Zašto trebamo intimno šaputati sa Bogom?

Jedan od razloga zbog čega mnogi ne uče dove i ne obraćaju se intimno Gospodaru je to što misle da nema potrebe da se obraćaju Bogu kada On zna sve što im kroz srce prolazi. Prije nego što i jednu riječ mi kažemo Bogu, Bog već zna.
Međutim, mi trebamo znati i prihvatiti činjenicu da naše riječi ostavljaju traga u kreaciji i imaju svoj utjecaj. Posebno trebamo biti svjesni te činjenice onda kada hoćemo učuti šapućuća moljenja – munadžate. Ponekad je utjecaj riječi mnogo veći od bilo kog djela. I u međuljudskim odnosima je tako. Ponekad riječi imaju mnogo veći utjecaj i djelotvornije su od bilo kojeg djela. Postoje i situacije kada se neko nalazi u potrebi i mi tada, umjesto da mu dajemo riječi, trebamo mu pružiti pomoć, npr. dati sadaku. Trebamo mu pomoći onako kako njemu ogovara. To može biti i neki oblik služanja. Međutim, Uzvišeni Gospodar nema nikakvu potrebu, On je apsolutno imućan. Nema potrebu ni za našim riječima, ali te riječi imaju svoj efekat i djelotvorne su u tome da nas približe Njemu. Osobe koje to razumiju posvećuju se zikru.
“Bože, zaista se ja Tebi približavam spomenom Tvojim.”
Jedan od adaba prilikom obraćanja Bogu je to da rob tokom intimnog moljenja sebe predstavi Gospodaru, da pokaže svoj identitet, da kaže ko je on. Posebno je važno da pokaže svoju spoznaju tevhida, da svjedoči jednoću Božiju i poslanstvo Njegovog posljednjeg poslanika. Treba da da do znanja da samo Njega vidi utjecajnim u svom životu i u kreaciji. U predaji se kaže da kada rob izgovori zikr: la hvale ve la kuvvete illa billah (Nema snage i nema moći osim Allahove) Uzvišeni odgovara:
“Meleci moji, vidite da Moj rob priznaje da niko osim Mene nema snage. Kakav god problem da ima vi mu ga riješite.”
U ša'banskim munadžatima Imam Ali, a.s. kaže:
“U Tvojim je rukama, a ne u rukama nekoga mimo Tebe, obilje moje, oskudica moja, korist moja i šteta moja.”