Veliki ispit Kufljana

Narod Kufe, tj. oni koji su se nakon primanja vijesti o Muavijinoj smrti sakupili u kući Sulejmana ibn Surada Huzaija, koji su držali govore i razmatrali trenutno stanje muslimana i odatle napisali pismo poziva Imamu Husejnu, kao i narod koji je poslije Muslimova dolaska u Kufu dolazio od njega, obilazio ga i davao mu prisegu kao posebnom Imamovu zastupniku njihova vremena, zaista nije htio lagati i varati svoga Imama i nisu htjeli stvoriti preduvjete njegova šehadeta i zarobljavanja njegove porodice. Zbilja su imali dobre namjere i smatrali su sramotnom i nedopustivom za islam vladavinu čovjeka kao što je Jezid i to 50 godina nakon Poslanikova, s.a.v.a., preseljenja. Nisu poznavali među svim muslimanima nikoga da je dostojniji i zaslužniji za to osim sina Božijeg poslanika Husejna ibn Alija. Mislili su da će u svakoj situaciji istrajati na putu njegova pomaganja i da će u svakoj prilici biti isti kao što su bili toga dana. Svaki problem i teškoću s kojom se suoče na tom putu podnijet će zbog veličine cilja i vrijednosti namjere. Ali, upravo su se oni pokazali kao lažovi i zaboravili su ono što su mislili o sebi.

Kada je Nu‘man ibn Bešir Ensari upravljao Kufom na blag, popustljiv i obazriv način, sljedbenici Ehli-bejta bili su uzavreli i glasni i svugdje su, na svakom okupljanju, govorili o pomaganju Husejna, mir s njime. Pisali su mu da će oni ispratiti Nu‘man ibn Bešira do sirijske kapije. Međutim, kada je Ubejdullah ibn Zijad pruzeo vlast nad Kufom, s obzirom na prošlost koju su ljudi pamtili od njegova oca Zijada i od njega lično, razmišljanja ljudi su se promijenila. Duh među narodom se promijenio. Njihove namjere da steknu blizinu bile su usmjerene u drugom pravcu. Ako su im je do jučer u mislima isticali ajeti o džihadu, danas uzvikuju:

وَلاَ تُلْقُواْ بِأَيْدِيكُمْ إِلَى التَّهْلُكَةِ

I sami sebe u propast ne dovodite.[1]

Što je više Ibn Zijad ostvarivao dominaciju nad Kufom, Muslim i njegovi prijatelji bivali su u sve većoj opasnosti. Činilo se sve manje vjerovatnim da će Muslim ostvariti dominaciju nad situacijom u Kufi. Duhovno i vjersko stanje ljudi išlo je u pravcu koji je suprotan onome što su prethodno procijenili do te mjere da je Kufa u cijelosti izmijenila svoj izgled. Ljudi koji su zbilja željeli da Imam Husejn, mir s njime, dođe i preuzme vlast i da Beni Umejje budu zbačene s vlasti, tako su promijenili svoj izgled da je Muslim ibn Akil, iako je bio skriven i malo se kretao među ljudima, vidio grad i ljude u sasvim drugom licu. Bio je primoran da ode iz kuće u kojoj je bio smješten, tj. kuće Muhtara ibn Ebi Ubejda Sakafija, u kuću poznatog i važnog čovjeka koji je imao moć, tj. kuću Hanija ibn Urve Muradija. On se tu smjestio i sljedbenici Ehli-bejta potpuno su oprezno, strogo tajno i bez buke i galame dolazili do njega. Međutim, tadašnje stanje u Kufi pokazivalo je da su pisma bila lažna i da obećanja ljudi Imamu Husejnu, mir s njime, od danas pa ubuduće ne mogu biti pouzdana niti mogu ulijevati nadu.[2]

[1]El-Beqare (2), 195.

