Znakovi ljudskosti

Znakovi ljudskosti

Imam Sadik, a.s., je kazao:

إنَّ اللهَ إذا أراد بِعَبْدٍ خيراً طَيَّبَ روحَهُ فلا يَسْمعُ مَعْروفاً إلاّ عَرَفَهُ و لا مُنْكَراً إلاّ أنْكرَهُ

“Zaista, kada Allah želi Svome robu dobro, očisti mu dušu (ruh), pa on onda ne čuje nešto dobro – a da ge ne vidi dobrim, i ne čuje nešto loše – a da ga ne vidi lošim.”^[1]

Moralne osobine, čiji se korijeni nalaze u nadahnuću i stvaranju, bile su predmet pažnje svih Božijih poslanika, koji su u svojim vjerozakonskim programima pozivali ljude na oživljavanje moralne iskonske prirode.

Imam Sadik, a.s., je govorio:

إنَّ اللهَ لَمْ يَبْعثْ نبيّاً إلاّ بِصِدْقِ الحديثِ وَ أَدَاءِ الأَمَانَةِ

“Zaista Uzvišeni Allah nije poslao nijednog poslanika, a da on nije pozivao ljude na istinit govor i ispunjavanje povjerenog.”^[2]

Imam Sadik, a.s., je, također, kazao:

لا تَنْظروا إلى طولِ ركوعِ الرجلِ و سُجُودهِ فإنَّ ذلك شَيئٌ قَدْ اعتَادهُ فلو تَرَكهُ استَوحشَ لِذلكَ و لَكِن انظروا إلى صِدْقِ حديثِهِ و أداء أمانتهِ

“Ne gledaj u dužinu rukua i sedždi čovjeka, jer se on navikao na njih – i da ih napusti, uplašio bi se – nego gledaj kakav je on u pogledu iskrenosti govora i u ispunjenju povjerenog.”^[3]

Ova predaja daje ljudima naredbu da ljudskost traže u moralnoj savjesti ljudi. Onaj ko je ubio u sebi iskonsku ljudsku prirodu i ko je zastranio sa božanski nadahnutog Pravog puta – taj je izgubio ljudskost, iako u vanjštini može izgledati da je ispravan sa dugim rukuima i sedždama.

Ako moralna savjest bude slobodna i ne bude zahvaćena olujama strasti i srdžbe, ona će putem božanskog nadahnuća ukazivati na dobro i loše i razlikovat će put sreće od puta nesreće.

وَنَفْسٍ وَمَا سَوَّاهَا فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا

I duše, i Onoga Koji je stvori, pa je nadahnu da znade šta joj je zlo a šta dobro je.^[4]

Moralna savjest je jedan od najboljih i najvećih izvršnih činilaca odvraćanja od grijeha. Ona grješnika kori i na taj način mu zadaje najteže udarce. Moralna savjest je najčistiji i najsvetiji sudija po pitanju presuda za zločin i prekršaj. Stvarnost sudnice savjesti na Ovom svijetu je poput sudnice Božije pravde na Sudnjem danu. Upravo kao što će Uzvišeni Bog na Sudnjem danu ljudima suditi po istini, moralna savjest na Ovom svijetu presuđuje i kori grješnike. Upravo zbog ovoga u časnom Kur'anu duša koja sebe kori dolazi nakon spominjanja Sudnjega dana.

لَا أُقْسِمُ بِيَوْمِ الْقِيَامَةِ وَلَا أُقْسِمُ بِالنَّفْسِ اللَّوَّامَةِ

Ne! Kunem se Danom Sudnjim. Ne! Kunem se dušom koja samu sebe kori!^[5]

Zbiljski moral uspostavljen je na poštivanju savjesti. Da bi se ustrajalo na ovoj moralnoj savjesti, koja je izvor sigurnosti i uvjerenja, treba se što je moguće više truditi. Stoga, nasuprot uvjerenju koje je kolebljivo i nepostojano te koje lahko potpada pod uticaj propagande, moralna savjest u raznim pitanjima prosuđuje ispravno i pravedno.

Poštivanje moralne savjesti ne samo da je osnovna supstanca ljudske slobode, već je izvorište unutarnje smirenosti. Kad se već ne može pobjeći od moralne savjesti, onda je bolje da njene zapovijesti primimo k srcu i da ne odbijamo njenu presudu. Ovo pokoravanje savjesti proizvodi ispravno i dopadljivo djelo.^[6]

Treba ozbiljno uzeti u obzir odsustvo zadovoljavanja moralne savjesti kao i patnje koje proizlaze iz toga. Kajanje, srdžba, uzbuđenost prilikom pravdanja sebe, zloba, bolni deliriji – sve su to izrazi za patnje koje potiču iz moralne savjesti. Ove patnje koje potiču iz moralne savjesti mogu dovesti do istinskih duševnih poremećaja.^[7]

U nekim hadisima moralna savjest se uzima kao ugovor s Bogom. Dakle, onoga dana kada je Bog stvorio čovjeka, On ga je podučio čistoti i nečistoti. Kao da je s njim tada sklopio stvaralački (tekvîni) ugovor da čovjek u djelovanju primijeni iskonska naučavanja i da ne skreće s puta iskonske prirode.

[1] Esbatu-l-hudat, sv. 1., str. 87.

[2] Sefinetu-l-bihar (sidk), str. 18.

[3] Sefinetu-l-bihar (sidk), str. 18.

[4] Eš-Šems, 7-8

[5] El-Kijame, 1-2

[6] Bimarihaje ruhi ve asabi, str. 69.

[7] Bimarihaje ruhi ve asabi, str. 70.