Zapadni mediji i terorizam – dvostruki aršini i manipulacija
Zapadni mediji i terorizam – dvostruki aršini i manipulacija
Hadi Kubejsi, stručni istraživač u pitanjima islamističkih pokreta
Prema naredbi predsjednika Jimmya Cartera je iz američke državne blagajne izdvojen prvi iznos za podršku „islamskog džihada“ usmjerenog protiv afganistanskog režima na čijem čelu je bio Muhammed Taraki sa svojim komunističko-socijalističkim težnjama i provokativnim programima.
To je bilo prvo zapadno učestvovanje u džihadu za koje je izdvojeno 60 miliona dolara. Svaki američki porezni obveznik i dalje sudjeluje u ovoj dužnosti, preko tajnih i javnih budžeta za borbu protiv neprijatelja SAD-a, tj. režimā koji su „tlačiteljski i neprijateljski usredsrijeđeni protiv islama i muslimana“, kako ih je međunarodni medijski ansambl volio opisivati.
U toj fazi, Afganistanci i islamisti koji su se okupili iz raznih dijelova svijeta radi borbe protiv ateističke sovjetske invazije, predstavljeni su kao borci na putu slobode.
Brzezinski im je došao radi susreta s njima samo mjesec dana nakon sovjetske invazije na Afganistan i doslovno im je rekao: „Mi znamo za vašu duboku vjeru u Allaha i vašu uvjerenost da će vaša borba postići svoj cilj… Ova zemlja tamo (Afganistan) je vaša zemlja i jednog dana će se vratiti vama, jer ćete vi pobijediti u borbi; vratit ćete se vašim kućama i džamijama, budući da je vaše pitanje pravedno, a Allah je na vašoj strani.“
Novom preokretu, tj. stacioniranju džihadista u isti rov sa liberalnim imperijalizmom, zapadni mediji su pristupili po svojoj poznatoj pragmatičnosti: džihadiste su, naime, predstavili revolucionarima koji pružaju otpor prema samovoljnoj imperiji.
Arapski i islamski mediji su učestvovali u mobilizaciji za ovaj rat, svako na svoj način, svojim jezikom i za svoj cilj, ali je sve teklo u službi Amerike. To je potvrdio i Frank Anderson, koji je bio odgovaran za pitanja Bliskog istoka u Langyu: „Potpuno je tačno da je ovaj rat (protiv Sovjetskog saveza u Afganistanu) vođen u službi naših ciljeva, ali s njihovom (afganistanski mudžahidini) krvlju.“
U tom trenutku su zapadni mediji predstavljali politički prekrivač i davali moralnu podršku „afganistanskom džihadu“ usmjerenom protiv drugog svjetskog bloka. Isto tako su izvršili adaptaciju džihadista sa njihovim novim stacioniranjem u ovaj rov, jer su oni stajali u „prvom safu“ odbrane Sjedinjenih Američkih Država, bili toga svjesni ili ne.
Također, ovi mediji su izvršili još jednu važnu dužnost: spriječiti bilo kakvo rješenje ili pregovor između Pakistana i Sovjetskog saveza s ciljem postizanja nekog mirnog izlaza koji će sačuvati i obraz okupatora, i to tako što su putem osmišljenog medijskog nahuškavanja, gurali džihadiste u vjerovanje i nadu da će ostvariti ubjedljivu i konačnu pobjedu.
Neuspješno iskustvo „Afgan-Arapa“ u Egiptu i Alžiru nakon uspješnog rata protiv Sovjetskog saveza, te pobjeda Otpora u Libanu aprila 1996. godine – naveli su neke od njih da se okrenu protiv daljeg neprijatelja. Tako su 1998. godine u Keniji i Tanzaniji izvršeni napadi, a 1999. godine i napad na razarač Col. Vruhunac toga bio je napad koji se desio 11. septembra 2001. godine, paralelno sa oslobađanjem juga Libana 2000. godine. Taj napad je očitovao vrh (selefijske) retoričke linije, a istovremeno je predstavljao tačku brzog i konačnog spuštanja džihadijskog selefizma za suprotstavljanje „daljem neprijatelju“.
Zapadni mediji su odigrali glavnu ulogu u sakupljanju i mobiliziranju zapadnih država, društava i naroda za borbu protiv „terorizma“, kako bi 2002. godine uništili međunarodnu organizaciju Al-Kaida, i definitivno zaustavili međunarodne napade, pa makar to bilo i postepeno.
