Tevba – pokajanje – 5

Tevba – pokajanje – 5

Kada se čovjek u prisustvu Imama Alija pokajao i tražio oprost, Imam je osjetio da on ne zna značenje, istinu i stvarni smisao traženja oprosta i opravdano mu je rekao: “Ne bio u matere svoje! Znaš li ti šta je traženje oprosta Božijeg? Traženje oprosta Božijeg je stupanj za položaje visoke!” (‘ilijjin). ‘ilijjin znači ljude koji u tim nebeskim razinama imaju položaj blaženih. Onda je izrekao riječi traženja oprosta. I tevba je jedna riječ koja ima šest osnova. Alimi su ovako shvatili ovih šest osnova na koje je ukazao Imam Ali: Dva su osnovi pokajanja, dva su uslov za prihvatanje pokajanja (znači, dva čine suštinu, a druga dva čine uslove prihvatanja pokajanja), a posljednja dva su osnovi uslova ispunjavanja pokajanja.

Sada, da vidimo šta su ovih šest osnova.

Prvi osnov tevbe je tuga i unutrašnje izgaranje zbog onoga što je bilo. Znači, tevba je tada stvarno kajanje kada bacite pogled na crnu listu vaših dijela iz prošlosti i odjednom se u vama javi velika tuga. Vaše srce gori: “Zašto sam to učinio?” Da li ste ponekad vidjeli da čovjek učini nešto misleći da će to biti korisno za njega? Poslije, kada tako učini, odjednom vidi da mu je takva radnja nanijela određenu štetu. Kada shvati da je pogriješio, kaže: “Teško meni!” i grize prste: “Zašto sam to učinio?” To se naziva žaljenje, nelagodnost, tuga. I ponekad kažu: “Gospodaru, nešto sam uradio i sada sam toliko zažalio da, ako bi žaljenje uzrokovalo da čovjek propadne u zemlju, ja bih propao u zemlju.” Prvi uslov tevbe je žaljenje, tuga. Ne do Bog da se vaša usta zaprljaju, na primjer, vinom, i da odjednom pomislite na Kur'an. Šta je rečeno o pijanstvu? Kur'an kaže:

O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo, zato se toga klonite da biste postigli što želite.[1]

Točenje vina ne ide uz blagostanje i sreću. Kockanje je u islamu haram, nedozvoljeno, i jedno je od velikih grijeha, u bilo kojem obliku. Musliman ne kocka. Kakvi smo mi muslimani ako činimo najveće grijehe? Koliko je u Kur'anu osuđeno ogovaranje koje je postalo uobičajeno među nama? Kunem se Bogom čovjek se začudi svim ovim optužbama koje postoje među ljudima. Da li znate šta znači optuživanje? Mi imamo dva prvorazredna grijeha, jedan od njih je laž, a drugi ogovaranje. Veliki grijeh znači grijeh putem kojeg čovjek zaslužuje da ide u džehennem.

…I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga.[2] (Kur'an, 49:12)

Koliko je odvratno meso leša, naročito ako čovjek poznaje tijelo te osobe koja mu je bila prijatelj. Da li postoji više od ovog komentara?

Kleveta znači laž uz ogovaranje. Znači, dva grijeha zajedno se nazivaju klevetom, a koliko je kleveta uobičajna među nama! Neki od nas na početku svojih govora dodaju riječ “Kažu”. Na primjer, kada jedna osoba kleveta, i hoće odgovornost da prebaci na drugoga, misli da može da prevari Boga onda kaže: “Kažu ova osoba je takva i takva.” Druga osoba čuje od nas i na drugom mjestu kaže: “Kažu ovako…” Poslije kaže sebi: “Dobro, nisam ja to rekao, ja kažem da su drugi rekli.” Kur'an i to zabranjuje i smatra ga velikim grijehom. Kur'an kaže:

One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate.[3]

Ako ste od jednog glupog, ili pristrasnog čovjeka, ili jedne osobe kod koje je očigledno gdje se nalaze korijeni njenih riječi, o nekoj drugoj osobi čuli neku riječ, nemate pravo da kažete: “Čuo sam”, “Kažu” ove riječi su takođe grješne radnje, kao i drugi grijesi. Oni koji ne poštuju tuđu čast, moraju da znaju da je Poslanika s.a.v.a. rekao: “Piljenje je preljuba oka.” To je kao i ne klanjati, ili ne postiti.

