Učinci plača za budući svijet

“O Ebu Zerre, Gospodar moj me obavijestio, rekavši: ‘Tako mi Moje moći i uzvišenosti, robovi Moji neće shvatiti nagradu i važnost plača kod Mene, a Ja ću, zaista, za one koji plaču na najvećim razinama Dženneta izgraditi dvor i niko im u tome neće biti sudionik.’”

Kako je na to već ukazano, plač koji Poslanik, s.a.v.a., preporučuje jeste plač iz straha od Boga ili plač iz ushićenosti zbog susreta s Njim. Iako su ove dvije vrste plača poželjne i imaju životni značaj u obraćanju pažnje na Boga i u buđenju čovjeka, ipak je plač iz ushićenosti zbog susreta sa Bogom veći i nužno traži dublju spoznaju, koja nije ostvariva za sve i samo mala skupina, uključujući bezgrješne, a.s., ostvarila je tu spoznaju.

S obzirom da su bogougodni i bezgrješni zaljubljenici u Boga, a za zaljubljenika nema većeg bola od bola odvojenosti i udaljenosti od voljenog, kada gledamo u molitve koje su prenesene od imama, a.s., shvatamo kako su stenjali zbog bola odvojenosti i kako su izgarali iz ushićenosti zbog susreta sa Voljenim. Molitve prenesene od Imama Alija, a.s., i od Imama Sedždžada, a.s., sami su primjeri beskrajne ljubavi čistog i bezgrješnog Ehli-bejta prema Uzvišenom Bogu. Kada obraćamo pažnju na ove molitve, objelodanjuje nam se djelić spoznaje tih bezgrješnih, spoznaje koja je bila uzrokom da ti ljudi, koji su čistog roda, čistog života i uzori čovječanstva, nijednog trenutka ne budu nemarni prema prisustvu Gospodara i zbog toga što su Njega smatrali višim od svega, a sve drugo su vidjeli u Njegovoj moći, samo su u Njega bili zaljubljeni i ova unutrašnja zaljubljenost nije ih nijednog trenutka ostavljala na miru i u lagodnosti. Same njihove molitve i tiha obraćanja govore o vrhuncu ove ljubavi:

“Podari mi, o Bože moj, i Gospode moj, i Zaštitniče moj, i Gospodaru moj, kada bi i izdržao Tvoju kaznu, a kako da izdržim odvojenost od Tebe?”[1]

Kada želi iskazati svoju uznemirenost zbog mogućnosti da bude odvojen od svog Boga, on kazuje: “Pa tako Ti velike moći Tvoje, o Gospode moj, i Zaštitniče moj, kunem Ti se iskreno, ako me ostaviš s govorom, vikat ću Ti među onim osuđenim na patnju povicima nade punim; zapomagat ću Ti glasom onih s bolom nesnosnim; plakat ću Ti plačem onih koji su izgubili svog voljenog.”[2]

Imam Sedždžad, a.s., u dovi Ebu Hamze Sumalija kazuje: “Upropastio sam svoj život odgađanjem i dugim nadanjima i sada sam dospio u stanje beznađa za svoje dobro. Onda, ko je u lošijem položaju od mene ako budem u ovom stanju odveden u kabur, a nisam ga pripremio za boravak i nisam u njemu prostro tepih od dobrih djela. Zašto da ne plačem!?, kada ne znam gdje ću završiti i vidim da me duša obmanjuje i vrijeme me vara, a smrt mi je pružila sjenu nad glavom.”

Zbog vrijedne uloge plača u čišćenju duše od negativnih moralnih osobina i nedostataka Poslanik, s.a.v.a., ističe da: za plač postoje nagrade i vrline koje se ne mogu ostvariti putem drugih djela te će oni koji plaču dostići položaje koje drugi – ma koliko činili ibadet – ne mogu dostići.

Ebu Zerr pita o najrazboritijem čovjeku, a Poslanik, s.a.v.a., odgovara mu riječima:

“Najrazboriti od ljudi je onaj koji se više od svih sjeća smrti i sebe priprema za smrt bolje od svih.”

Onaj koji je izabrao put, ako je razborit i svjestan, onda će stalno obraćati pažnju na cilj i nastojat će da što prije stigne do cilja. Ako neko tokom putovanja postane usolahiren i nemaran prema cilju, bit će izgubljen i neće stići do cilja sigurno. Za onog koji zna i poznaje stvarni cilj Ovaj svijet je samo sredstvo za stizanje do Budućeg svijeta. Takvog ne obmanjuje privlačnost materije, on stalno razmišlja o smrti i sebe priprema za nju. Prema tome, ako mu stigne smrt, sa punom rukom i obilnom poputninom ide ka Bogu, dok oni koji su odlutali od cilja nisu pripremili poputninu za Budući svijet, a bez poputnine krenuti na dug put veoma je opasan posao.

[1] Kumejlova dova.

[2] Kumejlova dova.