Šifrirane poruke „rata protiv terorizma“, nosile su u sebi i ocrnjivanje islama i muslimana. Naime, zapadna medijska mašinerija je, iskorištavajući krv civila prolivenu po gradovima Zapada, islam svela na učenje Ibn Tejmije i predstavila ga kao koljačku, zločinačku, divljačku religiju, čak i u očima muslimana i stanovnika islamskog i arapskog svijeta, a da ne govorimo o ciljanju i ogrančavanju muslimanskih zajednica u ostalim djelovima svijeta.
Među ciljevima ovog neprekidnog rata protiv islama, bilo je i obustavljanje napretka njegovog učenja među zapadnim narodima, prekidanje popularnosti islamskog džihada koji je pokazao svoju efikasnost u borbi protiv „Izraela“, te sprečavanje širenja ove ideje koja može izbaviti ummet iz kandži kolonizatora
Ovo je bila usluga koju su Ibn Tejmijino učenje i praksa njegovih sljedbenika besplatno učinili pljačkaškom Zapadu, a zapadni mediji su to maksimalno i na najbolji način iskoristili.
Vrhunac uloge zapadnih medija u angažiranju i usmjeravanju terorizma džihadijskog selefizma, desio se na Bliskom istoku. Jordanac Ez-Zerkavi je tu predstavljen kao vođa džihada islamskog svijeta protiv američke invazije na Irak. To je bilo navedeno u obraćanju američkog ministra vanjskih poslova Colina Powella u Vijeću sigurnosti UN-a mjesec dana prije te zločinačke invazije. On je tada predstavio ličnu kartu najopasnijeg čovjeka na planeti i izvijestio svijet o zarobljavanju 160 „oficira“ odgovornih za međunarodne terorističke napade. Ti „oficiri“ su bili sljedbenici nekog jordanskog kriminalca-zatvorenika koji, po riječima njegovog učitelja Ebu Muhammeda El-Mekdisija, nije naučio ništa o islamu.
Cilj ove ogromne medijske kampanje, koja se danas proučava na američkom vojnim fakultetima pod nazivom Operacija Ez-Zerkavi, bilo je preusmjeravanje selefijskog džihadijskog naboja ka „bliskom“ neprijatelju.
Poznavajući zločinački mentalni sklop Zerkavija, Amerikanci su ga uspjeli predstaviti kao velikog džihadijskog heroja kroz hiljade reportaža i članaka koji su izašli nakon tog poznatog obraćanja Colina Powella. On nije učestvovao niti u jednoj borbi, ali jeste u pljačkanjima, otimanjima i ubistvima po ulicama svog rodnog grada Ez-Zerka u Jordanu.
Zahvaljujući zapadnoj medijskoj mašineriji, ovaj nepoznati čovjek se preobrazio u zamjenu za Bin Ladena i postao je osovina okupljanja svih boraca koji su došli u Irak radi oružanog suprotstavljanja Americi. Sve oružje je usmjerio ka unutrašnjosti Iraka sa svim svojim mezhebima, religijama, plemenima i različitim područjima, i otpočelo je takvo krvoproliće da nije ostao nijedan pedalj u Iraku, a da na njemu nije prolivena krv nedužnih ljudi.
To je bilo posljednje naginjanje džihadijskog selefizma ka svom povratku alžirskom iskustvu, konačno odustajanje od sukoba sa Zapadom i postajanje mašinerijom za uništavanje islamske svijesti, civilizacije, ekonomije, sigurnosti i svega što postoji, i to još uvijek traje.
Kada je završena misija tog nepoznatog Jordanca i kada je on utonuo u blato Al-Anbara na zapadu Iraka; nakon što su mu koplja tamošnjih plemena nanijela mnogo rana i nakon što je Julski rat 2006. (Hizbullah – Izrael) u njegovim zamislima probudio posljednju nadu spasa, a to je ciljanje „daljeg neprijatelja“ i povratak zavjetu Bin Ladena – Amerika se isturila kao zaštitnica čovječanstva. Likvidirala ga je u svojoj velikoj „pobjedi protiv terorizma i zločina“, nakon što je general Petraeus doveo na teren svoje nove snage kako bi ruke bijelca izvršile smaknuće zvijeri koju je stvorio Colin Paul i koja samo što nije izmakla iz kontrole.