Mi u cilju pokajanja treba da obratimo pažnju na svoje grijehe. Časni Poslanik s.a.v.a. je rekao: “Za vrijeme miradža sam vidio neke žene koje su visile obješene o svoju kosu, a šibali su ih vatrenim šibama. Začuđen, pitao sam Džibrila: “Ko su ovi ljudi?” Džibril je rekao: “Neke žene iz tvog umeta koje nisu pokrivale svoje kose pred stranim muškarcima.”
Tada nije postojao hidžab, ali je Poslanik s.a.v.a. ove stvari vidio jasnijim okom. Ove stvari postoje od prije hiljadu i četiri stotine godina u knjigama. Također je rekao: “Vidio sam žene koje su visile obješene o svoje grudi, i šibali su im grudi…” Rekao je: “Rekli su mi da su ove žene iz tvog naroda koje su se obnaživale pred ljudima!” Pa zar ova četiri dana života vrijede za čovjeka da čovjek do vječnosti bude kažnjen od strane Allaha? Kunem se Bogom da je ovo istina, u tome nema sumnje. Pa, dokle ide kleveta? Dokle pobuna protiv Boga? Dokle psovanje Poslanika s.a.v.a. islama? Sada, psovanje biva pismeno ili usmeno. Imam Ali je rekao: “Prvo je to da tvoj duh gori i bude u plamenu i da se udaviš u svom žaljenju. Otvori oči prema svojim grijesima. Napravi jednu sudnicu za sebe i sebe osudi. Vidi koliko velikih grijeha učiniš dnevno.”

Šejh Behai kaže: “Tvom pretku Ademu mjesto je bilo Džennet, meleki su mu činili sedždu, ali zbog jednog grijeha rekoše mu:

“Gotovo, o grešniče, ponizno idi napolje!

A ti očekuješ da sa nekolika grijeha ideš po Džennetu, o ti crna lica!”

Šta je drugi uslov pokajanja? Rekao je: “To je jedna čvrsta odluka, jedna ozbiljna odluka: ja više neću učiniti ovo ružno djelo.”

Naravno, nadam se da vas nisam uznemirio sa ovim stihovima koje sam vam naveo. Nemojte misliti: “Sada smo gotovi!” Ne.

Reci: O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On doista mnogo prašta i On je milostiv.[4]

Od bilo kojeg grijeha da dignete ruke i napustite ga, Bog prihvata. Svi uslovi su navedeni, ali nisu navedene granice i mjere za grijeh. Nisu naveli da, ako je tvoj grijeh stigao do te granice, tvoje pokajanje će biti prihvaćeno, a više od toga ne, već su rekli: “Čini pokajanje i biće prihvaćeno. Ali, ako se stvarno pokaješ.” Ako se u tebi pojavi unutrašnja vatra, ako se pojavi sveta unutrašnja revolucija u tvom duhu i odlučiš da se ne vratiš grijehu, tvoje pokajanje će biti prihvaćeno. Sve to pod uslovom da ti stvarno odlučiš. Ne da dolaziš ovdje i šapućeš i sebi da kažeš kako si u lošem stanju, i kad izađeš, da sve zaboraviš. To ne valja i još je gore. Imam Ali je rekao: “Oni koji se pokaju i ponavljaju grijeh, njihovo pokajanje je još gore nego da se nisu pokajali. Zato što je to šegačenje sa Bogom i kajanjem.

Ovo dvoje su osnovi pokajanja: Prvo, žaljenje, unutrašnja vatra, neprijatnost zbog prošlosti, drugo, ozbiljna i čvrsta odluka da se grijeh ne ponovi. Međutim, pokajanje ima dva uslova:
Prvi uslov je da moraš vratiti pravo čovjeku. Bog je pravedan, ne negira pravo Svojih robova. Šta to znači? Ako si uzeo narodnu imovinu, moraš da je vratiš njenim vlasnicima, ili da im nadoknadiš. Ogovarao si ljude? Moraš da im udovoljiš, da ideš, da se poniziš, i da kažeš: “Gospodine, ja sam Vas ogovarao, molim Vas da mi oprostite.”

