Veliki imamet i Imam Ali ibn Husejn Zejnu-l-Abidin

Autor: Grupa autora
Izvor: Znamenja Upute 6
Share

Veliki imamet i Imam Ali ibn Husejn Zejnu-l-Abidin

Imam Ali ibn Husejn, a.s., se istakao na naučnom polju kao poglavar vjere, svjetiljka znanja, autoritet u šerijatskim propisima i znanostima te uzvišeni primjer u suzdržljivosti, ibadetu i bogobojaznosti. Svi muslimani su priznali njegovo znanje, ispravnost stavova i prednost nad ostalima i oni svjesni od njih su se pokorili njegovom vođstvu, znanju i autoritetu. Muslimani općenito su imali čvrstu emotivnu vezu s njim, duboku duhovnu privrženost prema njemu i njegova popularnost među ljudima je obuhvatila sva mjesta u islamskom svijetu što pokazuje veličanstveni stav svih hadžija prama njemu u godini u kojoj je emevijski vladar Hišam ibn Abdulmelik obavljao hadždž.[1]
Pouzdanje islamskog ummeta, sa svim različitostima u opredjeljenju, u Imama Zejnu-l-Abidina nije bilo ograničeno samo na fikhske i duhovne aspekte, već je ummet vjerovao u njega kao jednog autoriteta i vođu i nalazio je u njemu nekoga ko mu može biti utočište u svim pitanjima i životnim problemima, smatrajući ga onim koji nastavlja svoje časne očeve. Stoga, vidimo da je Abdulmelik ibn Mervan tražio pomoć od Imama Zejnu-l-Abidina za rješavanje problema oko rimskih novčanica u vrijeme kada je rimski kralj prijetio Abdulmelika da će poniziti muslimane.[2]
Imamu Zejnu-l-Abidinu je bilo propisano da preuzme odgovornost vođstva nakon pogibije svog oca. U toku druge polovine prvog hidžretskog stoljeća on je izvršio svoju dužnost u jednom od najosjeljivijih perioda kroz koje je islamski ummet tada prolazio, a to je period nakon prvog vala osvajačkih ratova, koji se širio svojom duhovnom puninom, vojnim i ideološkim nabojem, potresajući dvorove kraljeva i careva, spajajući različite narode i prostrane zemlje sa novim pozivom tako da su tokom pola stoljeća muslimani postali poglavari većeg dijela civiliziranog svijeta u to vrijeme.
Ummet se u periodu ovog časnog Imama susreo sa dvije velike opasnosti:
1. Opasnost susreta sa različitim kulturama što bi moglo dovesti do utapanja ummeta u njih i gubitka svoje izvornosti. Stoga je bilo potrebno da se poduzme naučni akt, kojim će utvrditi misaonu izvornost i istaknuti zakonodavna ličnost, zasnovanim na Božijoj Knjizi i Poslanikovom sunnetu i bilo je neophodno da učvrsti islamski identitet kroz sijanje sjemenki idžtihada, a to je ono što je Imam Ali ibn Husejn, a.s., učinio započevši krugove predavanja i diskusija u Poslanikovoj džamiji. Podučavao je ljude različitim granama islamskih znanosti kao što su tefsir, hadis, fikh, etika i duhovnost, obasipajući ih sa vrela znanja svojih časnih očeva. Iz ovih studijskih krugova je izašao veliki broj učenjaka fikha i upravo su ovi časni krugovi bili početna tačka za ono što je ukasnije nastalo u obliku različitih škola islamskog fikha.
2. Opasnost koja je nastala od vala opuštenosti i predanosti ovosvjetskim užicima i pretjerivanja u ukrasima ovog ograničenog života i time oštećenje osjećaja za moralne vrijednosti. Imam Zejnu-l-Abidin, s.a., je koristio dovu kao glavno sredstvo za udaljavanje ove opasnosti, koja se uvukla unutar islamskog identiteta i jako ga uzdrmala iznutra i stajala je između njega i daljeg obavljanja odgovornosti. Zato je zbrika Es-Sahiifetu sedžadijje bila izvorni odraz veličanstvenog društvenog djela koje je bila nužnost razdoblja u kojem je živio Imam, s.a., pored toga što je zbrika bila i jedinstveno božansko naslijeđe, koje će vijekovima ostati vrelo darivanja svjetiljke Upute, škole morala i pročišćenja duše. Čovječanstvo će biti u potrebi za ovim muhamedansko-alevijskim naslijeđem i ova potreba će se povećavati u mjeri povećanja šejtanskog zavođenja čovječanstva i ovosvjetskog iskušenja u njemu.[3]

[1] Ihtijaru me‘rifeti-r-ridžal, str. 129-132; El-Bejan ve-t-tebjin, sv. 1, str. 286; El-Agani, sv. 14, str. 75 i sv. 19, str. 40; Vefejatu-l-a‘jan, sv. 2, str. 338; Mustedreku-l-vesail, sv. 9, str. 383; Šerhu-l-ahbar, sv. 3, str. 263; El-Ihtisas, str. 191; Menakibu ali Ebi Talib, sv. 3, str. 306.

[2] Vidi: Dirasat ve buhus, sv. 1, str. 127-137, od Murteda el-Amili.

[3] Iz uvoda u Es-Sahifetu sedžadijje, kojeg je napisao šehid Sejjid Bakir es-Sadr.

  • 30 Marta, 2020