Sirija je bila završetak ciklusa džihadijskog selefizma, koji ovaj put na terenu nije imao plavooke borce, već samo Arape i muslimane. U Iraku je postojao neki izgovor i opravdanje za džihad, a to je američka vojska, ali je u Siriji ikona terorizma potpuno „ljudski“ obavila svoj zadatak.
Selefijski džihadijski terorizam čiji je simbol Ebu Sakar koji jede ljudska srca, u Siriji se stacionirao u rov odbrane slobode i demokratije. Zapadna medijska mašinerija ih je željela predstaviti kao borce koje je strahovitost rata u kojeg su ušli radi „odbrane časti“, navela na prolijevanje krvi, gaženje časti i prelaženje svih granica; oni su tek žrtve rata – ništa više! Konačno, terorizam je humaniziran i ova uzgojena zvijer postala je pokorni i povjerljivi sluga koji korača granicom „Izraela“ po Golanskoj visoravni, a niti jedan njegov metak ne pogađa glavu nekog okupatorskog vojnika, čak ni greškom. Tu je zagrljaj zapadnih medija postao spreman za legaliziranje rata i njegovog trajanja do u nedogled.
Od El Dževlanija i El-Bagdadija, svršenika zatvora Buka, sastavljena je lista terorizma, spremna da odigra svoju ulogu. Dževlaniju je data odlika džihadiste i opasnog neprijatelja Amerike. Predstavljen je svijetu kao heroj revolucije, dok je on, zapavo, mladić potpuno nepoznat među džihadistima. U medijima mu je dat ključni položaj u odnosu na njegove selefijske vršnjake koji su imali iskustvo nošenja oružja, ali je razlika bila u tome što oni nisu bili svršenici „akademije“ Buka, kako je neki rado nazivaju.
Drugi svršenik Samare je imao drugačuju ulogu: spustiti islam toliko nisko da ga karikaturisti Charlie Hebdo mogu lahko ismijavajti i obezvrjeđivati njegov najsvetiji simbol. Pored toga, njegova uloga na terenu je bila uništavanje država i iznova crtanje imaginarnih mapa koje krv slobodoljubivih boraca sprječava da postanu stvarnost – boraca koji su se uzdali samo u sebe u borbi za svoju sudbinu.
El-Bagdadi i njegova skupina su imali ključnu medijsku ulogu. Jasno se vidio obim medijske kampanje koja je pratila koljačke noževe gdje god da su se pojavljivali i kretali. Zapadna medijska mašinerija je imala veliku ulogu u promoviranju takve slike, koja je imala za cilj dvoje. S jedne strane, cilj je otvaranje puta pred rastežanja DAIŠ-a putem strahobnih slika koje su bile svakodnevni, glavni naslovi zapadnih medija. S druge strane je konačno kvarenje imidža islama i islamskog džihada, odnosno, predstavljanje džihada svjetskom pošasti i teretom muslimanima i Arapima. Time će iščeznuti nade koje su se probudile u ljudima 2000., i 2006. godine; nade u mogućnost i moć islamskog džihada da porazi „Izrael“, tog vojnog predstavnika Zapada u regionu.
Ukratko, zapadna medijska mašinerija je radila u službi sveobuhvatne zapadne strategije, osnovane i učvršćene u prvom afganistanskom ratu. Ova strategija je bila postavljena na osnovu angažiranja „džihadističkih struja“ za uklanjaje svake prijetnje interesima Zapada koja se javi u regionu. Iskustvo afganistanskog rata koje je bilo osnovno pokazalo je historijske vrijednosti ovih struja koje su razbile ugled i imidž sovjetskog komunističkog projekta bez da padne i jedna kap američke krvi.
Ova mašinerija je djelovala prema zahtjevima okolnosti – u svakom slučaju, na svakom polju i u svakom trenutku, postupala je na drugačiji način. Ponekad je terorizam predstavljala kao borbu za slobodu, nekad ga je oblačila u odore stravičnost kako bi njegovoj strateškoj ulogi dala veću djelotvornost; na drugim mjestima je džihadijske aktivnosti uspjela usmjeriti ka željenom polju i prema ciljanom neprijatelju. Sve to je u dugoročnom periodu, konstantno iskorištavala za ocrnjavanje ugleda islamske vjere. Paralelno je Zapad sebe predstavljao borcem protiv terorizma, što je bila prihvatljiva slika kod njegovog biračkog tijela i njegovih potčinjenih, te je time opravdavao svoje miješanje u stvari država zahvaćenih ovom pošasti.
Preuzeto sa: The Consultate Center for Studies and Documentatio