Meni se desio jedan slučaj. Ne znam da li je u redu da ga ovdje iznosim, ili ne. Bio sam talaba (učenik vjerske škole), i tu je, naravno manje nego na drugim mjestima, dolazilo do ogovaranja, ali, dešavalo se ponekad, kada se sastane neki skup, da neki ogovaraju ovog, a drugi onog čovjeka. Odjednom primjetih da se sam tako upleo. Neka Bog oprosti duši ajatollaha Hudždžeta. Jednom sam ja bio u prilici da budem okružen ljudima koji su ga ogovarali. Ovaj čovjek je bio profesor i ja sam kod njega učio godinama, i čak sam na jednom javnom takmičenju iz njegovog predmeta dobio nagradu. Odjednom sam osjetio da ovo nije u redu i pitao sam se zašto sam se našao u ovakvoj situaciji. On je jednog ljeta otišao u posjetu u harem hazreti Abdul-Azima. Jednog dana, poslije podne, otišao sam, kucao na vrata njegove kuće i rekao: “Recite da je došao taj čovjek.” On je bio kod kuće i dozvolio je da uđem. Sjećam se, ušao sam unutra. Imao je kapu na glavi i bio naslonjen na jastuk. Tada je bio star i bolestan, a preminuo je poslije dvije, tri godine. Rekao sam: “Gospodine, došao sam nešto da Vam kažem.” Pitao je šta. Rekao sam: “Ogovarao sam Vas, naravno, malo, ali sam slušao mnoga ogovaranja o Vama, i žalim što sam bio prisutan na skupu gde su Vas ogovarali i slušao to. Slučajno sam Vas i ja ogovarao, i zbog toga što namjeravam da više nikada to ne ponovim, i da ne slušam ogovaranja o Vama, došao sam da Vam to kažem, da biste mi oprostili.” Taj čovjek mi je, sa velikodušnošću koju je imao, rekao: “Dvije su vrste ogovaranja o nama. Jedanput su one u obliku nepoštovanja prema islamu, a drugi put prema našoj ličnosti.” Ja sam razumio šta on misli: “Ne, ja ništa nisam rekao, i nisam se usudio da izrazim nepoštovanje prema islamu, sve što je bilo, bilo je u vezi sa Vama.” Rekao je: “Oprostio sam ti.”
Ako hoće da se pokaje čovjek mora da ljudima prizna i plati pravo i dug. Onaj ko treba da daje zekat i nije dao, nosi na ramenu zekat na ljude i mora da plati. Onaj ko nije dao hums, mora da ga plati. Onaj ko je uzeo mito, mora da ga vrati vlasniku. Svaka osoba, koja je putem harama (nedozvoljene radnje) stekla imovinu, mora da je vrati. Ako je čovjek učinio zločin prema nekom, mora ga zadovoljiti. Nije dovoljno reći samo: “Pokajao sam se!” Imam Ali je rekao: “Uslov pokajanja je to da priznaš i daš pravo ljudima. Na primjer, ako si uzeo imovinu naroda i sada nemaš ništa da vratiš, ili se nalaziš u uslovima da ne možeš da nađeš čovjeka, jer je, na primjer, umro, pokaj se ovdje, i od njega traži oproštaj. Inšallah, Bog će njega zadovoljiti.”
Drugi uslov prihvatanja pokajanja je taj da izvršiš Božije zakone. Šta to znači? Na primjer, post pripada Bogu. One dane koje nisi postio moraš da nadoknadiš. Namaze koje nisi obavio, moraš naklanjati naknadno. Bio si bogat, a nisi otišao na hadždž. Moraš da ideš na hadždž. Ove stvari nisu za šalu. O hadždžu je napisano da, ako neko postane bogat i nema nikakvu vjersku prepreku, znači da ima normalne mogućnosti, da nema prepreku u smislu putovanja, da ima bogatstvo, da bude zdrav i da nije bolestan, da ima sposobnost da ide, a istovremeno ne ode na hadždž do svoje smrti, ovakva osoba nakon smrti neće otići na drugi svijet kao musliman. Božiji meleki, kada dođu, reći će mu:

“Ti, koji nisi izvršio ovu islamsku obavezu, sada možeš da biraš, hoćeš li da umreš kao jevrej, ili kršćanin, ti više ne možeš umrijeti kao musliman.”

