Namjera i njena uloga u procjenjivanju djela
“O Ebu Zerre, imaj namjeru (nijjet) za sve, čak i za spavanje i za jelo.”
Iz odgojnog aspekta, spominjanje ovog pitanja je veoma važno i konstruktivno. Pored toga, ovo pitanje se zasniva na važnom naučnom i filozofskom načelu, za koje je potrebna dosta opširna rasprava. Vrijednost svakog posla koji čovjek obavlja, čak i robovanja i obožavanja Boga, zavisi od namjere. Procjenjivanje jednog djela sa dvjema različitim namjerama nije isto. Čovjek koji je pozvan u kuću svog prijatelja, ako pozitivno odgovori na njegov poziv, učinio je pohvaljeno djelo; ali ako mu je namjera odazivanjem bila bliskost Bogu i ako u kuću svog prijatelja ide zbog toga što Bog voli da se odaziva pozivu vjernika, njegovo djelo se ubraja u ibadet i sljeduje ga nagrada.
Isto tako, kada posti neobavezan post a prijatelj ga ponudi hranom, ako radi Boga prekine post, njegovo djelo je ibadet i zbog toga mu slijedi nagrada. A ako zbog toga što mu se hrana sviđa i što je voli prekine post, nema nagrade, zato što njegovo djelo nije bilo radi Boga. Dakle, ako upravo ovo uzimanje hrane bude radi Boga, slijedi mu nagrada i to ima vrijednu ulogu u čovjekovom savršenstvu i uzdizanju. Prema tome, mora se obratiti pažnja da čovjek može svojim svakodnevnim poslovima – počev od jedenja, spavanja, gledanja, čak i šale, pa sve do činjenja dobrih djela kao što su namaz i post – dati boju ibadeta, a ovo je moguće u slučaju da se ovi poslovi obavljaju radi Božijeg zadovoljstva te pokoravanja i robovanja Njemu.
Neki velikani, kada bi željeli nešto učiniti, prije toga bi malo promišljali radi stjecanja nijjeta približavanja Bogu, da bi to djelo mogli u ime Boga učiniti. Ili, kada bi bili upitani u vezi s nečim, ne bi odgovarali odmah, nego bi prije odgovora malo promišljali da bi se kod njih javila namjera i pažnja srca. Tada bi radi Boga odgovorili.
Ova činjenica jasno nam daje do znanja da vjernik može biti tako razborit i mudar da svaki trenutak svog života može koristiti na putu postizanja Božijeg zadovoljstva i želje. Prema tome, i za radnje koje su nam zajedničke sa životinjama može se imati ispravan nijjet i namjera približavanja Bogu, tako da čovjek – ujedno dok uživa – čini i ibadet. Da, postiže i ovosvjetski užitak, a i užitak Budućeg svijeta. U ovakvim slučajevima moguće je spojiti Ovaj i Budući svijet, dok oni nisu spojivi u slučajevima kada među njima postoji oprečnost, poput obaveznog i zabranjenog koji se ne mogu spojiti. Ako čovjek u obavljanju dozvoljenog djela imadne Božansku namjeru, postiže ovosvjetski užitak, povećava mu se tjelesna snaga i raspoloženje, a također dobiva i nagradu Budućeg svijeta. Svakako, namjera bliskosti i Božanski nijjet posjeduju razine. Jedna od tih razina je odlučnost u uzdržanosti od grijeha i suprotstavljanja Božijoj želji.
Rahmetli Allame Tabatabai, neka je Allah njime zadovoljan, prenio je da bi Imam Ali, a.s., uzeo gusul hladnom vodom kada bi ustao da klanja noćni namaz, da bi popravio tjelesno raspoloženje i bio pripremljen za ibadet.
Normalno je da je ličnost poput Alija, a.s. – koji je od jutra do mraka na bojnom polju ili radi na njivi, i još nakon klanjanja petsto ili hiljadu rekata namaza – umorna i nema dovoljno snage i raspoloženja za ustajanje u kasno doba noći. Zbog toga je on, kupajući se hladnom vodom, popravljao svoju snagu i raspoloženje.