[2] Da ne bi ostalo nedorečeno, reći ćemo da je jedan od pitanja o kojem se čak među historičarima mnogo govorilo ili su ga protivnici Ehli-bejta prikazali većim nego što je uistinu bio, spočitavajući ga šiijama, jesu pisma sljedbenika Ehli-bejta u Kufi upućena Prvaku šehida, mir s njime, o čemu i doktor Ajeti i drugi raspravljaju i analiziraju u društvenom, moralnom i kulturnom pogledu… Međutim, ono čemu se treba detaljnije posvetiti i dublje razmisliti, a čemu je inače manje posvećeno pažnje, jeste to da je Kufa sagrađena poslije početka Omerova hilafeta s ciljem većeg pridobijanja teritorije Iraka, i u to vrijeme ogromnog Irana, Sirije i zapadnog Rimskog carstva i da je formirana od svih plemena i skupina različitog misaonog i vjerskog opredjeljenja. Stanovništvo Kufe sačinjavali su različiti ljudi, pa čak i haridžije, Emevije i sljedbenici Ehli-bejta. Za vrijeme vladavine Imama Alija u Kufi je značajna skupina sljedbenika Ehli-bejta našla sebi mjesta, ali je i pored nje tu živio nemali broj pristalica Emevija, haridžija, okorijelih protivnika i neprijatelja Ehli-bejta. Najbolji dokaz za navedeno jeste šehadet Imama Alija, mir s njime, Imama Hasana Mudžtabe, mir s njime, događaji tokom rata na Siffinu, nastavljanje i jačanje takvih događaja za vrijeme vladavine Imama Hasana i njegovo ranjavanje. Prema tome, kao što su dva Imama prije Prvaka šehida imali svoje sljedbenike i pristalice koji su bili čvrsti i jaki, i Imam Husejn, mir s njime, također je imao u Kufi pristalice i prijatelje koji su pod vođstvom i na prijedlog Sulejmana Huzaija slali pisma Imamu Husejnu, pozivajući ga da dođe u Kufu. Međutim, pored te činjenice, događaji u Kufi i Ibn Zijadov ulazak uzrokovali su da mnogi ljudi, poput Sulejmana ibn Surada i drugi istaknuti sljedbenici Ehli-bejta, budu uhapšeni, prognani, ili neki, kao što je Hani ibn Urve, pogubljeni te zbog toga nisu mogli podržati svoga Imama. Vrlo mali broj njih otišao je na Kerbelu da ga pomogne. Jedna se skupina iz straha ušutila, ili su se zbog slabog vjerovanja uplašili ishoda događaja, ostavivši svoga Imama sama, iako su bili njegovi simpatizeri. Međutim, svi oni koji su pisali pismo ne samo da nisu bili sljedbenici Imama, već su neki voljeli Ehli-bejt, mir s njime, samo zbog pritisaka događaja i nepravde i ugnjetavanja koje su činili Beni Umejje, kako bi se time suprotstavili vlasti. Neki su, pak, bili simpatizeri Beni Umejja, koji su, pravdajući njihovu vlast, pisali pisma Imamu, kako bi ga doveli u Kufu i pogubili, jer se vlast plašila Imamova boravka u Mekki, koja je bila okupljalište svih muslimana. S druge strane, time bi bile stavljene pod kontrolu političke aktivnosti Imamovih sljedbenika u Kufi, čime bi se kroz uništavanje korijena okupljanja i suprotstavljanja sljedbenika Ehli-bejta uništila okosnica borbe protiv vlasti Beni Umejja. Stoga su pripremili ljude, kao što je Ma'kil, koji se pretvarao da voli Ehli-bejt i koji je dolazio na okupljanja s Muslimom, Sulejmanom i Hanijem, kako bi zastrašivanjem i informiranjem o planovima sljedbenika Ehli-bejta i Muslima bili obaviješteni i znali kuda se kreće Prvak šehida te kakve se društveno političke aktivnosti dešavaju u Kufi. Jezidovo pismo Ibn Zijadu u kojem stoji: “Stiglo mi je pismo od mojih sljedbenika iz Kufe u kojem me obavještavaju da Ibn Akil okuplja ljude kako bi napravio raskol među muslimanima” (Ravzatu-l-vāizān, str. 174.), ukazuje upravo na tu zbilju. S druge strane, Imamov odgovor Kufljanima u kojem piše: “Glavešinama vjernika i muslimana”, daje do znanja da Kufljani i oni koji su slali poziv Imamu Husejnu, mir s njime, nisu svi bili njegovi sljedbenici, već su dijelom bili oni koji su tražili utočište u Imamu kako bi se spasili od postojećeg stanja vladavine Beni Umejja. Oni koji su se okupili na Kerbeli ne samo da nijedan nije bio sljedbenik Imama, mir s njime, već su bili sljedbenici Beni Umejja i neprijatelji Ehli-bejta. Stoga,Imam Husejn, mir s njime, na jednome mjestu kaže: “O sljedbenici Ebu Sufjanovi…” Nijedan od onih koji su nabrojani kao ubice i zločinci u tragičnim događajami na Kerbeli u poznatoj dovi Imama Mehdija, mir s njime, nije bio sljedbenik Ehli-bejta.