Poslije je Imam Ali izložio dvije teme koje su uslov za potpuno pokajanje. Istakao je: “Pokajanje je da se okreneš protiv tijela koje je naraslo kao posljedica nezakonitog djelovanja pa da ga rastopiš jadima sve dok se koža ne priljubi uz kosti i meso novo ne naraste između njih.”Šta to znači? Znači, ovo salo koje si nagomilao u toku noćnih gostovanja, ovo tijelo koje si ugojio u haramu (a tvoje kosti su od harama, tvoje meso je od harama, tvoja krv je od harama) moraš da pokušaš da ih istopiš. Umjesto toga, pojaviće se meso koje se razvijalo od halala. Ti moraš sebe da istopiš.

Moj otac je ispričao da je rahmetli hadži Mirza Habib Razavi Horasani, čiju poeziju sada često slušate, i koji je bio jedan od velikih mudžtehida Horasana, filozof, hakim i arif, bio veoma krupan i debeo čovjek. On se na kraju života sprijateljio sa jednim čovjekom koji je bio istnoljubiv i gnostik. Hadž Mirza Habib je, sa takvim naučnim i društvenim položajem, kao prvorazredni mudžtehid Horasana, otišao kod ovog pobožnog i mističnog čovjeka i kleknuo. On je rekao da je poslije izvjesnog vremena vidio hadži Mirzu Habiba, kako je smršao. Vidjelo se da se tijelo hadži Mirze Habiba na kraju njegovog života smanjilo i otopilo. Ovdje su evidentne riječi Imama Alija, da se ovo meso, koje se nagomilalo u stanju zanemarenosti, topi. (Naravno, ovde se ne usuđujem da izrazim nepoštovanje prema njemu, i ne kažem: putem harama).

Ovdje ću vam navesti i šesti uslov. Rekao je: “Da učiniš da tijelo kuša bol poslušnosti kao što si učinio da kuša slast neposlušnosti. “Čovjek ne postaje Božiji rob ako bude razmažen. Razmažen cčovjek nije čovjek. Postiš. Tako je! Upravo zbog toga što je teško, moraš da postiš. Hoćeš da već od jutra budeš budan i da se moliš, ali, teško ti je. Uradi to baš zbog toga što je teško. Izvjesno vrijeme pati, budi u teškoćama, kazni sebe.”

Kur'an ima dva komentara koji su navedeni poslije pokajanja. Jedan pokajanje izjednačuje sa čistočom. Na primjer, kaže:

Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste.[5]

Šta Kur'an hoće da kaže? Kaže, kaji se i operi se vodom pokajanja, da bi imao oči koje vide. Čistoća nije samo za tijelo. Mi smo vrlo dobro razumjeli čistoću tijela. Naravno, ovo nije nedostatak, već savršenstvo, i to moramo da razumijemo. Naš Poslanik s.a.v.a. je bio jedan od najčistijih ljudi. Svakog dana se tuširamo, mijenjamo košulju, uređujemo svoje odijelo da bude bez fleka. Zašto? Jer hoćemo da budemo čisti. Zar ti imaš samo ovo tijelo? Sebe očisti, očisti svoj duh, očisti svoje srce. Ovo srce i tijelo čisti se vodom pokajanja.

Drugi komentar Kur'ana je taj da u drugim slučajevima pokajanje povezuje sa riječju “popravljati”.

A onome ko se poslije nedjela svoga pokaje i popravi se, Allah će sigurno oprostiti. Allah doista prašta i samilostan je.[6]

