelima opisali i o njoj naširoko raspravljali svi stručnjaci jeste adolescentska kriza. Ova bolest uglavnom se pojavljuje tokom adolescencije i, s obzirom na razlike u simptomima i različite reakcije koje se pojavljuju kod bolesnika, dijeli se na četiri vrste.

Stručnjaci do danas nisu uspjeli otkriti šta je istinski uzrok ove bolesti. Kao mogući uzrok navode se akcije i reakcije izlučevina žlijezda s unutrašnjim lučenjem tokom kriznog razdoblja puberteta te poremećaji i trovanja koji nastaju kao njihova posljedica.

Doktor Carrel ističe:

“Glavni uzrok našeg neznanja o duševnim pitanjima je složenost i čudnovata zamršenost njegovog objekta. Mi još uvijek ne posjedujemo aparate koji bi nam otvorili put u nepoznati svijet nervnih ćelija, funkcija mozga i psihe. Naprimjer, nemoguće je da shvatimo precizne veze između simptoma bolesti šizofrenije i uništenja moždanih ćelija.”[4]

“Sljedbenici Karplenove škole kažu: ‘Šizofrenija je nagla i brza pojava razumske slabosti koja se pojavljuje tokom puberteta i moguća je posljedica unutrašnjeg poremećaja u radu žlijezda s unutrašnjim lučenjem.'”

“Simptom jedne jednostavnije vrste šizofrenije je taj da je bolesnik neprestano u zbunjenosti i izgubljenosti. Po cijeli dan sjedi na jednom mjestu i zbunjen zuri u jednu tačku. U životu nema cilja, svi poslovi za njega su jednaki. Drugi simptom ove bolesti je i to da bolesnik poseže za činjenjem raznih nedoličnih i neumjesnih dijela.

Ova bolest koju terminološki u psihologiji nazivaju mladalačkim ludilom, odnosno šizofrenijom, nije bolest koja zahvata sve mlade, već se odnosi na samo određenu skupinu njih. Oni moraju biti podvrgnuti liječničkom nadzoru i liječenju kao i ostali psihički bolesnici. Ponekad se bolest nekih šizofreničara pojačava, a vrijeme njenog trajanja produžava.

Još jedan oblik psiholoških poremećaja koji se pojavljuju tokom puberteta, a koji spadaju u red općih poremećaja i javljaju se manje-više kod svih adolescenata, jeste pretjerano samoisticanje i maštarenje. Tokom ovog razdoblja svi mladi bivaju zarobljeni u neutemeljenimn predodžbama i vizijama. Oni postaju nemarni prema realnostima života te, poput psihičkih bolesnika, utočište traže u fantazijama i maštanju. Svijet gledaju kroz prizmu bezvrijednih i nestvarnih misli, bježe od razuma i logike, zaljubljeni su u fantazije i nemoguće mitove i bajke, a pretjerano samoisticanje se očituje u svakom njihovom govoru i ponašanju.

“Mladi nisu posebno privrženi razumu. Oni razumske sudove smatraju bezvrijednim i nečim što priliči samo starima. Zapravo razmišljaju poput Emersona koji je želio svoju kočiju privezati za jednu od zvijezda.”[5]

“Mladalačko pretjerano samoisticanje, poput bubuljica na licu, smatra se jednom od mladačkih bolesti. Pretjerivanje i na prvi pogled zloupotreba logičkog dokazivanja, a posebno njihove neutemeljene rasprave i pogrešni zaključci, misli mladih čine posebno ružnim.”[6]

Neutemeljene i nelogične predodžbe, pretjerano samoisticanje tako utječu na mlade i lahko ih stavljaju pod svoj utjecaj da ih ponekad odvedu i u zločin i kriminal jer su pod utjecajem ovih stanja spremni počiniti strašna i nasilna djela.

Mjesečnik France piše:

Nedavno je sastavljen upitnik u kojem je postavljeno nekoliko pitanja nekolicini studenata koji su se pobunili protiv propisa i pravila Univerziteta:

– Zašto ste ravnodušni prema školovanju i univerzitetu?

Zato što nam namećete šta god vam je volja. Mi ne želimo prihvatiti vaše teorije i ne želimo više studirati.

– Pa šta želite učiniti?

Želimo raditi ono što se vama ne dopada.”[7]

Nerazumna maštanja i neodmjereni stavovi mladih, koji su često izvor djela neprimjerenog ponašanja, ponekad ih tako razvesele da od veselja blistaju i nekontrolirano se smiju. Ponekad ih, opet,  tako rastuže i ražaloste da napuštaju društvo, potpuno se izdvajaju iz njega i traže svoj spas i utočište u osami.

Ove duševne poremećaje i psihičku rastrojenost Božiji poslanik je nazvao jednom vrstom ludila, a hazreti Ali, a.s., je ovo razdoblje nazvao mladalačkom opijenošću.

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Mladost je vrsta ludila.”[8]

“Razumnom čovjeku priliči da se čuva i suzdržava od opijenosti bogatstvom, snagom i moći, znanjem i naukom, hvalospjevima i mladošću, zato jer svaka od ovih opijenosti posjeduje svoj nečisti otrovni vjetar, koji briše razum i umanjuje čovjekovo dostojanstvo.”[9]

Hazreti Ali je, također, rekao:

“Četiri su vrste opijenosti: opijenost mladošću, opijenost bogatstvom, opijenost snom i opijenost vlašću.”[10]

Kao zaključak ova tri kratko predstavljena sadržaja možemo reći sljedeće:

1. U razdoblju puberteta mozak mladih ljudi, kao i njegova nervna mreža, koji predstavljaju materijalno sredstvo i instrument razmišljanja i mišljenja, ne dostižu svoj konačni stadij rasta i razvoja.
2. Iz testova razuma i inteligencije izvršenih nad mladima dolazimo do zaključka da u razdoblju adolescencije razum mladih ne doživljava nikakav razvoj i procvat. Stepeni njihovog razuma i inteligencije ostaju približno isti kao i u vremenu prije puberteta.
3. Svi mladi, manje-više, zapadaju u stanja određenih duševnih poremećaja i pretjerenog samoisticanja i pod utjecajem slabosti razuma nemarno se odnose prema realnostima života. Oni, poput psihički bolesnih i opijenih ljudi, hode svojim svijetom mitske mašte i nemogućih fantazija, čineći nerazumna i neprimjerena djela.

 

[1] Če midānīm? Bolūg, str. 97.

[2] Če midānīm? Bolūg, str. 99.

[3] Bihār, tom 1, str. 33.

[4] Ensan-e nāšenāhte, str. 149.

[5] Če midānīm? Bolūg, str. 117.

[6] Isto, str. 107.

[7] Časopis Hokuke emruz, godina I, str. 78.

[8] Bihar, tom 17, str. 49.

[9] Gureru-l-hikem, str. 826.

[10] Tuhafu-l-uqūl, str. 126.