Rekao sam da je jedna od karakteristika čovjeka ta da se ponekad jedna polovina njegove prirode pobuni i digne ustanak protiv druge polovine njegove prirode, i rekao sam da je ova pobuna i revolucija ponekad od strane niskih sila čovjekovog bića. Žudnja se pobuni, bijes se pobuni, šejtanluk se pobuni… A ponekad je pobuna od strane uzvišenih sila čovjekovog duha, razum se pobuni, suština se pobuni, svijest se pobuni, srce i dubina duše se pobune.
Ako pobuna bude od strane nečistih sila suštine čovjeka, i od strane životinjskih elemenata, posljedica te pobune i revolucije je nered. Ranije sam dao primjer. Ljudi koji su pod imenom čistoće, asketizma i pobožnosti bili lišeni žudnje, odjednom se pobune i uhvati ih neki čudan nered. To nije ništa drugo do eksplozija i nered. Ali, to je suprotno od pobune i revolucije koje se dešavaju od strane svetih elemenata čovjekove prirode. Revolucija koju razum izvrši u prirodi čovjeka je pobuna u kojoj se u čovjeku ostvaruje suština teizma, to je jedna sveta revolucija. To je sveta revolucija isprepletena sa popravljanjem. Sveta revolucija otklanja zloslutne posljedice prošlosti. Sveta revolucija kažnjava.

U odmazdi vam je život, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili![7]

Rekao sam da je Imam Ali rekao: “Osveti se svom tijelu, kazni ga, otopi salo koje se nagomila od harama!” To je osveta i kazna za žudnje duše. Revolucija, kada bude sveta, hoće da uništi zloslutne posljedice prošlosti, i uništit će ih. U Kur'anu se kaže:

“Onaj ko se kaje i popravi se…”

U principu, tevba je jedna popravna pobuna, i nije ništa drugo osim toga.

Rekao sam da je pokajanje jedna čovjekova karakteristika, i rekao sam da promjena pravca nije svojstvena samo čovjeku. To postoji i u životinjama, i otprilike u biljkama, ali promjena pravca, koja se zove tevba, i znači neku vrstu svete unutrašnje revolucije, pripada isključivo čovjeku. To moramo da imamo na umu.

Jedna od razlika poslanika u odnosu na druge ljudske vođe je ta da druge vođe čine revoluciju u društvu i uspijevaju da pobune najviše neku grupu, sloj ili jedan sloj protiv drugih slojeva, stvore dva fronta u društvu i izazovu jedno krilo protiv drugog. Takoreći, daju palicu i oružje jednima i primoravaju ih da udaraju drugima po glavi. Naravno, to je dobar potez. Zašto? Negdje, gdje nastane jedan sloj tirana (zulumćara) i jedan sloj ugnjetavanih, poziv mazluma (ugnjetavanog) za ostvarivanje svog prava je jedan ljudski čin koji postoji u islamu. Poslanici su se, također, time bavili, i u programu islama postoji naročito podsticanje i jačanje mazluma protiv tlačitečlja. Među savjetima Imama Alija svojoj čestitoj djeci, Hasanu i Huseinu, postoji i onaj koji kaže: “Budite uvijek neprijatelji tlačiteljima i prijatelji tlačenima i osvetnici protiv tlačitelja.”

Ali, postoje druge mogućnosti, koje vođe svjetskih revolucija ne posjeduju. Samo su ih poslanici posjedovali i bili su sposobni za to. Osim njih, niko drugi nije sposoban za to da pobuni čovjeka protiv sebe, znači, da učini nešto da sam čovjek osjeti grijeh, i da poslije protiv sebe izvrši svetu revoluciju koja se zove kajanje.

Osim Poslanika, ne možete naći nikoga ko ima moć da ljude pobuni protiv svojih nedjela. Poslanici Božiji, ne samo da su izazvali potlačene protiv tlačitelja, već su mogli i tlačitelje da pobune protiv sebe. Ako pročitate istoriju islama, vidjet ćete da se u islamu I obespravljeni, i siromašni, i tlačeni, i poniženi, bunio protiv nasilnika, kao što je Abu Džehl, i da su se osobe, koje su istovjetne sa njima, bunile protiv sebe, i da su bile svrstane u isti red sa tlačenima. To je samo u moći Božijih poslanika. Izazivanje čovjeka protiv svojih nedjela nije u moći onih koji nisu Božiji poslanici.

Imam Musa ibn Džafer je prolazio pored Bagdadskog bazara. Mi znamo u kakvom stanju se nalazio imam. Nije volio galamu koju prave muzičari. Čuo je glasnu muziku iz jedne kuće. Kada je imam prošao pored te kuće, kućna pomoćnica je izašla da baci smeće. Imam ju je upitao: “Je li vlasnik ove kuće rob ili je slobodan čovjek?” Kućna pomoćnica se začudila ovim pitanjem i rekla je: “Jasno je da je slobodan. Vlasnik kuće je Bušr, jedan od poznatih ličnosti i funkcionera ovog grada. Kakvo je to pitanje koje Vi postavljate?” Imam je rekao: “Vidi se da je slobodan, da je rob ne bi ovako postupao.”

Možda su među njima razmijenjena još neka pitanja i odgovori, ali u historiji i hadisima nisu zabilježeni, ali je razgovor trajao toliko da se povratak kućne pomoćnice kući malo odužio. “Zašto si se zadržala?”- upitao ju je njen vlasnik.

Rekla je da je jedan gospodin, sa takvim karakteristikama, prošao tuda i sa njom tako govorio. Postavio joj takvo pitanje, te da mu je ona tako odgovorila, kao i da joj je na kraju rekao da je očigledno da on nije rob, nego da je slobodan, jer da je bio rob, ne bi napravio ovoliku galamu, ne bi bila ovakva muzika, ovakvo pijanstvo i raskalašenost. Čim je čuo o kakvom se čovjeku radi, Bušr je shvatio da je to bio Musa Ibn Džafer. (Takvo primoravanje na pokajanje i izazivanje unutrašnje revolucije je u moći Božijih poslanika, ili Bogu bliskih, i osim njih, niko drugi nema takvu moć.) Taj čovjek nije stigao čak ni da obuje cipele, već je bosih nogu otrčao do vrata. Pitao je na koju stranu je imam otišao. Krenuo je za njim. Trčao je do imama, bacio mu se pred noge i rekao: “Gospodine, Vi ste tačno rekli, ja sam rob, ali nisam osjećao da sam rob. O gospodine, od ovog trenutka hoću da budem stvarni rob, došao sam da se pokajem.” Tako je učinio tevbu, pokajao se i uništio sve te instrumente i stvari, i poslije tog događaja, više nije obuvao cipele i šetao je bosih nogu po ulicama Bagdada. Zvali su ga “Bušr Hafi”, što znači bosonogi Bušr. Pitali su ga zašto hoda bosih nogu. Rekao je: “Zato što sam bio bosih nogu kada sam se pokajao kod imama i srce mi više ne da da obuvam cipele, hoću da sjećanje na to što mi se desilo sačuvam zauvijek.”
Pleme Beni Kurejze je izdalo islam i muslimane. Časni Poslanik s.a.v.a. je odlučio da ih kazni. Oni su rekli: “Pošalji Abu Lababa kod nas, on nam je saveznik, mi hoćemo s njim da se konsultujemo.” Ali on, zbog toga što je imao posebne odnose sa Jevrejima nije u konsultacijama poštovao interese muslimana. Izašao je van i osjetio da je učinio izdaju. Tada niko i nije znao za to. Kada je koračao prema Medini, ovaj plamen se sve više rasplamsavao u njegovom srcu. Došao je kući, ali nije otišao da vidi svoju ženu i djecu, već je uzeo jedan kanap i otišao u Poslanikovu džamiju i sebe jako privezao za jedan stub. Samo je njegova kćerka dolazila da odveže kanap kako bi obavio namaz ili nuždu. Malo je jeo, stalno se kajao: “O, Bože, oprosti mi! Pogriješio sam! Učinio sam grijeh, o Bože! Izdao sam islam i muslimane! O Bože! Izdao sam Tvog Poslanika, o Bože, dok ne prihvatiš moje pokajanje neću se odvezati od ovog stuba sve dok ne umrem.” Ljudi su otišli kod Poslanika s.a.v.a. i rekli: “O, Poslaniče Božiji! Abu Lababe je ovako učinio.” Poslanik je rekao: “Da je došao meni i razmotrio problem, ja bih od Boga zatražio oprost za njega, ali on je otišao direktno kod Boga i Bog će to sam uzeti u obzir.”

Ne znam da li je to trajalo dvije noći ili više. Časni Poslanik je bio kod Ummu Seleme, kada mu je objavljeno da je prihvaćeno pokajanje tog čovjeka. Poslanik s.a.v.a je rekao Ummi Selemi da je kajanje Abu Lababa prihvaćeno. Ummu Seleme je pitala: “O, Božiji Poslaniče, da li dozvoljavate da mu kažem ovu radosnu vijest?” Poslanik (s) je rekao: “Nema problema.” Sobe u poslanikovoj kući su imale po jedan prozor prema mesdžidu i oko kuće hazreti Muhammeda s.a v.a su bili izgradili džamiju. Ummu Seleme je nagnula glavu kroz prozor i rekla: “O, Abu Lababe da ti kažem radosnu vijest da je Allah primio tvoje pokajanje.” Ova vijest, da je Bog prihvatio pokajanje Abu Lababa odjeknula je kao top u Medini. Muslimani su trčali da ga odvežu. On je rekao: “Ne, niko ne smije to da uradi. Želim da to uradi plemeniti Poslanik svojim blagoslovljenim rukama.” Rekli su: “O Božiji Poslaniče, Abu Lababe moli da Vi idete i da ga odvežete Vašim mubarek rukama.” Rekao je: “Abu Lababe, tvoje pokajanje je prihvaćeno. Očišćen si kao dijete koje se tek rodilo. Nema više ni jedne fleke na tvojoj duši.”

Oni koji su išli u Medinu znaju da je na jednom od stubova Poslanikove džamije napisano: “Stub pokajanja, ili stub Abu Lababe.” Ovo je isti stub, koji je, naravno, tada bio drveni, ali se njegovo mjesto nije promijenilo. Ovo je isti stub sa koga je plemeniti Poslanik s.a.v.a. svojim rukama odvezao Abu Lababu. Poslije je Abu Lababe rekao: “O Poslaniče Božiji! U znak zahvalnosti, hoću da svo svoje bogatstvo dam kao sadaku na Božijem putu.” Poslanik je rekao: Nemoj to da činiš.” “O Božiji Poslaniče – rekao je – dozvolite da dvije trećine svoga bogatstva dam u znak zahvalnosti na Božijem putu. Poslanik s.a.v.a je rekao: “Ne!” Rekao je: “Dozvolite da dam jednu trećinu na Allahovom putu, kao sadaku.” Poslanik s.a.v.a ja rekao: “Nema problema.” Ovo je islam i svi njegovi računi su čisti. Zašto hoćeš da svo svoje bogatstvo daješ kao sadaku, zašto hoćeš polovinu svog bogatstva da daješ na Božijem putu? Šta će biti sa tvojom ženom i djecom? Nešto od svog bogatstva, ili jednu trećinu, daj na Božijem putu, ostatak zadrži za sebe.”[1]

Neki čovjek je preminuo i Poslanik s.a.v.a je obavio namaz za njega. Poslije je pitao: “Da li je imao djecu i da li je nešto ostavio za njih? “O, Poslaniče, imao je nešto imovine, ali je prije smrti sve podijelio na Božijem putu.” Rekao je. “Da ste mi ovo prije rekli, ne bih klanjao za ovakvog čovjeka. On je ostavio gladnu djecu iza sebe?”

Kažu, ako hoćeš da ostaviš testament da poslije tebe tvoje bogatstvo troše na Allahovom putu, učini to jednom trećinom. Više od jedne trećine nema efekta. Čak postoji u fetvi neke uleme da, ako bolestan čovjek u toku bolesti, koja će uzrokovati njegovu smrt, želi da prije smrti više od jedne trećine svoje imovine pokloni na Božijem putu, zbog toga što to čini u bolesti i pred smrt, a nije napisao oporuku, i svojim je rukama to dao, da to nije dozvoljeno. Zašto? Zato što je Poslanik, s.a.v.a., rekao da se daje jedna trećina imetka.
Naravno, pokajanje ima stepene i mi ne smijemo da izgubimo nadu. Braćo! Na prvom mjestu tražite oprost za sebe i trudite se da se očistite od prošlih grijeha. Vaša čistota je u tome da žalite i da isti grijeh ne ponovite, da odlučite da ljudima vratite njihovo pravo, vratite pravo Bogu. Bog mi je svjedok, ako sebe očistite, vidjet ćete da će biti prihvaćene sve vaše dove.

[1] Maide, 90.

[2] Hudžurat, 12.

[3] Nur, 19.

[4] Zumer, 53.

[5] Bekare, 222.

[6] Maida, 39.

[7] Bekare, 179.